Hrvatski Fokus
Kultura

Likovna kultura je više od zbira umjetničkih djela

Izjava o umjetninama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu

 

Pravne okolnosti neosporno dokazuju da je oko tisuću slika hrvatskih slikara 19. i 20. stoljeća pohranjenih i izloženih u Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu vlasništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Međutim, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti uputio je pismo nekim članovima Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a u kojem daje svoje viđenje vlasništva nad tim slikama.  Stoga bismo željeli upozoriti na sljedeće:

Već odavno u struci povijesti umjetnosti umjetnička djela se ne razmatraju samo zbog svojih likovnih vrijednosti, nego je jednako važno predstaviti i tumačiti okolnosti njihova nastanka i njihovu sudbinu u vremenu i društvu kojem pripadaju. To uključuje i sve one ustanove i pojedince, sve sudionike i događaje koji su odredili povijesnu sudbinu tih djela. Likovna kultura je više od zbira umjetničkih djela i njihovih autora. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je od Strossmayerovih vremena u tim procesima hrvatske kulture imala važnu ulogu, često preuzimajući na sebe funkciju tada još nepostojećih muzeja i galerija. Dovoljno je pogledati starije kataloge Strossmayerove galerije i pročitati neke od starijih tekstova u kojima se analiziraju remek djela hrvatskoga slikarstva i kiparstva da se uoči da je Akademija bila u vlasništvu umjetnina koje su danas u stalnom postavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Tako se primjerice u katalogu Strossmayerove galerije 1917. godine navodi šest slika Vlahe Bukovca, sedam slika Menci Klementa Crnčića, sedamnaest slika Nikole Mašića, pet slika Mate Celestina Medovića, jedna slika Emanuela Vidovića, potom djela Ivana Meštrovića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ferde Kovačevića i drugih protagonista moderne hrvatske umjetnosti. Među takvim djelima su „Bakanalije“ i „Vrijes“ Mate Celestina Medovića, „Chioggia“ Emanuela Vidovića koju je Akademija kupila na izložbi Društva Medulić 1911. godine, potom  Meštrovićev reljef „Djed i unuk“ iz 1915. godine. Uz to treba navesti da su u časopisu “Svijet“ (br. 26, 12. prosinca 1929. godine) uz tekst „Moderni odjel Strossmayerove galerije slika“ tiskane fotografije na kojima se jasno mogu prepoznati remek djela Josipa Račića (Autoportret; Portret djevojke u bijelom), Miroslava Kraljevića (Autoportret s psom; Akt), Ljube Babića (Autoportret; Raspeće), Mirka Račkog (Grad Dis) te Marina Tartaglie (Mrtva priroda s kipom II) i Milana Steinera (Proljeće). Većina tih navedenih slika u stalnom postavu tadašnje Strossmayerove galerije bile su, slijedom kasnijih povijesnih zbivanja izložene u stalnom postavu Moderne galerije pa i u najnovijem postavu novoimenovanog Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti. Zar sloboda koju su svi dosadašnji stručnjaci Muzeja imali pri oblikovanju stalnoga postava ne svjedoči o dobrohotnosti Hrvatske akademije koja nikada nije osporavala pravo da se umjetnine u njezinu vlasništvu trajno izlažu, polazeći od pretpostavke da su umjetnine u njezinim zbirkama prikupljene s nakanom da budu javno izložene na dobrobit ne samo stručnjaka nego i svih ljubitelja umjetnosti. Iako je Moderna galerija osnovana 1919., na temelju starijih želja i planova koja sežu do 1905. godine, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je i nakon toga obogaćivala svoj umjetnički fundus brojnim djelima suvremenih hrvatskih autora pokazujući da i dalje  skrbi o vrijednostima koje imaju presudno značenje za hrvatsku kulturu, narod i državu.

Praksa izlaganja umjetnina u najprestižnijim muzejima i galerijama u svijetu otkriva da brojna izložena djela nisu njihovo vlasništvo. Različite ustanove i pojedinci često ustupaju na korištenje umjetnine u svom vlasništvu muzejima i galerijama s namjerom da remek djela budu dostupna javnosti, na ponos vlasnika koji ih ustupaju i muzejskih ustanova koje preuzimaju skrb i pravo izlaganja prema jasno određenim pravnim propisima. Navodimo kao primjer Metropolitan Museum of Art u New Yorku i National Gallery u Washingtonu, ali takvih primjera ima i u Europi. Pitanje vlasništva i trajnoga korištenja ne vidimo kao predmet spora. Upravo obrnuto: zajedničkim dogovorom na temelju zakona, to vidimo kao mogućnost suradnje koja može povezati dvije nacionalno važne ustanove na dobrobit njih samih i hrvatskoga društva u cjelini.

Teško je razumjeti razloge zbog kojih se nastoji poreći udio Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u poticanju umjetničkog stvaralaštva i prikupljanju, čuvanju i muzealiziranju umjetničkih djela 19. i 20. stoljeća. Osporavajući tu činjenicu onemogućuje se cjeloviti prikaz povijesti hrvatske likovne umjetnosti i kulture. Kako će se objaviti katalog umjetničkih djela izloženih i pohranjenih u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, a da se pri tom ne prikaže i njihovo podrijetlo (u međunarodnoj muzeološkoj praksi podrijetlo često ima krunsko značenje u prosudbi vrijednosti i autentičnosti umjetnine), okolnosti nabave te ulogu ustanova i pojedinaca u stoljetnom prikupljanju umjetničkih dragocjenosti? Pa nisu ta umjetnička djela, u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a pohranjena u Nacionalnom muzeju, nabavljena nedavno, na različitim i slučajnim adresama. Ona su od trenutka svojeg nastanka trajno dio naše kulturne sredine i, zahvaljujući Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, bile su stavljene na uvid javnosti i našim umjetnicima, među kojima su mnogi pred tim djelima formirali vlastita poimanja umjetnosti. Negiranjem tih činjenica nanosi se nenadoknadiva šteta samom Nacionalnom muzeju, ali i HAZU. Kako prikazati u nacionalnim razmjerima važnu donatorsku, sakupljačku i muzejsko galerijsku djelatnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ako se ovakvim društvenim pritiscima i po našem sudu posve neprimjerenim istupima u tisku i drugim javnim medijima želi lažno prikazati i poreći njezina povijesna uloga. Povijest hrvatske kulture, pa i one likovne, ne započinje s nama, ali ako ćemo se ovako odnositi prema povijesnim činjenicama moramo se zabrinuti za njezinu budućnost.

U Zagrebu, 23. travnja 2021.

Razred za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Povezani članci

Sviram na platnu, a slikam na kontrabasu

HF

Slikarski opus posvećen moru i čovjeku

hrvatski-fokus

Ivićev ciklus velikih formata

HF

Bućo

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...