Treba li nam čvrsta ruka?
U ovoj izbornoj pretkampanji za lokalne i regionalne izbore, od svih prijavljenih i očekivanih kandidata nastala je prava šuma. U nekoj od tih šuma šumaraka i šikara s jedne strane ne vidi se i ne razaznaje drveće. S druge pak strane od drveća se ne vidi šuma, šumarak ili šikara. Treća i četvrta strana tog tijela su manje bitne. Sporedne su, baš kao peta i šesta strana, koje mogu biti bilo koja ploha tijela, koje predstavlja objavljeni izborni potencijal. Ako je to tijelo pravilno, sasvim svejedno je kako je koja ploha (strana) postavljena, što je lice, naličje baze, bočne strane. Stvar se komplicira kad to nije tetraedar, niti heksaedar, već neko drugo Platonovo tijelo (oktaedar, dodekaedar ili ikosaedar). Još su veće komplikacije i problemi ako se “izborni potencijal” predstavlja u obliku tijela složenog od nekih pravilnih tijela. To tijelo nije pravilno, čisto i kristalno. U sebi i na sebi ima svega i svačega, što nosi sa sobom. U prirodi postoje pravilna tijela. Priroda ih je milijunima godina stvarala u svojoj utrobi. To su kristali, odnosno dragulji. Društvo je puno mlađe od prirode i nije imalo dovoljno vremena stvoriti kristale, a kamoli dragulje, kao ni pravilna tijela, čak ni onda kad ima državu s trodijelnom vlasti, koja pomalo podsjeća na Platonovu državu, u kojoj društveni poredak čine tri klase: filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su upravljači, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Po Platonu privatna svojina kvari čovjeka, pa prve dvije klase ne mogu posjedovati privatno vlasništvo. Funkcioniranje takve države se zasniva na Platonovom konceptu pravde, odnosno pravednosti, koja zahtijeva da: “Svatko radi svoj posao.” Tako će se postići etički ideal – vrlina, što se temelji na znanju. To vodi k ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti, što se ostvaruje istovremeno preko pojedinca, društva i države. Platonova država je idealistička, odnosno utopijska, ali neke njene ideje su poželjne, primjenljive i prihvatljive u svakoj državi, prostorno i vremenski, bez obzira na njeno uređenje. Međutim činjenice govore kako su danas u modernim demokratskim državama mnoge postavke i ideje iz Platonove države okrenute naopako. Unatoč spoznaji kako privatna svojina kvari čovjeka, većina privatnog vlasništva u nas je u prve dvije klase, odnosno u rukama onih koji upravljaju bilo čime. Platonov koncept pravde se u nas niti u tragovima ne naslućuje. Ovdje svi sve znamo i svi sve možemo raditi, naročiti oni koji su podobni, što je daleko od etičkog ideala i puta k vrlini, odnosno dobru. Očito je da kod nas ne postoji dovoljno znanja, što je preduvjet za stvaranje dobra. Kad bi bilo dovoljno znanja i pameti, ne bi se stalno natjecali tko će zgrabiti vlast, odnosno u njoj participirati u najvećoj mjeri, što potvrđuju ponuđeni i izabrani kandidati na prošlim izbornim listama i sadašnji ponuđeni kandidati, javno istaknuti poželjni budući čelnici, župani, gradonačelnici i načelnici. Neki su se pri tom malo istrčali i kako bi narod rekao za… ali, drugi su kalkulirali i zakasnili. Malo tko ima originalne ideje i programe. Metodologijom copy-paste popunjavaju praznine u svojim sadržajima ili im je to temeljna postavka. Toga ima i tamo gdje programe navodno pišu doktori raznih znanosti. Ti ljudi su puno toga memorirali, pa nije čudo da više ne razlikuju tuđe od svojega, original, kopiju, mješavinu svega po malo, uz osobni štih svojih najmoprimaca, njihov “ušminkani” životopis, botoksiranu vanjštinu, šuplju nutrinu, umišljenu pamet, mesijanstvo, kameleonstvo, pučko neznanje i zaboravljivost, u smislu, tko, kada, s kim i čim, gdje na jednakom ili sličnom pokušaju i zadatku. Ipak, treba priznati nisu u pitanju “stara” poznata lica. Ima tu potpunih neznanaca, kapitalaca, vrhunskih intelektualaca, pregalaca, neimara, boema, gospode, “otpadnika”, prebjega, jataka, gazda, šerifa, lopova, poštenjaka, naivaca, “zečeva”, lavova, tigrova, puma… i po neki iz skupine “stoka sitnog zuba”. Svi oni svaki za sebe ponaosob misle, kako su baš oni i njihov program najbolji od svih i od svega ponuđenog u danom vremenu i prostoru. E, baš ti parametri “vrijeme i prostor” su nekima izvor ideja i prioriteta. Tko bi mogao i pomisliti da će pandemija korone i njene posljedice inspirirati neke od kandidata za gradonačelnika Zagreba, da u svoj program uvrste prioritete, poput Tvornice za izradu cjepiva protiv COVID-a 19. “Genijalna”, jedinstvena, inovativna i kreativna ideja, koja se rodi u glavama nekih eksperata, posebice onih iz nekakvog menadžmenta. Toga se ni pokojni gradonačelnik Milan Bandić, ne bi sjetio, pogotovo kad se s Imunološkim zavodom dogodilo što se dogodilo. Sad bi taj Zavod više vrijedio od zemljišta na kojem se nalazi. Što je, tu je. Za prolivenim mlijekom ne treba plakati. Ne treba plakati ni za onima koji napuštaju svoju političku stranku, unatoč dugogodišnjem članstvu u njoj. To ponegdje postaje masovni izlazak, koji nije spontan, već govori puno o stranci i njenom vodstvu (lokalnom i državnom). Kad to rade lokalni čelnici, onda je to simptomatično i po stranku opasno, naročito kad se događa neposredno pred lokalne izbore.
Slušam, gledam, razmišljam i uglavnom se dobro zabavljam, komentirajući sa svojim društvom (uglavnom prosvjetarima u mirovini) pojedine kandidate, njihove nastupe, izgled, ponašanje, napuhanost, oholost, bezveznost i glupost. Istina, ima tu i dobrih ljudi, po mnogo čemu. Ti i takvi nisu baš sigurni u svoju pobjedu, dok oni iz prve grupe jesu. Oduvijek me čudilo, zbunjivalo i integriralo kako je netko ispodprosječan u svemu, s mnogim vrhunskim diplomama, toliko nesvjestan da nije za politiku, unatoč nekoliko doktorata i specijalizacija. Ekspert dragovoljno radi bedaka od sebe, kojemu se običan puk smije, jer izvršava politički zadatak, ponavlja tuđe riječi, uz poneku svoju nebulozu. Promatrajući te nove političke snage, koje nam ozbiljno obećavaju bolji život, pravnu jednakost, zdravlje, sreću, blagostanje, samo tako, njihovim radom i djelovanjem, ako ih izaberemo, bez “krvi i znoja” uz red i rad, na njihov način, pitam se znaju li oni što govore i jesu li toga svjesni.
Pitanje svih pitanja je bilo i ostaje: Što vrhunske stručnjake u usponu ili potvrđene, dokazane, svjetski poznate, gura i vuče u politiku? Koja je to moć? U čemu se krije? Nisu to ljudi koji ne žele i ne znaju raditi. Nisu niti nekakva sirotinja ili imovinski prosječna čeljad. Dapače! Ima tu dobrostojećih pojedinaca, bogataša, bogatuna, gazda i tajkuna. Zar politika daje i čini krunu njihova cjelokupnog uspjeha? Ne zna. Jedino opravdanje je vlast i moć, koju im ne daje njihov imetak, sam za sebe. Taj imetak, pogotovo ako je netransparentan im samo omogućava, na razne načine, uglavnom kroz mito i korupciju, da se dočepaju vlasti. Što viša vlast, to bolje. Nije to samo naša umotvorina i običaj. Bili Donald Trump ikada bio na čelu Amerike, da nije tako bezobrazno i enormno bogat? Ima li on kao osoba, bez svoje pozadine, išta od onoga što treba imati bilo koji predsjednik države, posebice Amerike? Je li on jedan odabrani od onih u vrhu svjetske piramide moći, odnosno onoga nevidljivoga na vrhu te piramide? Odlučuju li ti i takvi i o nama? Mi smo na dnu piramide, sasvim svejedno u kojem njenom dijelu, mala točkica, s nekoliko nijansi sive boje, što se približava crnoj boji. Za Europu smo nužni privjesak, granica između Balkana i europske civilizacije. Je li njima važno tko će biti na čelu naše države i Zagreba? Čisto sumnjam. Bitno je da ne talasamo i ne odstupamo od zacrtanih planova, shema i vizija. Da se to ne bi dogodilo, treba čvrsta ruka, koja upravlja s nama, u slobodnoj, suverenoj, neovisnoj, modernoj i demokratskoj, slučajnoj državi.
