Hrvatski Fokus
Feljtoni

Sjećanja pomorca Ilije Perušine (1)

Tri naše Nautičke škole, tj. bakarska, dubrovačka i kotorska, nastaviše normalnim radom

 

Ilija Perušina (1905. – 1991.) – sjećanja iz pomorskog života i povlačenje hrvatske vojske i civila u Austriji 1945. godine

Članovi posade američkog broda “Albert W. Robinson” (njih 7) spašeni su na Atlantiku blizu američke obale 5. rujna 1926. godine prvenstveno zahvaljujući četvorici članova posade broda “Izabran” (Atlantske plovidbe “Ivo Račić”), a ponajviše zaslugom Ilije Perušine. Prvi časnik i dva mornara prijavili su se za pogibeljni zadatak spašavanja čamcem pod uvjetom da Perušina bude s njima. Američki brod (škuner) “Albert W. Robinson“ zahvatila je vatra (iz kuhinje) i nije mu bilo spasa jer mu je bio razbijen i čamac za spašavanje. Stigla su dva američka razarača s kojih su tijek spašavanja promatrali dalekozorom i, nakon viđenog, preporučili Iliju Perušinu za odlikovanje. Nakon uspješnog spašavanja, ratni brod potopio je američki škuner poradi sigurnosti plovidbe. Ilija Perušina je dobio zlatnu medalju američkog predsjednika Calvina Coolidgea za iskazanu hrabrost 1926. godine koju je njegov sin Tihomir Perušina poklonio Pomorskom muzeju u Dubrovniku 3. ožujka 2005. godine. (Đivo Bašić, Zlatna medalja Ilije Perušine za hrabrost 1926. godine, Naše more, god. LII, br. 5-6, Dubrovnik, 2005, str. 258-260).

„Tri naše Nautičke škole, tj. bakarska, dubrovačka i kotorska, nastaviše normalnim radom, iz kojih je izlazilo godišnje otprilike 70 završenih nautičara. Ta naša osakaćena mornarica nije mogla apsorbirati ovoliki broj nautičara, osobito uz one postojeće i one mnogobrojne kapetane koji iz rodoljubnih pobuda napustiše dotadašnja namještenja na brodovima koji pripadoše Italiji. Naši završeni nautičari bili su prisiljeni namještati se kao činovnici u državne i privatne službe, neki na dunavsku riječnu plovidbu, a neki su nastavljali nauke u Vojno-pomorskoj akademiji. Jedan veoma mali broj nautičara, uglavnom onih privilegiranih, imao je mogućnost nastaviti svoje zvanje i ukrcati se na jednome od onih starih teretnjaka za koje se par godina prije malo koji naš nautičar opredjeljivao. Ovo kritično stanje naše trgovačke mornarice trajalo je dugi niz godina. Dobar dio krivice pripada neznanju i nesavjesnosti ondašnjih vlastodržaca koji nisu imali ni znanja ni smisla za tako važnu privrednu granu. Teško je bilo dobiti kredit i za samo uzdržavanje već postojećih luka, lučkih naprava i svjetionika. Govorilo se da je [Nikola] Pašić, poznati srbijanski političar, jednom prilikom odbio traženi kredit za gradnju jednog svjetionika riječima: ‘Naši automobili voze po Beogradu s vlastitim svetlima; neka ti vaši brodovi postave vlastita svetla’. Jednom riječi, naša trgovačka mornarica bila je u to vrijeme potpuno zapostavljena od državnih vlasti. Njezino uzdignuće i napredak mora se zahvaliti jedino sposobnosti naših brodovlasnika, te sposobnosti i žrtvama naših pomoraca. […]

Uz završenu Nautičku školu bila je potrebna trogodišnja praksa, tj. dvije godine efektivne navigacije (nije se ubrajalo dane boravka u lukama). […] Radi teškog života na brodu [„Izvoru“ Račićeve plovidbe], ljudi su se često mijenjali. Općenito ga se nazivalo školskim brodom, a mi bi iz zavisti govorili drugima: ‘Tko nije plovio na ‘Izvoru’, ne zna što je more’. […] U jedno zimsko doba u Trstu bili smo privezani uz obalu u neposrednoj blizini Piazza Unità. Bila je nekakva fašistička proslava. Puhala je jaka tršćanska bura. (Ne govori se uzalud da se bura u Trstu rodila, u Kvarneru odrasla, a u Boki umrla). Po vlastima prisiljeni, iskitili smo brod zastavicama. Uslijed jake bure oni se truli konopci pokidaše, a one zastavice lepršale su na sve strane, izmotane po jarbolima i konopima. Onako stari brod ‘Izvor’ je još žalosnije izgledao i odavao sliku napuštenog broda. Kad je to opazio prvi časnik kap. Mato Kulišić (visok, mršav, dugog vrata i nosa), bijesno nas je grdio kao da smo mi tome bili krivi. Meni je zaprijetio da će mi potpisati ‘matrikulu’. Najednom onom njegovom dobroćudnom pojavom, počeo se oko mene zviždukajući vrtjeti i čepati mi po prstima od nogu. Zastao je i počeo govoriti: ‘Ilija, Gospe ti, nemoj da se ovi ‘poprdili’ rugaju brodu grada Sv. Vlaha. Hajde, molim te, popni se na jarbule, pohvataj i poveži one bandijere. Pošaljem li ikoga drugoga, past će s jarbula i šporkat će mi kuviertu’. […] Poslije Prvog svjetskog rata, ‘Izvor’ je bio naš prvi veliki brod koji je ušao u onu razmjerno malenu splitsku luku. Ova činjenica i ono naše neprekidno sirenom dozivanje peljara primamilo je čitavo stanovništvo Splita na obalu, koje nas je znatiželjno i veselo promatralo, Prvi časnik, ljut radi nedolaska peljara, tj. ‘ne posvećivanja dostatne pažnje brodu grada Dubrovnika’, zgrabio je doglasalo [portavoće, megafon] i na sav glas povikao: ‘A gdje vam je tranvija’. (Dubrovnik je imao tramvaj, a Split ne). Konačno je došao peljar i pokazao nam odredište. Pristali smo bez teglača i bez bokobrana. […] Naš neiskusni noštromo bio je zaboravio po odlasku broda poslati mornare da povuku bokobrane na brod. Slijedećeg jutra našli smo samo obješene i morem isprane konope. Svi bokobrani se pokidaše i izgubiše. […] Kad je kap. Mate otkrio da sam htio gubitak bokobrana desimulirati nekom od konopa ispletenom krpetinom, zapitao me: ‘Ilija, a kakvi ti je to ‘balun’, g….. tvoju?’ Doznavši za gubitak bokobrana, nervozno je po pramcu skakao i govorio: ‘Evo ti moje gaće, pa ih objesi’. […]

(Nastavak slijedi)

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezani članci

SINARKIZAM – Ekonomski plaćeni ubojice (13)

HF

SINARKIZAM – “Kraj svijeta” u Mongoliji (14)

HF

RIJEČI – Najstarije dubrovačke “tuđinke” (2)

HF

Titova partizansko-njemačka suradnja (5)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...