Tomac: Moj definitivni razlaz s Račanom bio je onoga trenutka kada mi je rekao da smo se kao Partija i njeni rukovoditelji izvukli neokrnjena obraza i da sada možemo po starom! Tada sam shvatio tko je Ivica Račan!
OTVORENO PISMO predsjedniku SDP-a g. Peđi Grbinu i Predsjedništvu SDP-a, Iblerov trg. 7, Zagreb
Poštovani gospodine predsjedniče i poštovani članovi Predsjedništva,
Kao hrvatski novinar i publicist upućujem vam ovo pismo u kontekstu obilježavanja 50 obljetnice hrvatskoga Proljeća. Vjerojatno vam je poznato da je tom prigodom 15. lipnja o. g. u Francuskom paviljonu SC-a u Zagrebu, otvorena izložba Hrvatsko proljeće 1971.-2021. kojom su autori i suradnici dali zaokruženi pregled najvažnijih događaja putem dokumentarnih, fotografskih i filmskih priloga. Organizatori izložbe bili su Hrvatski državi arhiv i Matica hrvatska. U Matici hrvatskoj 16. i 17. lipnja održan je pak Znanstveni skup u organizaciji Matice hrvatske, Hrvatskog instituta za povijest i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. S različitih motrišta, gospodarskog, političkog, kulturološkog, jezično-lingvističkog, prikaza sudbonosnog prevrata od strane Titova režima, progona sudionika Proljeća – od studenata, političara, kulturnih djelatnika i njihovih udruženja te sveučilišnih profesora, članova Matice hrvatske, gospodarstvenika, članova Saveza komunista Hrvatske i tadašnjih društveno-političkih organizacija te brojnih domoljuba. Kao što znadete u borbu za hrvatska prava u gospodarstvu, kulturi i pravu na svoj hrvatski jezik, nacionalnu ravnopravnost i ravnomjernu zastupljenost Hrvata u svim porama društva: vojsci, policiji, diplomaciji, javnim službama na nacionalnoj i saveznoj razini, uključili su se Matica hrvatska, studenti i profesori hrvatskih sveučilišta, nacionalne hrvatske udruge i reformski dio članova Saveza komunista Hrvatske. Poznato vam je da je staljinističkim udarom u Karađorđevu 1. prosinca 1971. godine jugoslavenski diktator Tito srušio čelne ljude pokreta, kako u SKH, tako i drugim hrvatskim ustanovama i udrugama. Nastupila je hrvatska šutnja koja je trajala sve do devedesetih godina prošloga stoljeća kada je povampireni fašistički pokret velikosrba Slobodana Miloševića, njegove socijalističke partije, Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i njegovih brojnih velikosrpskih poklonika u Hrvatskoj pokrenuo krvavi val u nastojanju stvaranja novo/stare velikosrpske tvorevine. O događajima vezanim uz nastanak i slom hrvatskoga Proljeća objavljeni su brojni znanstveni i stručni radovi, organizirani simpoziji, napisani su brojni memoari – od kojih su vam zacijelo poznati, oni Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar, tadašnjih čelnih ljudi SKH. Obzirom da je u čistkama stradao i veliki broj članova Saveza komunista Hrvatske mislio sam da će se, na neki način prigodom ove obljetnice, čuti glas i vaše stranke/partije. Niti kod ovih spomenutih obljetničarskih događaja – izložbe i znanstvenog skupa – niti u bilo kojoj drugoj prilici, toga glasa nije bilo. Zato vam upućujem ovo otvoreno pismo da izrazim svoje čuđenje ali i poticaj da do 1. prosinca 2021. godine još imate vremena da se sjetite reformista iz Partije koju danas nasljeđujete.
Tripalov prikaz pogroma
A o počinjenom zločinu svjedoči Miko Tripalo u svojim memoarima: „Hrvatsko proljeće, treće dopunjeno izdanje, Zagreb, 2001. Da bi se mogli shvatiti razmjeri političke čistke u Hrvatskoj, treba iznijeti podatak da je u toku tri godine poslije 1971. SKH napustilo, skinuto s evidencije ili isključeno oko 50.000 članova. U toku nekoliko mjeseci smijenjeno je preko 5.000 privrednih i političkih funkcionara. S političke scene uklonjeni su brojni nosioci Spomenice 1941., španjolski dobrovoljci, narodni heroji, generali, zastupnici Sabora, istaknuti znanstveni i kulturni radnici, umjetnici i novinari. Za krivična djela protiv naroda i države bilo je u Hrvatskoj 1972. i 1973. osuđeno 2.000 osoba.“ (str. 237.) Tripalo navodi da su prije i poslije Karađorđeva smijenjeni ili bili u nemilosti mnogi istaknuti revolucionari, nekadašnji članovi SKH. Među inima: Večeslav Holjevac, Ivan Rukavina, Srećko Manola, Jože Skočilić, Ivan Denac, Makso Baće, Ivan Šibl. Generali: Janko Bobetko, Šime Ivas, Vlado Lončarić, Franjo Tuđman, Vladimir Mutak, Nikola Kaić. Ostavke su dali: Josip Đerđa – potpredsjednik Savezne skupštine, Dragutin Haramija, predsjednik i Vjeko Prpić, potpredsjednik republičkog Izvršnog vijeća, članovi Izvršnog vijeća Josip Šentija i Paško Periša, Milivoj Rukavina, potpredsjednik Sabora i grupa saborskih zastupnika, Željko Dežmar, generalni sekretar Predsjedništva SFRJ, Dražen Sesardić, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, Srećko Bijelić i Đuro Despot, članovi Sekretarijata Gradskog komiteta SKH Zagreb, Mirko Dragović, predsjednik i Pero Kriste, potpredsjednik Međuopćinske konferencije SKH za Dalmaciju, Marko Koprtla, član Izvršnog komiteta CK SKH. Ostavku je podnijelo gotovo cjelokupno rukovodstvo Saveza omladine Hrvatske, Božo Novak, generalni sekretar NIP Vjesnik, glavni urednik Vjesnika Milovan Baletić, glavni urednik VUS-a Krešo Džeba i grupa novinara, među kojima i Neda Krmpotić, Ivo Bojanić, generalni direktor RTV Zagreb, te mnogi rukovodioci općinskih skupština, Saveza komunista, Socijalističkog saveza (SSRNH). Itd., Itd. Kasnije će jedan od nositelja zločinačkog pogroma, član Predsjedništva CK SKH Branko Puharić objasniti kako je među kažnjenima napravljena klasifikacija, prema kojoj se jednima može pružiti šansa za rehabilitaciju, dok druge treba u potpunosti onemogućiti. (Vidi str. 236.) Ovoj niski stradalnika treba pridodati i braću Marka i Vladimira Veselicu. Uz pomoć Tripalovih memoarskih sjećanja (bez obzira na njegove kontradikcije, napose glede Tita!) navodim samo dio političke kreme hrvatskih komunista. Ovom prigodom s razlogom nakane pisma ne navodim brojne žrtve drugih hrvatskih svjetonazora. Kao što znate, predsjedniče Grbin, ovu sječu proveo je vrh Jugoslavije na čelu diktatora i tiranina Tita, uz svesrdnu podršku saveznih struktura vlasti, SKJ, JNA, antihrvatskih snaga u Hrvatskoj i u drugim republikama (napose Edvarda Kardelja -Slovenija i Branka Mikulića – BiH) te odanih staljinističkih snaga u SKH. Među njima valja istaknuti: Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, Josipa Vrhovca, Milku Planinc, Marinka Grujića, Anku Berus, Juru Bilića, Emu Derosi Bjelajac, Pavla Gažija, Jelicu Radojčević, Branka Puharića, Stipu Šuvara, Ivicu Račana te trojku udarnih velikosrpskih kadrova: Dušana Dragosavca, Milutina Baltića i generala Đoku Jovanića. Ako vam zbog vaše mladosti nisu posve razvidna neka od ovih imena, sigurno u Partiji još imate, neke znalce koji će vas uputiti u zločinstvo ovih ljudi.
Uloga tiranina Tite i antihrvatskog karijeriste Ivice Račana
Nadam se da ćete Vi, kao predsjednik SDP-a i vaše predsjedništvo naći načina kako bi u godini ove velike obljetnice stradanja, među inima, i hrvatskih komunističkih kadrova koji su držali do nacionalne ravnopravnosti i domoljublja suprotstavivši se svekolikoj tiraniji Tita i njegovih izdajničkih satrapa, smoći hrabrosti priznati počinjene zločine vašega ljubimca Tite i izdajničke uloge vašega počasnoga predsjednika Ivice Račana, koja mu je, sudjelovanjem na strani protivnika Hrvatskoga proljeća omogućila brzi uspon u Titoističkoj hijerarhiji. Ako mislite da se on ispričao za zločine počinjene za vrijeme i nakon Hrvatskoga proljeća onda se grdno varate. Račan nije sudjelovao ni u jednoj isprici za počinjene komunističke zločine u bivšoj državi. Upravo obrnuto. Dva mjeseca prije smrti vašega istaknutoga člana dr. Zdravka Tomca bio sam s nekoliko prijatelja s njim u društvu. U zanimljivom razgovoru u jednom sam momentu zapitao dr. Tomca: Profesore, kako to da ste vi tako dugo ostali uz Račana? Niste li vidjeli da on ničim ne mijenja svoje prokomunističko titoističke i jugoslavenske stavove? »Vidio sam«, odgovorio mi je Tomac i nastavio: »No, vjerovao sam da ću ga uvjeriti da moramo napustiti titoizam, jugoslavenstvo i komunističko nasljeđe a okretati se modernoj socijalnoj demokraciji i hrvatskom domoljublju. Priznajem. Prevario sam se. Moj definitivni razlaz s Račanom bio je onoga trenutka kada mi je rekao da smo se kao Partija i njeni rukovodioci izvukli neokrnjena obraza i da sada možemo po starom! Tada sam shvatio tko je Ivica Račan«!
Njegovi potezi, od devedesetih, kako uz vlast tako i na vlasti, pokazali su svu jad i bijedu čovjeka kojemu se vi i danas klanjate. Svojoj ikoni. Dopustite mi da spomenem samo nekoliko antihrvatskih djela vašega uzora: Račanov je početak uspona bio na žrtvama hrvatskoga Proljeća – biva nagrađen beneficijama člana IK CK SKH i vođenjem ideološke komisije, tzv. partijske inkvizicije koja je detektirala hrvatske komuniste koji su dali potporu ili sudjelovali u reformskom kursu; postavljen je na mjesto direktora Političke škole J. B. Tito u Kumrovcu; oštro je istupao protiv izgradnje autoputa Zagreb – Split objašnjenjem da se radi o budalaštinama nacionalista; nije sudjelovao u reformskom pokretu u SKH devedesetih godina već je iz prikrajka čekao ishod; osam dana prije okupljanja prvoga demokratski izabranoga hrvatskoga Sabora, u svojstvu premijera predao je (23. svibnja 1990.) JNA oružje hrvatske teritorijalne obrane kojim se moglo naoružati 200 000 hrvatskih vojnika; za prve demokratske izbore u novoj Hrvatskoj za nositelja izborne liste predlagao je admirala Branka Mamulu(?!); bio je protivnik Deklaracije o hrvatskoj samostalnosti da bi 25. lipnja 1991. sa svojim saborskim zastupnicima napustio sabornicu; zalagao se za novu Jugoslaviju tobože bez Miloševića i Tuđmana; s Mesićem 28. rujna 2000. smjenjuje hrvatske generale; ukida saborsku Komisiju za istraživanje komunističkih zločina; sklapa štetni sporazum s Janezom Drnovšekom o pomorskoj granici sa Slovenijom; s britanskim tajnim službama i britanskom diplomacijom sudjeluje u lovu na generala Antu Gotovinu, itd., itd. Neki mu priznaju napuštanje 14. Kongresa SKJ u Beogradu? Njegovi bolji poznavatelji misle da Slovenci nisu prvi digli sidro on bi i dalje godinama sjedio i duboko razmišljao u beogradskom Sava centru!
Ovo pismo, osim Vama kao predsjedniku, upućujem i članovima Predsjedništva, napose Hrvatima koji bi možda mogli imati više empatija prema ovoj obljetnici, iako ne znam koliko zapravo u Partiji danas ima Hrvata i kakav je njihov status. Koji postotak uvjeravaju me prijatelji i bez prepoznatljivog hrvatskog domoljubnog obilježja s naglaskom na titoizam i jugoslavenstvo?! Nedavno preminuli hrvatski publicist Josip Šentija, prigodom objave Vujićeve knjige Hrvatska i ljevica (Naklada Ljevak, 2014.) zapisao je: Hrvatska ljevica bila je možda manje hrvatska nego što je trebala biti, ali je bila više hrvatska nego što je smjela biti. U suverenoj Hrvatskoj ovdašnja ljevica, kojoj ste vi na čelu, daleko je ispod razine ovih Šentijinih ocjena. Da ne govorimo o drugim tzv. lijevim strankama u Hrvatskoj.
Na kraju ovoga otvorenoga pisma zamolio bih vas da se, kao nastavljači SKH, očitujete pred javnošću glede sloma i posljedica hrvatskoga Proljeća u kojemu je sudjelovalo reformsko krilo SKH. Tim više što na bilo koji način niste sudjelovali u obilježavanju ovoga značajnog jubileja – pedesete obljetnice uspona i sloma hrvatskoga Proljeća. Nadalje, da se pred javnošću očitujete glede uloge diktatora Tita i staljinističkih poslušnika u SKH među kojima je istaknutu ulogu igrao i vaš počasni predsjednik i kojemu se svake godine klanjate. Čime je Račan to zaslužio? Molio bih vas da pobrojite te njegove zasluge!
Podsjećanje na stradanja hrvatskih ljevičara
Dio hrvatske ljevice stradao je u vrijeme velikosrpskog režima Karađorđevića, napose u srpskim logorima gdje je inače dobro surađivala s hrvatskim nacionalistima; od enkavedeovskog Tite u Moskovskim godinama (1937.- 1939.) od 700 ubijenih ne mali broj bili su hrvatski ljevičari; dio koji se nije slagao s zločinačkim postupcima Titovih vlasti tijekom tzv. NOB-a; dio koji se protivio otimanju i komadanju Hrvatske nakon rata (Istočni Srijem sa Zemunom i Adom Ciganlijom, Boka kotorska, Raskrižje u Međimurju); hrvatski ljevičar Andrija Hebrang je ubijen zbog zalaganja za ravnopravnost Hrvatske u novoj državi; dio je (ne kao infombirovci) završio na Golom otoku; dio je stradao u čistkama nakon Deklaracije o nazivu hrvatskog književnog jezika; spomenuti dio, prema Tripalu, tijekom i nakon hrvatskoga Proljeća, u vremenu hrvatske šutnje završio je u izbjeglištvu gdje je bio na meti Titovih udbaških ubojica… Osim pojedinačnih i uzgrednih osvrta i tekstova cjelovitu studiju o stradanju pripadnika hrvatske ljevice nažalost nemamo. Ne možemo reći da je hrvatska ljevica u svemu bila međusobno idejno podudarna, ali ovdje ukazujemo na njen odnos prema nacionalnom i državotvornom pitanju. Možda bi to trebao biti zadatak vaše Partije? Svi smo zaboravili na ulogu demokratski, socijalno i domoljubno orijentiranih hrvatskih ljevičara bez obzira na njihov relativno mali broj u cjelovitom korpusu hrvatskih snaga. Hrvatska ljevica, ma što to danas značilo, zaslužuje osobu – ličnost, znalca, koja bi sistematizirala i uobličila stradanja pripadnika hrvatske ljevice u nenarodnim režimima. Nadam se da nećete odgovoriti da vi s hrvatskim Proljećem, sa stradanjima, među inima i nekadašnjih članova Partije koju nasljeđujete, s njenim rušiteljima i posljedicama sloma nemate baš ništa, da ste vi nova partija s novim poslanjem, ili da vas to ne zanima jer ste vi novi socijaldemokrati i slično. A koga bi to onda trebalo zanimati?! Hrvatsku bi trebale zanimati žrtve ali i zločinci. Imenom i prezimenom. Na kraju. Ne mislite valjda da je hrvatsko Proljeće maspok? Ako mislite onda to i trebate reći.
