Kako će se voditi Treći svjetski rat?

Ovaj uradak ima dubokosežno značenje za našu sadašnjost jer pruža povijesnu i geopolitičku suvislost glede COVID-19

Biosigurnost i politika – „Upadljiva je i čudna reakcija na instrumente iznimaka uporabljenih u našoj zemlji (i ne samo u njoj), reakcija čovjeka u svojoj nemoći da sagleda događaje i posljedice van neposrednog konteksta u kojem djeluju. Rijetki su koji ih pokušavaju protumačiti kao simptome i znakove šireg eksperimenta š to bi svaka ozbiljnija politička raščlamba zahtijevala kao udar nove paradigme na način upravljanja ljudima i stvarima. Već u knjizi objavljenoj pred sedam godina koju bi sad trebalo pažljivo pročitati (Tempêtes microbiennes, Gallimard, 2013.), Patrick Zylberman je opisao proces kojim je zdravstvena sigurnost, do tada na rubovima političkih kalkulacija, postala ključni dio strategije državne i međunarodne politike. U pitanju je u najvišem smislu stvaranje vrste „zdravstvenog terora“ kao oruđa upravljanja, kako to nazivaju, „scenarijem najgoreg slučaja“. Prema toj logici najgoreg već 2005.g. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je „2 do 150 milijuna smrti od nailaska ptičje gripe“, predlažući političku strategiju koju države još nisu u to vrijeme bile spremne prihvatiti. Zylberman je ukazao da se predložene instrumente može sažeti u tri točke:

1) Izgradnja, na osnovi mogućeg rizika, fiktivnog scenarija gdje se podaci predstavljaju na način kojim se promiče ponašanje koje daje slobodne ruke u upravljanju ekstremnih prilika;

2) Usvajanje logike najgoreg kao režima političke razboritosti;

3) Potpuna organizacija tijela građana na način koji pojačava najveću privrženost institucijama vlade, i „odgaja“ vrstu nenadmašnog, dobrog građanstva u kojem nametnute obveze predstavljaju dokaz altruizma te građanin više nema pravo na zdravlje (sigurnost zdravlja) već postaje zakonski obvezan na zdravlje (biosigurnost).

U pitanju je u najvišem smislu stvaranje vrste „zdravstvenog terora“… Zylberman je 2013. opisao ovo što je sad propisno potvrđeno. Razvidno je da se, osim u slučaju hitnih mjera u svezi s određenim virusom kojeg u budućnosti može zamijeniti drugi, radi o konstrukciji paradigme upravljanja čija će učinkovitost nadmašiti sve oblike vlada znanih do sad u političkoj povijesti Zapada. Ako su već, u napredujućem slabljenju ideologija i političkih uvjerenja, razlozi sigurnosti ubacili u svijest građana prihvaćanje ograničenja njihovih sloboda, koja prije nisu bili voljni prihvatiti, biosigurnost se pokazala sposobnom predstaviti potpuni prestanak svih političkih djelovanja i svih društvenih odnosa kao najviši oblik građanskog sudjelovanja. Bilo je, tako, moguće vidjeti paradoks organizacija ljevice, koje tradicionalno običavaju zahtijevati prava i osuđivati kršenja ustava, kako sada prihvaćaju ograničenja slobode ministarskim proglasima lišenih svake zakonske osnove čije nametanje čak ni fašizam nije mogao ni sanjati.

Razvidno je da će – a same vlasti ne prestaju nas podsjećati – takozvano „društveno distanciranje“ postati uzorak politike koja nas čeka, te da će (kao što su predstavnici takozvanih „stožera“ najavili, čiji članovi su u razvidnom konfliktu s ulogom koja se očekuje u izvršenju njihova rada) iskoristiti ovo distanciranje da bi zamijenili digitalne tehnološke uređaje svugdje umjesto ljudske fizičke prisutnosti, koja je time postala sumnjiva u pitanju zaraze (političke zaraze, da bude jasno). Fakultetske zadaće, kao što MUIR [Ministarstvo obrazovanja] već preporuča bit će čvrsto „online“ od sljedeće godine; više se nećete moći prepoznati gledajući svoje lice, koje bi moglo biti pokriveno maskom, već pomoću digitalnih uređaja koji raspoznaju bio-podatke koji se prisilno prikupljaju; a svaka „skupina“ okupljena bilo iz političkih razloga ili prijateljstva, bit će i dalje zabranjivana.

Pod upitnikom je cijela zamisao sudbina ljudskog društva s gledišta koje je, na mnogo načina, izgleda usvojilo apokaliptičku religijsku zamisao kraja svijeta koji je sad u zalasku. Zamijenivši politiku ekonomijom, sada u cilju osiguranja upravljanja, to se mora objediniti s novom paradigmom biosigurnosti, kojoj se sve druge nužde moraju žrtvovati. Legitimno bi bilo zapitati da li se takvo društvo još uvijek može obilježiti ljudskim, ili da li se gubitak razumnih i osjećajnih veza, lica, prijateljstva, ljubavi može istinski nadomjestiti apstraktnom i po svoj prilici sasvim fiktivnom zdravstvenom sigurnosti.“

Vrlo cijenjenog epidemiologa iz Stanforda, dr. Johna Iaonnidisa uvelike su kritizirali kad je izrazio svoje mišljenje da vlade donose odluke bez pouzdanih podataka. Početkom ožujka napisao je:

"Sadašnju bolest, Covid-19, zovu jednom u sto godina pandemiju. A možda bi mogla biti dokaz jednom u sto godina fijaska."

Podaci su prikupljeni i dr. John Ioannidis bio je U PRAVU!!

Stopa smrtnosti je NULA za one ispod 45 godina!!

Nažalost dr. Ionanidis bio je od početka u pravu. Glede stope smrtnosti dr. John Ioannidis navodi da je stopa smrtnosti ljudi mlađih od 45 je NULA!!! A ljudi u dobi od 45 do 70 ta je stopa vjerojatno oko 0.05-0.3%, što je povijesno slično drugim sezonskim dišnim virusnim problemima. No stopa smrtnosti pacijenata staračkih domova, koji su inače slaba zdravlja, penje se do 25%. Posljedice drakonske (samo)izolacije: „Financijske krize, nemiri i građanski prosvjedi.“

Kad su ga nedavno pitali o posljedicama mjera izolacije, dr. Ioannidis je rekao da ga je veoma ražalostila činjenica da su se njegova predviđanja obistinila, izjavivši: „Glavne posljedice glede ekonomije, društva i mentalnog zdravlja“ već su se zbile. Nadam se da su reverzibilne, a to ovisi u velikoj mjeri da li ćemo moći izbjeći produžetku drakonskih izolacija i uspjeti se razumno boriti s COVIDom-19 mudrim pristupom uzimajući precizno u obzir (visoko)rizične mete, umjesto zatvaranjem svega naslijepo. Slično tome već smo počeli biti svjedocima poljedica „financijskih kriza, nemira i građanskih prosvjeda“. Nadam se da ne će uslijediti „rat i slom društvenog tkiva.“

Drakonske izolacije izložile su 1.1 milijardi riziku smrti od izgladnjelosti:

Globalno, mjere izolacije povećale su broj ljudi izloženih smrti od izgladnjelosti na 1.1 milijardu, a izlažu milijune života riziku mogućeg ponovnog izbijanja tuberkuloze, dječjih bolesti … , i malarije. Nadam se da će oni koji donose odluke razmotriti veću sliku svih mogućih problema a ne samo veoma važnog relativno tankog sloja zbilje s imenom COVID-19.“

Živimo sad u polariziranom društvu dviju vrsta ljudi. U jednu ruku tu su ljudi koji poslušno slušaju vijesti i koji vjeruju sve što čuju i vide na TVu. Ti ljudi su u strahu od virusa i žele da ih vlada zaštiti „sigurnosnim mjerama“ koje istovremeno poništavaju ustavna prava i slobode. Na primjer, pravo na rad i zaradu za život, pravo okupljanja u vjerskim hramovima i drugo. Te „preplašene“ ljudi ne brinu ekonomske posljedice za milijune ljudi na naknadama za nezaposlene. Ili uskoro za milijune ljudi koji će spavati na ulicama u kartonskim kutijama i šatorima, jer ne mogu plaćati stanarine.

U drugu ruku tu su ljudi koji shvaćaju poglede dr. Iaonnidisa koji nisu prestrašeni a koji ne prate vijesti. Oni ne žele vladinu zaštitu protiv virusa. Žele da se vlada prestane uplitati u njihovo pravo na rad i zaradu za život da bi mogli podržavati svoje porodice. Žele da se njihova ustavna prava i slobode ponovno vrate.

Giorgio Agamben