Hrvatski Fokus
Hrvatska

Fenomen osipanja članstva političkih stranaka

Izlaskom iz “svoje” stranke pojedinci nisu se promijenili, već su si dali priliku da pokažu što hoće, mogu i znaju

 

Politička stranka je živi organizam. Nastaje, razvija se, raste, dosegne kulminaciju, stagnira i urušava se malo pomalo ili naglo, ovisno o vremenu, prostoru, situaciji, bremenu i trenutnom vodstvu stranke.

Manje-više to vrijedi za sve političke stranke, pa i one najveće, najdugotrajnije, državotvorne, pozicijske i opozicijske, lijeve, desne, centralne, ultralijeve, ultradesne, s posebnom ideologijom, općom ideologijom, bez ideologije i “čušpajz” ideologijom, od svega pomalo, prema potrebi.

Sad je izgleda došao red na HDZ. Iz stranke odlaze stari, mladi, srednji, po godinama i položaju. Imaju svoje opravdane razloge, barem oni to kažu. Ne ulazeći u te razloge, shvaćam da im je svega dosta i da žele nešto drugačije, novo, sasvim svejedno da li za sebe, za stranku, društvo ili državu,  što nisu mogli ostvariti u svojoj stranci.  Ne žele biti ničiji taoci. Ne žele biti ničiji pijuni. Ne žele biti lutke na koncu, ni uz kakva obećanja, benefite, sinekure, dotacije i donacije. Žele ostvariti svoje ideje i sebe, izvan HDZ-a. Neki su to već uspjeli napraviti. Ne samo oni iz HDZ-a, već i “pobjegulje” iz drugih stranka, kao nezavisni, u nekoj drugoj stranci ili su osnovali n ovu stranku. Ne može to svatko. To mogu samo oni koji znaju što hoće, koji su u politici i javnom životu postali ime, koji su pokazali što umiju, kojima se vjeruje, koji okupljaju i koji znaju i imaju što ponuditi u svojem angažmanu. Nema puno takvih, ali postoje, od sjevera do juga, od istoka do zapada, diljem Lijepe naše. Bez ikakvih posebnih simpatija, a kamoli navijanja ili podupiranja, moram spomenuti da je samo jedan Čačić, Milinović. Posavec… i još poneki manje poznati, na državnoj razini. Ne mogu to napraviti neki stranački pik zibneri, umišljeni samodopadni i samodostatni poluobrazovani lokalni šerifi, koji su jedući jabuku sa zabranjenog stabla htjeli biti poput boga ili još veći od njega. Moraš znati gdje ti je mjesto, ne uzimati prevelike zalogaje, koji te guše i na kraju će te ugušiti. Ako te i ne uguše, ostat ćeš sam. Svi oni koji su te podržavali u tvom buntu, tobožnjoj velikoj nužnoj brizi za svoju regiju, županiju, grad, općinu, pravdu, poštenje, zakone… se sada smiju tvojoj naivnosti, bedastoći, aroganciji, oholosti i zaletavanju.

Izlaskom iz “svoje” stranke pojedinci nisu se promijenili, već su si dali priliku da pokažu što hoće, mogu i znaju. Pokojni gradonačelnik Milan Bandić je to zorno pokazao. Ne samo da je osnovao novu stranku, nego je pokupio puno članova i simpatizera drugih stranaka, diljem Hrvatske. Stranka je nažalost, obezglavljena i zbog posebnosti, osebujnosti i jakog ega njezina bivšeg lidera, teško da će opstati. Osim toga, odradila je svoju svrhu, naročito za HDZ. Bez Bandićevih žetončića, prošla vlada ne bi ostala i opstala, a bome i ova nova (stara) vlast bi se teško održavala, bez stranke Milan Bandić. (One brojke iza ništa ne znače.)

Svoje znanje, sposobnost, moć i utjecaj pokazao je i pokazuje Darko Milinović. Ne zovu ga badava lički Putin. Ono što je postigao kao nezavisni političar sad će kapitalizirati u stranci koju je osnovao, koja raste svaki dan i izlazi iz ličkih okvira. Radimir Čačić, varaždinski župan, sa strankom i bez nje postiže što želi, jer se pokazao i dokazao svojim radom, znanjem, sposobnostima i vještinama. Unatoč nekim propustima, ne baš dobrim činjenjima, njegovi birači znaju koliko im on vrijedi , ostaju mu vjerni i ima ih sve više. Nešto slično, ako ne i više može postići i gospodin Posavec u Međimurskoj županiji. To je čovjek koji zna, hoće i može, kojem ljudi vjeruju i kojima se on bezuvjetno daje.

Nešto takvo bi se trebalo dogoditi i u drugim županijama, naročito vukovarskoj i osječkoj – utvrdama HDZ-a. Pitanje je samo tko je prava osoba da preobrazi politiku i sve ostalo, nužno potrebno u toj regiji. Po meni se nitko posebno ne izdvaja, ni po djelima, niti po imenu. Oni koji su tu vladali su se potrošili, iako u to ni sami još ne vjeruju. Ništa i nitko ne traje vječno. Neki od njih su navodni ministri u sjeni, što baš i ne vjerujem. Premijer ih dobro poznaje i zna na što su takvi spremni, pogotovo oni iz prošlog sustava, sa socijalističkim metodama i kapitalističkim stremljenjima. Takvima se nikad ne može vjerovati, ni kad su trijezni. Primjera ima još. Niti na lokalnoj razini, nisu svi lideri šeici, ako i jesu neki od njih su dobri šerifi, za svoje ljude, svoje mjesto,  grad, općinu. Njihova dobra djela za njih govore.

Bilo je već i vrijeme da se najveća stranka, najviše osipa, što njeno vodstvo negira. Nije to nikakva smjena generacija, nova energija, motivacija, jačanje, preslagivanje, moderniziranje…, to je urušavanje, propadanje. Premalo je bilo infuzije, premalo svježe krvi, previše osobnih potreba, pritisaka, autokracije, birokracije, nepotizma, klijentelizma, uhljebizma, mita, korupcije, osuda, presuda, crnih torbi, laži, lopovluka, muljaža, “domoljublja” i Hrvatina, koji su nas doveli u nimalo poželjno i dobro stanje, u svemu, bez obzira na pandemiju i potrese.

“Imamo Hrvatsku i bit će takva kakvom je napravimo!”, rekao je pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Dobro znamo i vidimo kakva je Hrvatska danas. Ne treba nam to nitko govoriti. Zadnja na rang listi Europe, po svemu dobrome a među prvima po svemu lošemu. Zašto? Zbog nesposobnosti, neznanja, nedovoljnog rada i zalaganja onih koji su Hrvatskom tridesetak godina upravljali i svih nas koji su te i takve godinama birali, kao i onih s filozofijom “lako ćemo” i ”baš me briga”. Mora i treba nas biti briga. To je naša zemlja. Tu gradimo dom i podižemo obitelj, do koje izgleda mnogima nije stalo. Obitelji propadaju, posebice one tradicionalne klasične. Brakovi se ne sklapaju. Sve manje djece se rađa. Sve više ljudi umire, bez obzira na COVID-19. Neki dan sam negdje pročitala kako u Hrvatskoj može dobro živjeti sedam milijuna ljudi. Kojih ljudi? Od kuda? Kakvih ljudi? Rijetki su oni koji ovdje hoće dragovoljno doći.  Naši ljudi, naročito mladi odavde bježe, ne toliko zbog egzistencije, nego zbog nepravde, nepoštenja, mita i korupcije, pravne nejednakosti. Ne žele stvarati obitelj i rađati djecu koja će živjeti u okruženju gdje dobro žive i napreduju samo oni s članskom iskaznicom državotvorne stranke ili neke druge stranke, naravno s manje mogućnosti, koristi i uspjeha.

Nisam za jednostranačje. Međutim, višestranačje je pridonijelo strančarenju, politiziranju, obmanjivanju i urušavanju svega dobrog, kako kod pojedinca, tako u društvu i državi. Bilo bi dobro podvući debelu crtu, resetirati se, negdje i restartati, te krenuti ab ovo. Nismo niti toliko neuki, neobrazovani, bedasti i glupi, da ne vidimo kuda ovakva stranačka politika vodi. Plešemo vrzino kolo. Vrtimo se u začaranom krugu. Sami sebi lažemo. Na tomu odgajamo mlade. Što ćemo time postići? Zna se!

Ankica Benček

Povezane objave

Bog, Obitelj, Domovina, za to se vrijedi boriti istinom, ljubavi…, a poneki put i bičem

hrvatski-fokus

Obmana koja pogoduje vladajućoj klasi

HF

Antimemorandum Miroslava Brandta iz 1986.

HF

Oj, Hrvatska moja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više