Banovina je Hrvatska, Hrvatska je Banovina
Razorni potres
pogodio je Banovinu.
U Zagrebu smo to osjetili,
Jače, dulje i strašnije
Od onoga proljetos,
Što nije bilo malo.
Tlo ne miruje.
U ova dva dana,
Uz mnoštvo slabijih
Bilo je nekoliko jačih potresa.
Zagreb je bio na nogama.
Puni parkovi prestrašenih ljudi.
Na benzinskim postajama gužva.
Ljudi masovno napuštaju grad.
Zgurani u automobilu,
Na obližnjem Bundeku,
Uz stotine automobila,
Slušamo vijesti,
Nakon smirivanja,
Povratak u stanove.
Pokazao je pravu sliku,
Petrinje, Gline, Siska,
okolnih zaseoka.
Banovine.
Hirošima.
Suze same teku.
Ima mrtvih i ranjenih.
Nema struje, vode, hrane.
Odvoze se stari i bolesni.
Organizira se smještaj.
Vojska podiže šatore.
Psi traže ljude,
Pod ruševinama
Vriskovi, plač, tuga,
Jad, izgubljenost, očaj.
Na licima Banovaca,
Strah, neizvjesnost, tuga.
Hladno je i pada kiša.
Ovako nije bilo,
Niti u Domovinskom ratu.
Opet će morati bježati
Iz svojeg kraja,
Sa zavežljajem u ruci.
Sve što su stvorili,
Nakon povratka iz progonstva,
U tren je nestalo.
Organizirano i spontano,
U raznim oblicima,
Iz svih dijelova Lijepe naše,
Stiže golema pomoć.
Medicinska, tehnička,
Vojna, civilna.
Dolazi i vlast.
Tu su predsjednici.
Stižu stručnjaci.
Dolaze Bad Blue Boysi,
Dolazi Torcida, Armada…
Dolaze pojedinci,
Dolaze organizirane skupine,
S lopatama, torbama,
Vodom, kruhom, hranom,
Odjećom, obućom,
I ostalim sitnicama,
Potrebnim za život.
Tu su kulinarski chefovi,
Kuhaju na trgu.
Dijele se topli obroci.
Stiže i mehanizacija.
Digla se cijela Hrvatska.
Svi hrle u Petrinju.
Daju što najviše mogu.
Od kile riže do kamp kučice.
To je poruka:
Ostajte ovdje.
Svi ćemo vam pomoći.
Ovo je vaš dom.
Ovo je vaša zemlja.
Naši ljudi znaju,
Mogu i hoće,
Pomoći svima u nevolji.
To se jednostavno osjeti.
To je spona što nas spaja.
Opet smo svi zajedno.
Opet jednako mislimo.
Opet jednako dišemo.
Svi smo jedno veliko srce.
Banovina je Hrvatska.
Hrvatska je Banovina.
…Ponosim se tobom,
Domovino draga!