Autorica vrijedne knjige Živjeti i umirati za Srebrenicu
Mihrija Feković Kulović rođena je 1964. godine. Završila Ekonomski fakultet u Sarajevu, smjer međunarodni marketing krajem 1985. Zaposlila se u tvornici konfekcije, prodajno odjeljenje, i uskoro bila očevidac nepravde što navodno socijalističko društvo nanosi radnicima. Korupcija, lopovština, bogaćenje na račun radničkog znoja, male plaće i lažiranje stanja u poduzeću bili svakodnevna pojava protiv koje se pokušala boriti ali bezuspješno.
Priroda njenog posla u prodaji gotove konfekcijske robe je često vodila u sve jugoslavenske republike i pokrajine. Saznala je uskoro kakvo je strašno stanje kosovskog naroda, siromaštvo i obespravljenost. Manjina vladala nad većinskim albanskim stanovništvom beskrupolozno. Bila svjedok stvaranja i promovisanja plana Ram u režiji SANU-a 1986. godine Miloševićevog »Ni’ko ne sme da vas bije« 1988. na Kosovu Polju – poslije Šolevićevog insceniranog kamenovanja tamošnje policije, beogradskog medijskog sprdanja i poigravanja pravima rudara Trepče, koji su štrajkovali glađu više dana, ne izlazeći iz jame, slanja jugoslavenske vojske na tamošnje demonstrante i gušenje studentske pobune u krvi. Potom je uslijedilo mitingovanje po Srbiji, medijska 24-satna haranga na štetu albanskog naroda, homogenizacija srpstva, sve učestalija simbolička pojava četništva, raspad komunizma i jačanje fašističkog marša u obespravljenost i podvgavanje ostalih republika i pokrajina srpskoj dominantnoj politici. Slobodan Milošević je proizveden u idola, mitingovanje organizirano detaljno, proizvođeni svakodnevno neprijatelji, uhićivani ili likvidirani kosovski lideri i oporba (Azem Vllasi), organizirane jogurt revolucije koje su Miloševiću i srbijanskom rukovodstvu donijele 4 glasa u saveznim organima – naprasnim ukidanjem ustavnih prava iz 1974. u obje jugoslavenske pokrajine : Vojvodine i Kosova, a također i u Crnoj Gori – srpskom « drugom oku u glavi ».
Potom je uslijedila blokada svih saveznih organa ali se zahvaljujući nepokolebljivosti BiH i njenog predstavnika, časnog Bogića Bogićevića, nije mogla izvesti JNA koja je već bila pod srpskom komandom na ulice ostalih republika – one se nisu htjele pokloniti Miloševićevoj fašističkoj politici i tamo napraviti jogurt revolucije, odabrati rukovodstva po volji Beograda, ali je krvavi raspad Jugoslavije već tada izgledao neizbježan.
Početkom 1989. godine napušta Jugoslaviju i odlazi u Švicarsku da traži posao. Nešto zbog male plaće – 200 ondašnjih deutsch maraka, a više zbog uvida u tešku kriznu situaciju što se samo urušavala i prijetila da se zadugo ne će promijeniti. Sile srpskog fašizma su već bile prevladale jugoslavenskim prostorom i ona u takvoj otadžbini više nije osjećala nikakvu perspektivu.
U Švicarskoj su prve godine bile fizički teške ali se izborila za radnu dozvolu, naučila u hodu francuski jezik i poslije tri godine rada na čišćenju, pranju suđa, peglanju i posluživanju u restoranu internata za djevojke iz bogatih familija Surval dobila posao paziteljice u tom istom internatu na Montreux Rivijeri, pored jezera Leman.
Uslijedio je tzv. rat u Jugoslaviji – JNA pod srpskom kontrolom je napadala jednu po jednu republiku, rušila sve pred sobom, ubijala nedužne svoje stanovnike. Zapad bio zatečen događajima – nije bilo pravovremene reakcije a plan izgradnje Velike Srbije bio na putu da se ostvari.
Bila nijemim svjedokom flagrantne izdaje francuske i engleske politike spram BiH slanjem humanitarne pomoći Sarajevu u cilju da se tamo uvedu plave kacige kao obični promatrači masovnih klanja i uspjelo im je da se pod pečatom UN-a desetini hiljada vojnika dade zvanje običnih humanitarnih naoružanih radnika. Umjesto da im se dozvoli da budu vojnici s pravom djelovanja i sprječavanja pokolja, oni su postali moneta za potkusurivanje velikih sila a sve na štetu BiH i u korist Beograda i njegovog plana stvaranja Velike Srbije. Mogućnost priželjkivane vojne intervencije je pala u vodu, klanje nastavljeno naočigled europske i svjetske javnosti, a srpska strana postala samo jedna od zaraćenih strana u plemenskom balkanskom sukobu. Poslala te strašne 1992. pismo prosvjeda Miterrandu – objavljeno u švicarskom dnevnom listu 24 heures. Bez odjeka. Naklonjenost medija srpskoj ideologiji zatiranja svega nesrpskog nazivanjem rata na jugoslovenskim prostorima “građanskim” ratom je sve više rasla a manjinski protivnici takvog izvještavanja nailazili na zalupljena vrata medijskih kuća. Švicarski prijatelji BiH na čelu s Ivarom Pettersonom iz Ženeve su naišli na skoro kompletnu medijsku blokadu i njihova istina se mukotrpno probijala među ovdašnjim stanovnišvom.
Svakakvi samozvani specijalisti za Balkan su danima i mjesecima, pa potom godinama provlačili kroz glavne francuske i švicarske medije neistine o karakteru rata u BiH, islamskom navodnom fundamentalizmu, srpskoj vjekovnoj obespravljenosti i slične nebuloze pa se zapadno stanovništvo koje je svaki dan na TV ekranima i u novinama gledalo strašne snimke slane od strane hrabrih svojih dopisnika iz Sarajeva i bilo istinski potreseno stradanjem BiH prijestolnice ipak u konačnici nije znalo na koju se stranu opredijeliti. Toj neopredeljenosti je nemalo pomogao i naš slavni režiser i izdajnik Emir Kusturica koji je izabrao srpsku agresorsku stranu da je u medijima podrži umjesto da se bori za istinu i pomogne na sve načine svome poklanom narodu. Na štetu nam je išla i činjenica da je stradavalo muslimansko stanovništvo a muslimani su već odranije na zapadu procijenjeni ako ne opasni onda kao sumnjivi pa se vjerovalo u većinskoj zapadnoj populaciji da su oni svojim prethodnim djelovanjem zaslužili osvetu i odmazdu. Mediji su sve činili da u takvom vjerovanju podrže glavninu zapadne javnosti tako da je se ona više opredijelila za humanitarno a manje za političko pomaganje BiH i njenog legalnog prava na odbranu od fašističke agresije.
U toj kaotičnoj situaciji su naši bošnjački gastarbajteri u Švicarskoj, pomagani prijateljima svih nacionalnosti, naročito Arapa, činili sve da se opremi materijalno tek osnovana Armija BiH, organizovali se i preko raznih legalnih i nelegalnih kanala slali pomoć. Sudjelovala je u toj financijskoj podršci sa svojim suprugom, bratom i prijateljima.
Potom su tog ljeta 1992. počele pristizati izbjeglice iz BiH, ojađene i zastrašene, bez igdje ičega osim ono malo pohabane odjeće na sebi. Njihove pojedinačne priče i stanja su bila strašna pa su švicarske vlasti i socijalne službe sve činile da im se ublaži patnja. Kako je malo tko od izbjeglica znao strane jezike, valjalo je pomagati u komunikaciji s vlastima, pomagati u brzom rješavanju izbjegličkog statusa i u otpočinjanju bilo kakvog života u stranom svijetu – da im se omogući obično ali časno preživljavanje uz rad, kad je god to bilo moguće. U pomaganje izbjeglica su se uključili mnogi švicarski prijatelji volonterski kao i gastarbajteri koji su donekle poznavali jezik predusretljivih domaćina i pomagali u komunikaciji. Pomagalo se koliko se moglo bez obzira na mnoge radne i druge obveze ali se svima prijeratnim iseljenicima činilo da pomaganjem tih nesretnika makar nešto konkretno rade za BiH a time i sami sebi olakšavaju patnju zbog gubitka otadžbine i nemjerljive tragedije i stradanja svoga naroda ostavljenog od stranih sila na milost i nemilost fašističkih umobolnika.
Krajem 1992. godine je švicarski CICR dovezao oko 1.400 preživjelih logoraša iz Omarske, Manjače, Trnopolja i Keraterma, dodijelio im izbjegličke ‘nensen’ putovnice i rasporedio ih po stanovima i kantonima diljem države. Tako je u svome okruženju upoznala stradalnike iz Manjače, podrijetlom iz Bosanske Dubice, Ključa i Sanskog Mosta koji su bili smješteni prvo po izbjegličkim kampovima pa poslije po stanovima, s njima se redovno viđala i razgovarala. Posebno se sprijateljila sa Seadom Čauševićem i njegovom obitelji i tako je malo pomalo po njegovom i svjedočanstvima njegovih prijatelja napisana knjiga Manjača, prvo na bošnjačkom jeziku. Ni sama nije znala dovoljno jezik da bi je pisala na francuskom direktno. I dandanas joj je to nemoguća misija, valja se roditi i školovati na jeziku države u kojoj se živi da bi se na tom jeziku stvarala literatura. To je najveći problem onih koji žive razasuti po svijetu a imaju priče i talenta za zapisati ih. Moraju ih sastavljati na svom rodnom jeziku (koji nitko od domaćih ne razumije dok se ne odradi prijevod, što dugo traje, zahtijeva poseban trud i dosta košta). Uz pomoć švicarskog prijatelja novinara Philippea Koulichera koji je tečno govorio hrvatski jezik i pomagao i Hrvatskoj i BiH od samog početka rata na jugoslavenskim prostorima knjiga je prevedena na francuski ali se s objavljivanjem zakasnilo – tek početkom 1996. godine je objavljena u dijelovima u ženevskom tjedniku ‘ECHO illustré’. Ista je iza rata objavljena u sarajevskoj Svjetlosti 2000. godine.
Srebrenički genocid je teško podnijela, kao i svaki Bošnjak i svaki dobri čovjek na kugli zemaljskoj ali se u posljednje vrijeme nekako prvo sjeti onog KRIKA svoje komšinice Fatime Softić koja je s dječicom živjela na sedmom katu njene zgrade. Čula je taj strašni krik pet katova niže i sama vjerojatno vriskala jureći uz stube da utješi kako zna nesretnu prijateljicu. Fatimin je suprug bio izmasakriran u Bratuncu svibnja 1992. (Sejo Omeragić je o tom zločinu zapisao detalj u svojoj knjizi – kako je ubijen farmaceut Mirsad-Miki Softić) a u Srebrenici je bio našao utočište ostatka Fatimine obitelji. Nju je suprug s djecom koji dan prije bio poslao u izbjeglištvo a potom brigu o njima preuzela njegova sestra s adresom u Lozani. ‘Nema mi brata, nema mi oca’, vriskala je i plakala neutješna Fatima i nije joj se moglo pomoći. Ispostavilo se poslije da joj je brat preživio, a da su mnogi drugi njeni bliski likvidirani a rane zbog gubitaka ostale i nikad ne mogu zacijeliti.
Izbjeglice iz Podrinja su počele dolaziti u Švicarsku tijekom 1998. i 1999. godine budući im je u BiH bio onemogućen povratak na svoja ognjišta. Oni su imali svoj tovar strašnih priča i nedoknadivih gubitaka u krvi a bila im je potrebna pomoć, naročito u rješavanju izbjegličkog statusa pa im se pomagalo svakodnevno. U tom pomaganju u francuskom dijelu Švicarske je najveći doprinos dala već od 1991. godine uhodana ekipa Švicaraca iz Ženeve, na čelu s Ivarom Pettersonom. Čak su zajednički osnovali udruženje ‘Permanence Srebrenica’ koje je djelovalo sve do 2008. godine.
Švicarski dramaturg Antoine Jaccoud – član te iste asocijacije (koji je u međuvremenu dobio više istaknutih priznanja za filmsko stvaralaštvo) je 2005. došao na ideju da se priče preživjelih Podrinjaca predstave publici u obliku dokumentarnog teatra pa su 18 svjedoka uz šest prevoditelja volontera dobili priliku da tijekom šest večeri zaredom govore o stradanju svojih obitelji i svome osobnom stradanju tijekom genocida 1995. godine. Među svjedocima je bilo muškaraca, dječaka, žena i djevojčica, nitko od njih nije bio borac, iako su jedan ili dva u danima proboja nosila pušku. Mladi Švicarci iz prvih redova sale ženevskog teatra Saint Gervais držali su pognute glave stisnute u dlanovima i nikako nisu mogli probaviti da su se sve te strahote događale uz ravnodušno promatranje međunarodne zajednice. Ostajali su dugo poslije predstave i raspitivali se o detaljima, htjeli saznati više, tako da je Antoine rekao: ‘Mika, napiši knjigu iz ovih svjedočanstava – ja bih to uradio da znam bosanski’.
‘Takve knjige se krvlju pišu, Antoine – preteško je to što od mene tražiš’ – odgovorila je ali su se njegovom inzistiranju pridružili i ostali prisutni i tako je odlučeno da pokupi brojeve telefona svih tih preživjelih svjedoka, da ih obiđe, da detaljno razgovara s njima i da se njihova jednosatna svjedočanstva prošire koliko je potrebno i pretoče u knjigu.
Uz mukotrpan trogodišnji rad je nastala knjiga Živjeti i umirati za Srebrenicu. Objavljena je 2009. god uz pomoć švicarske ambasade u izdanju Connectuma iz Sarajeva. Francuski prijatelj Gilles Kraemer, ženevska prijateljica Martine Sumi i gradonačelnik Ženeve Remy Pagani su pomogli da se ista prevede i objavi na francuskom jeziku 2010. – ‘Vivre et mourir pour Srebrenica’ edition Riveneuve Paris.
Knjiga nije naišla na odjek koji je zasluživala, nije propraćena kako je trebalo od strane BiH intelektualne elite ali se čita i dosta običnog naroda zna za nju. Na francuskom jeziku se može naći više zapisa o toj knjizi nego na bošnjačkom i uvrštena je na puno portala u obveznu literaturu vezanu za srebrenički genocid.
Zbog te knjige i zbog dugogodišnjeg angažmana pri pomaganju bosanskohercegovačkih izbjeglica je autorica 2011. godine dobila javno priznanje i statuetu Femme exilée, femme engagée (Prognana žena, angažirana žena). Više puta je također pozivana u švicarske i francuske televizijske i radio emisije da iskaže svoje mišljenje vezano za uhićenje Mladića, Karadžića, jačanje negacije genocida na balkanskom prostoru i podršku tog bestidnog negiranja u zapadnim medijima. Takođe su novine Le courier objavile jedan poduži intervju vezan za knjigu o Srebrenici i nekoliko isječaka iz neobjavljenog rukopisa Starci u zlatnom kavezu. Ta knjiga, koja nema veze s ratom u BiH već govori o teškom položaju najstarije populacije na zapadu smještene po staračkim domovima, više od desetljeća stoji neobjavljena jer autorica nema volje da se dodvorava BiH izdavačima i da im osigurava cjelokupne subvencije kako bi oni samo odtiskali knjigu i potom ubirali moguću zaradu.
Piše i o svojim prijeratnim iskustvima i mnogim gorkim i ostalim saznanjima sabranim u dnevnicima vođenim još od 80-ih godina naovamo ali ni to nema namjeru objavljivati dok se situacija sa izdavaštvom i književnom kritikom u BiH ne postavi na kvalitetne osnove. U BiH izdavaštvu vlada rasulo, ne postoji kritika vrijedna pažnje, nagrade se dodjeljuju odoka a, što je najgore, od bošnjačkih pisaca se zahtijevaju kompromisi i neka vrsta pristanka na ad hoc pomirenje i razumijevanja druge, agresorske strane u književnom opusu. A na tu vrstu kompromisa joj nije namjera da pristane nikada. Politika i svakodnevnica može pristajati na sve vrste izdaja i kompromisa, a književnost, sudstvo i historija je dužna da se brine o istini i pravdi.
‘Po prvi puta u historiji je nama Bošnjacima data prilika da pišemo i govorimo istinu, imamo milijune stranica međunarodno sudski provjerene i ovjerene dokumentacije na raspolaganju, na tisuće kamerom snimljenih sadržaja, na svim poznatim jezicima i nebrojeno puta više dostupnih nam svjedočanstava direktnih sudionika u događanjima. Ne moramo se ni jednoj sili dodvoravati i od nje strahovati. Valja nam se istine držati kao pijan plota. Ma koliko bila neisplativa’.
‘To je vječni dug svih nas što znamo da pišemo i pričamo prema više od stotinu tisuća šehida, više stotina tisuća obogaljenih i ranjenih, na desetine tisuća silovanih naših majki i sestara, prema mučenicima našim po stotinama logora počevši od najkrvavijeg Prijedora pa sve do neopisivih užasa vlaseničke Sušice, prema više od milijun prognanih i unesrećenih duša’ – kaže Mihrija Feković Kulović. (v.h.)
