Hrvatski Fokus
Kultura

Kad pokuca smrtna ura

Na Klimavim nogama

 

UTOČIŠTA

I kada mi

Sve lađe potonu

Odložim gorčinu samoće

Na Bjelinu

Praznoga

Papira

 

U MENI PROLJEĆE

Opet je u meni

Proljeće

A zima već na

Pragu

Opet mi leptir mladosti

Dolijeće

A zima mi na

Tragu

Opet su u meni

Neke Nade stare

Opet me proljeće zove

Al’ Zima mi, Zima

Dolijeće

Više me ne voli

Proljeće

 

ŠTO JE LJUBAV

Ljubav je i topla riječ i osmijeh na licu

Ljubav je i nježni stisak ruke

I razglednica s puta

Ljubav je i poziv u kasne sate

I dragi glas s one druge strane

Ljubav je i radostan osmijeh

Kada se spletu ruke negdje u prolazu

Ljubav je i kada usne šute

A u očima iskra sjaji

Ljubav je i nespretnost prvog poljupca

I sramežljiv pogled ispod oka

Nekoj simpatiji na drugoj strani puta

Ljubav je i majčina nježnost i njena briga

Sestrinski zagrljaj i njena toplina

Njena mudrost i njena snaga

Veća i jača i od svih naših nedaća

Ljubav je i tuga koja nas hvata 

Kada smo daleko od voljenih

Kada smo tužni i usamljeni

Daleko od svih onih

Koji su Naša 

Ljubav

 

TEK SAMO TRAGOVI

Vrijeme nam polako

Izmiče

A snove

Slatke snove mladosti

Odnosi nečujnim koracima

Tajno u nepovrat

Ostaju nam  samo

Izblijedjeli

Tragovi

Sjećanja

 

TEK POSLJEDNJU RIMU

Zaključala sam opet

Sve svoje snove

U posebnu škrinju.

Odložila s njima

I sve svoje Nade

Ostavila samo

Tek pokoju rimu

Možda će mi ona

Ublažiti jade

 

NA KLIMAVIM NOGAMA

Dušu mi Zatrovali

Vatru mi Ugasili

Jezik mi Otupili

Krik mi Ugušili

Ostavili mi

Velikodušno

Samo nadu

Na klimavim

Nogama

 

KAD POKUCA SMRTNA URA

Iz prikrajka

Iza ugla

Ruglo viri kroz okanca

Na vratanca

Pa sve gleda

Pa sve mjeri

I ruga se tuđoj vjeri

Tuđoj suzi, tuđoj tuzi

Tuđem jadu, tuđoj bijedi

Dok na vrata nekog sata

Ne pokuca smrtna ura

Tad pod tepih, sve objede,

Rugalica tad

Pogura

 

IZ TUĐINE S LJUBAVLJU

                                            U izbjeglištvu, ’94.

Lijepa i Draga moja,

Bezbroj me stvari s tobom veže

I korijen

I krv i zemlja

I ljubav bez računa

I vjernost bez uvjeta

Ljubavi moja Sveta

I zato

Kad čujem Lijepa naša

Kad čujem Draga naša

Nešto me u grlu steže

Nešto se u srcu grči

A suze iz očiju bježe

Kad srce šapne Lijepa naša

Kad srce kaže Draga naša

To me Domaja zove

Jer – tamo su naše međe

Tamo je naše more

Tamo su naši ljudi

I naša ognjišta stara

Tamo se rađaju sada

Neke slobodne zore

I zato

Kad čujem Lijepa naša

Kad čujem Draga naša

Sve bih joj svoje dala

I bez ikakvog jala

dijelila sve sa svima

S ljubavlju

Lijepa i Draga moja

Budi mi sretna

Zauvijek

Tvoja

 

VRATA OSTAJU ZATVORENA

                                              U izbjeglištvu, 1992.

Prilazila sam

Sama

Bojažljivo i sa strahom

Bez igdje ikoga svoga

Pred zid

Pred zatvorena vrata

Kao kasni prolaznik

Kao ubogi beskućnik

Usamljena lutalica

Što traži pomoć,  milodare

I utjehu za sve one

Koji su bez nade

Zid se nije urušio

Vrata se nisu otvorila

Milodare i utjehu dobili su drugi

A ja sam ostala

Sama samcata

Kao ubogi otpadnik

Bez posljednjeg

Oprosta

 

NA DAN NEOVISNOSTI

Ne želim ništa što nije moje

Ne želim ništa što je tuđe

Ja samo želim

Živjeti u miru

I pjevati slobodno

Svoju HIMNU

Ne želim biti ni pusti otok

Niti graditi

BEDEME

Što dijele

Ja želim samo

Ja hoću samo

SVOJ komadić SVOJE zemlje

I SVOJE sunce

Na dlanu

 

UZ TOLIKO NEMOĆI

Kome u susret poći

U ovom svijetu

Samoće

Kako s nekim zajedno

Korak

Po

Korak

Ići

Komu doći

Kako po

Nadu

Poći

Uz toliko

Nemoći

 

NEBO JE PREKRILA

Tražila sam uvijek

Svoje mjesto

Ispod svoga

Neba

Ispod svoje

Duge

Kiša je prestala

Duga je nestala

A nebo mi je

Prekrila

Djelomična

Pomrčina

 

U MOME NESTAJANJU

Volim

Za one koji

Vole

Patim

Za onima koji

Pate

Umirem

Za onima koji

Umiru

Svi ostaju

U mome

Nestajanju

 

U SVAKOM DAHU

O, Bože,

Daruj mi snage

Na ovoj stazi što žeže i prži

I neka me ruke tvoje snaže

Tješe i štite

Pri svakoj buri

Uvijek si sa mnom

Osjećam to…

Oh, Bože, moj!!!

I u koracima tihim

Što odnose prazninu snovima mojim

I u svim mojim sanjama

o nekom boljem sutra

I u rađanju svakog novog dana

I svakog novog  sretnijeg jutra

Uvijek si sa mnom

Osjećam to…

Moje si ufanje i moja Nada

Oh, Bože, moj!

 

PODARI MI, BOŽE

Podari mi, Bože, dovoljno snage

Da ne griješim više

Da oprostim svima

 Svaku nepravdu i zlo

Što su nam drugi činili il’ čine

Podari nam snage da praštamo

I onima s druge strane

I podarimo ljubav svima, svima…

A najviše potrebitima

Da ih pomažemo

Da vidamo rane

Da pojimo i dajemo snage

I da s njima dijelimo i zadnju koricu kruha

Pa i mrvice na našem stolu razbacane

Da ljude prepoznajemo samo po dobroti

Da se naša Vjera ni sa čim ne kosi

Jer svatko odgovara pred Tobom

Za ono što u Srcu nosi

Vera Primorac

Povezani članci

Pet godina od objave Institutova pravopisa

HF

Kutija od vrimena iliti vječni Split

HF

Suzdržan i jasan, nimalo patetičan

HF

»Zlatni opus« Damira Medvešeka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...