Turističku sezonu uništili Andrejevi “prijatelji”

Dokle će aktualne vlasti podržavati i financirati spodobe poput Ivana Fumića, Franje Habulina ili Petra Raića?

• Protekla dva tjedna proveo sam u Poreču u Istri. U Poreču sam ljetovao i prije tri desetljeća, u godini kada je HDZ osvojio vlast i kada su se na izborima poraženi domaći, hrvatski komunisti još godinama borili protiv bilo kakve hrvatske vlasti. Te sudbonosne 1990. godine porečke plaže bile su prepune oficira JNA iz Ilirske Bistrice, Ajdovščine… Šefica kuhinje u Červar Poratu bila je Srbijanka Rada, koju sam od milja zvao »Rada Čokolada«. Danas, trideset godina kasnije, u Poreču i dalje ima i Srba i Srbijanaca, ali daleko manje i daleko tiših. Istočnjačko »bre« čuo sam samo jednom od mlađahnog oca iz Beograda koji je doveo obitelj na ljetovanje u Poreč.

Poluotokom Istrom cijelo to proteklo razdoblje vlada Istarski demokratski sabor, autonomaška politička partija koja se uglavnom pretvorila u političku kriminalnu i nepotističku organizaciju od koje najviše koristi imaju njezini članovi i poneki simpatizeri. Poreč, kao i većina istarskih gradova i mjesta, i dalje prepuna je obala i ulica "maršala Tita". Neke od zaboravljenih naziva ulica Poreč i dalje ima, poput "Partizanske", "Pionirske", "Rade Končara", "Ive Lole Ribara", "Anke Butorac", "Prvomajske"… Prije sedam godina, 21. kolovoza, 2013., članovi "Komisije za utvrđivanje prijedloga imena ulica, trgova i naselja na području Grada Poreča-Parenzo" bili su: Elena Uljančić Vekić, Adriano Jakus, Sonja Vojinović, Sanja Oplanić, Stevo Žufić, Boris Štifanić i Daniel Šaškin. Šef im je bio Adriano Jakus (predsjednik Gradskog vijeća), a predsjednik Komisije Dean Pauletić.

Istarsko autonomaštvo uočava i zapaža se već na ulasku u tunel Učka, koji je, ne znam iz kojega razloga u vlasništvu BINA Istre d.o.o., jer je izgrađen hrvatskim novcem i pušten u promet 27. rujna 1981., dok je BINA Istra osnovana 1995. godine. Dok se vozite tunelom automatska tajnica BINA Istre upozorava vas kako se morate ponašati u tunelu… Treba spomenuti i skupoću cestarine od Učke do Cerovlja, ili od Učke do Pazina (ista je cijena!) i iznosi skupih 33 kune. Za usporedbu, od Rijeke do Zagreba cestarina iznosi 70 kuna. Skupom cestarinom deru turiste premda je veliki dio ceste od Učke do Pazina već dvije godine i uslijed sezone pretvoren u gradilište. Domaći ljudi kažu da je to najobičniji manevar francuske grupacije Bouygues koja je produljila koncesiju. No, vratimo se Istri. Na poluotoku je sve dvojezično – hrvatsko i talijansko – i u mjestima u kojima nema nijednoga Talijana. Kao što kaže istarska Hrvatica i suradnica Hrvatskoga fokusa Lili Benčik, IDS je od 1990. uspio talijanizirati Istru više nego Benito Mussolini od 1922. do 1943. godine. Ipak, unatoč IDS-ovoj smišljenoj talijanizaciji Istre istarski Hrvati ostali su svoji. Ne daju im se. Istina, oni su u većini slučajeva podlegli IDS-ovoj promidžbi da je HDZ opljačkao Hrvatsku, ali kada im spomenete da su se prodali Talijanima kroz primanje unosnih talijanskih mirovina i slanja djece u talijanske škole, burno izražavaju svoje hrvatstvo poput mons. Bože Milanovića, najzaslužnijeg Hrvata što je Istra poslije Drugoga svjetskog rata bila i ostala hrvatska. Potiho mi govore da u talijanske škole svoju djecu ne šalju Hrvati, nego tamošnji od 1945. planski doseljeni Srbi. 

Istra je bogat hrvatski kraj. Čovjeku je milo kada vidi da su polja obrađena. Ceste su dobre, Poreč je čist i uređen. Unatoč razvijenim seoskim gospodarstvima većina Istrana živi od turizma i blagodati prirode. Kineska gripa (COVID-19) uništila je ovogodišnji turizam i na poluotoku. Ne zbog toga što inozemni turisti nisu došli u Istru, nego zato što su "veliki prijatelji" Andreja Plenkovića, Austrijanci, Talijani i Nijemci, natjerali svoje građane da brzo napuste Hrvatsku. Tako je hrvatska obala u roku 24 sata ostala poluprazna. Samo zahvaljujući činjenici što je na čelu slovenske vlade Hrvatskoj i Hrvatima naklonjen predsjednik Janez Janša, slovenski su se turisti na našoj obali zadržali još nekoliko dana. Nakon odlaska Slovenaca plaže u Poreču i diljem Jadranskoga mora ostale su poluprazne. Na redu je spomenuti predsjednik Hrvatske vlade da opravda ovu izdaju njega i cijele Hrvatske od njegovih "prijatelja" iz Europske unije. Da nije turista iz Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke, ovogodišnja turistička sezona mogla bi se zaključiti.

• Već nekoliko godina saborski zastupnik Hrvoje Zekanović otvoreno govori da je dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i na čelo Hrvatske vlade u Hrvatskoj na djelu hrvatsko-srpska, odnosno srpsko-hrvatska koalicija, i u pravu je Šibenčanin. Ovo što nam Plenković radi za svaku je osudu. To je izdaja bez premca u novijoj hrvatskoj povijesti. U prvoj polovici prošloga stoljeća imali smo naivaca poput Frana Supila i Ante Trumbića te kolebljivaca poput Vladka Mačeka. U drugoj polovici XX. stoljeća imali smo šutljivaca poput hrvatskih jugokomunista. Bilo je to razdoblje poznate i razorne "hrvatske šutnje". Svi su oni svojom naivnošću, kolebljivošću i šutljivošću učinili veliko zlo Hrvatskoj i Hrvatima. Sada, u vrijeme Plenkovićeve bezobzirne protuhrvatske vladavine, još je gore. Ovo što on radi, izdaja je nad izdajama. To se vidi na svakom koraku i odvija se svakoga dana. Bez obzira je li na djelu otvoreno izjednačavanje srpske agresije i hrvatske obrane u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća potaknuto izvana ili mu je na pamet ta zlokobna ideja razaranja hrvatske države došla iz same njegove glave, sada i nije toliko bitno. A bitno je da Plenković svakim svojim potezom zadnjih godina vodi Hrvatsku u propast i prema trećem obliku hrvatsko-srpske koalicije. I zato moramo priznati da je Zekanović bio vidovit i da je na vrijeme predskazao što će nam se dogoditi. A događa se samo loše.

Činjenica je da je Plenković okružen s najvećim ljigavcima, poslušnicima i ulizicama. Oko sebe je okupio ljude bez morala i bez trunka ponosa. Okružen je s ljudima koji u svojoj glavi nemaju ništa intuitivno. Svi su oni ljudi koji ne misle svojom glavom. Jedino im je bitno da lagodno žive. Njihov moto je: sve za Judine škude! A i za trun vlasti. I tu Plenkoviću trebamo i moramo priznati da je u kratkom vremenu uspio u svoju Vladu uključiti zapovjednike Tigrova, osvjedočene udbaše, tehnomenadžere, liberale, jugonostalgičare, autonomaše, beskralježnjake, lažne emigrante, cinkaroše, potkazivače… Okružio se s ljudima koji pristaju na svakakva poniženja. Biti zapovjednik elitne braniteljske postrojbe i otići u Knin četvrt stoljeća kasnije i javno izjednačiti svoju oslobodilačku vojsku s agresorskom vojskom koja je došla u Hrvatsku osvajati preko 500 kilometara, blago rečeno znači da tu puno toga ne štima. Dok su se Plenković, Zoran Milanović, Tomo Medved, Gordan Jandroković, pa i nedorečeni Ante Gotovina naprosto natjecali tko će u Kninu više obezvrijediti obranu od srpskoga agresora, lukavi Milorad Pupovac nije toga kobnog dana ni primirisao Knin. On je, potezom bizantinskog lukavca, dan kasnije nedaleko grada kralja Zvonimira prolijevao svoje otadžbinske suze i time dokazao da je daleko superiorniji od Plenkovića. I dok se Plenkovićeva svita usred kraljevskoga Knina ponižavala, onima koji su obranili Knin i Hrvatsku od četnika, nije bilo dozvoljeno prići pozornici na kojoj su izdajnici slavili svoj jugo pir. Pogledajte: https://www.facebook.com/borislavstrikic/videos/2348418642133631/

Osnovni zaključak Plenkovićeve politike, odnosno Plenkovićeve hrvatsko-srpske koalicije, je nastojanje povratka dobro nam znane jugo podjele krivnje. To potvrđuje Bojan Glavašević, sin legendarnoga vukovarskog izvjestitelja tijekom srpsko-crnogorske okupacije grada na Dunavu, koji je, u nakani da u političke svrhe iskoristi Plenkovićeve stalne bratstvo-jedinstvujuće posrtaje, izjavio: »Volio bih vidjeti Borisa Miloševića u koloni sjećanja u Vukovaru, i volio bih vidjeti da Andrej Plenković s Borisom Miloševićem položi vijenac u Dunav za Srbe koji su nestali početkom rata u Vukovaru. (https://www.novilist.hr/vijesti/hrvatska/bojan-glavasevic-o-plenkovicevoj-pomirbi-sdp-u-i-ambicijama-hrvatskoj-treba-progresivna-politika/). Ova izjava čovjeka, koji je genetski i politički potpuno nedefiniran, najbolje oslikava i predskazuje što nas sve još čeka održi li se Plenković na vlasti. Dakako, riječ je o Gruborima i odlasku tamo momka iz Šiljkovače. Taj Medin potez ostat će upamćen u povijest kao najveće poniženje u suvremenoj Hrvatskoj. Jer, Tomo Medved, da išta zna, a vidimo da ne zna, nikako ne bi išao u Grubore. A kada je već išao u Grubore, jer je ulizica i onaj koji puže ispred šefa Andreja, onda nikako nije smio u Gruborima biti s Veranom Matićem, izaslanikom agresorske Srbije i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

• Autoritarnost vladavine Andreja Plenkovića odražava se na svakom koraku. Prije tri dana potvrđen je audio snimkom žučni razgovor između zamjenice ravnatelja KBC-a Sestre milosrdnice Dijane Zadravec i Plenkovićeva potrčka ministra zdravstva Vilija Beroša. Javnost je putem snimke saznala za namješteni i koruptivni natječaj. Beroš je snimao telefonski razgovor s dr. Zadravec i kasnije ga proslijedio Tomislavu Dulibiću, predsjedniku Upravnog vijeća bolnice. Posebno je zanimljivo u ovoj aferi to što se iz snimke čuje Beroša kada kaže da on nije ništa kriv, nego da smjene i postavljanja ravnatelja i drugih čelnika ove bolnice provodi predsjednik Vlade i HDZ. Da u Hrvatskoj vlada vladavina prava, netko bi pokrenuo neke poteze. I još nešto, mediji gotovo da uopće ne napadaju Beroša, a zamislite da je na njegovom mjestu domoljubni Milan Kujundžić…? Što li bi mu činili…?

• U nastavku gašenja i uništavanja Ine i onoga što je od nje ostalo, napokon je došlo otpuštanje 250 radnika Rafinerije Sisak. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić prodaje maglu da je to jako dobro, jer će, kako on kaže, doći do "proglašenja biorafinerije u Sisku strateškim projektom". Dok Ćorić prodaje maglu, njegov šef, predsjednik Vlade, mudro šuti.  Oglasio se i SDP, ili ono što je od njega ostalo nakon odlaska Davora Bernardića i Gordana Marasa, i izvalio glupost s p(r)ozivanjem aktualne Vlade da "prekine s predstavama". Otpuštanje 250 radnika u Sisku nije predstava nego zločin i prema Hrvatskoj i prema tim radnicima i prema njihovim obiteljima.

• Godinama u Jastrebarskom sudjelujem na obilježavanju prihvata kozaračke djece koja su stradala sredinom 1942. u "bratoubilačkom ratu" između Srba partizana i Srba četnika. Bilo je to ratno vrijeme ali i vrijeme druge godine postojanja hrvatske države – Nezavisne Države Hrvatske koju Srbi nikada, pa ni tada, a ni sada, nisu prihvatili, a partizani su se protiv nje pobunili tek 22. lipnja 1941. kada su Nijemci napadom na Sovjetski Savez prekršili Sporazum između dvije totalitarističke nacističke i komunističke države – Njemačke i SSSR-a. U Jastrebarskom prisjećamo se humanosti tadašnjih hrvatskih vlasti od poglavnika Ante Pavelića pa na niže. Odlukom hrvatskih vlasti ispaćena i napuštena "kozaračka djeca", koja su od 1946. i suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, pa sve do danas, poslužila i služe za pacificiranje i ocrnjivanje Hrvata i Hrvatske. Iako je nepobitna činjenica da su ta djeca žrtve rata između Srba četnika i Srba partizana, u kojem su partizani pravoslavci pobijedili četnike pravoslavce, cijelo ovo vrijeme od godine 2000. i dolaska na vlast crveno-žute koalicije (SDP + HSLS) nastavlja se s lažima da su Hrvati ubijali tu djecu a ne ju spašavali. Posebno je okrutno slušati te i takve crvene revizioniste kada lažu da su u Jastrebarskome časne sestre klale kozaračku djecu. Ti koji već sedam i pol desetljeća šire takve monstruozne velikosrpske laži – uokvirene u Memorandumu SANU-a I. iz 1986. i Memorandumu SANU-a II. iz 2011. – nikako da prihvate činjenicu da su u Jastrebarskom tu djecu prihvatili, njegovali, hranili i očuvali od Nijemaca protjerani slovenski svećenici i časne sestre. Dakako uz pomoć tamošnjih hrvatskih svećenika i časnih sestara, i, dakako, uz znanje i ravnanje tadašnjih hrvatskih vlasti u Zagrebu. I zato je Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom zaslužio pohvalu i zahvalu cijeloga svijeta, a ne da se i dalje šire laži o tom humanom činu. A ovi lažljivci, tzv. antifašisti, koje – ponavljam – lucidni Žarko Puhovski s pravom naziva onima koji zagovaraju koljače nakon završetka Drugoga svjetskog rata – prešućuju da je Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, dakle, slovenske i hrvatske svećenike i časne sestre iz Slovenije i Hrvatske, napao tzv. IV. kordunaški partizanski bataljun 26. kolovoza 1942. i sa sobom odveo dio starije djece i od njih kasnije stvorio partizanske janjičare i kamikaze. Manju su djecu ostavili po šumama u okolici Jastrebarskog pa su ih seljaci iz okolnih mjesta skupljali i ponovno dovodili u dječje prihvatilište u Jastrebarskom. Poslije su mnoga bila udomljena u obiteljima diljem Hrvatske. O tomu Ante Beljo piše:

»Procjenjuje se da je u srpnju i kolovozu 1942. na području Kozare bilo oko 80.000 uglavnom izbjeglog civilnog pučanstva – žena, djece, staraca i nemoćnih – koje je onda bilo potrebno zbrinjavati na sve moguće načine. Pretpostavlja se da je među njima bilo oko 20.000 djece koja su bila iznemogla, gladna i bolovala su od mnogih zaraznih bolesti. To su zapravo bila ta kozaračka djeca koju su prihvaćali u Jasenovcu, Gradiški te poslije i u dječjim domovima za ratnu siročad u Zagrebu, Jastrebarskom i Sisku, a zatim i u mnogim obiteljima diljem Hrvatske. Neviđene promidžbene manipulacije s jugoslavenske strane odnose se na zbrinutu kozaračku djecu, a idu toliko daleko da kažu kako su ta djeca bila ubijana. Posebice se u tom kontekstu spominju kozaračka djeca s područja Jastrebarskog, gdje su o njima brigu vodili slovenski svećenici te slovenske i hrvatske časne sestre, tadašnji Hrvatski Crveni križ, nadbiskup Alojzije Stepinac i razne dobrotvorne udruge. Posebno veliku zaslugu u zbrinjavanju i skrbi oko kozaračke djece ima Austrijanka Diana Obexer Budisavljević, Austrijanka koja je bila udana za liječnika Julija Budisavljevića i koja se s cijelim timom liječnika i bolničkoga osoblja brinula za djecu. Ta nesmiljena i lažna kampanja svoju je kulminaciju doživjela u vrijeme progona i suđenja nadbiskupu Stepincu 1946., a s njim i čitavoj Katoličkoj Crkvi na području bivše NDH. Nastavila se do današnjih dana od strane hrvatskih protivnika svih vrsta i boja, što je posebice vidljivo u protivljenju proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Do sada su na tu temu u Hrvatskoj izdane mnoge knjige i održani simpoziji s vjerodostojnim svjedočenjima i istinitim opisima zbivanja iz toga vremena«. I zato je najveći problem kod ponavljanja ovih laži to što i aktualna hrvatska vlast svakoga kolovoza podržava i financira spodobe poput Ivana Fumića, Franje Habulina ili Petra Raića. Pitamo se, dokle?

• Testiranja na tzv. COVID-19 u Rijeci, Malom Lošinju, Cresu, Rabu i Krku koštaju čak 698,21 kunu. Tko ima novca neka plati za ovu laž i glupost (https://www.novilist.hr/vijesti/hrvatska/ministrica-turizma/).

• Dođe u Bol na Braču Srbin iz BiH na ljetovanje i zasmeta mu što u hotelu na Dan Oluje pustiše legendarnu pjesmu Marka Perkovića Thompsona "Čavoglave". Zasmetalom Bobanu M. toliko zasmetaše pjesma pa uputi pismo upravi hotela putem elektroničke pošte. Kao pravi Srbin odmah nam Hrvatima nabaci Jasenovac i zatraži ispriku. Boljani mu odmah odgovoriše u ime pročelnika općine Stipe Karmelića, koji poruči Bosancu Bobanu da je zaboravio da je Bol u Hrvatskoj i da je emitirana hrvatska pjesma. Još mu je poručio: »Nemojte se čuditi što se u Hrvatskoj pjevaju hrvatske pjesme, kao što nije čudno da se u Srbiji pjevaju srpske«.

Marijan Majstorović