U vremenu anarhije koja davi i demokraciju, svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti
Akademski slikar Josip Botteri Dini, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor opsežnog opusa europskog renomea u kome se posebno ističu sakralni ciklusi. Izlagao je na brojnim izložbama. Dela mu se nalaze u brojnim svjetskim galerijama i muzejima i sakralnim objektima.
- Što je važno u nastanku likovnog djela?
– Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i jezik,kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju,koju doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad patnjom trpeći Krist, kao utjeha i nada. Krist nam je blizak,jer on je za nas, za naše vječno spasenje kao Bog,nedužan, iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio muku križa, čak, kako su Rimljani govorili: ludost križa.
- Što je ključno za umjetnost danas?
– Smrt umjetnosti, dobroti, ljepoti, uzvišenosti, svetosti, duhu, estetici! To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća. Valjda će se naći neki Noa da u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa. U vremenu anarhije koja davi i demokraciju, svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti. Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija, koji su se davno već pokorili tim “trendovima“, kao i većina galerija i muzeja sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.
- Vaš ključni savjet svakom umjetniku?
– Krenuti svojim putem za svakoga, a možda posebno za umjetnika, nalik je mornarevoj plovidbi nepredvidivom morskom pučinom, koja u sebi krije tajnovite izazove i opasnosti. Umjetnik u svom stvaralaštvu mora u samoći, hodočasnički, tragati za svojim idejama, svojim novim djelima.
Umjetnik neprestano traži svoj zanos u kojem je tek moguće stvoriti ono novo djelo. Ne mora značiti da je ostvario ono novo jer ono doista mora biti umjetnička stvarnost, neponovljiva i autonomna, bez usporedbe s drugim umjetničkim djelima drugih autora i njegovih vlastitih.
Ovdje govorim o iskrenom umjetničkom predanju i stvaralačkom činu. Iskreni umjetnik, naoko je čudan jer svoje darove pretpostavlja svim svakodnevnim ljudskim uobičajenim navikama i svakom drugom radu.
Mene u životu nadahnjuje jedan religiozni uzdah a glasi “Od nemara za nadahnuća Tvoja, Gospodine, oslobodi nas!“. Mogu kazati kako se osjećam odgovoran za Božje darove koje sam primio i nastojim se žrtvovati da s njima ostvarim na najbolji meni poznat način najbolja moguća likovna djela. Ponekad me zatekne sumnja i strah o kraju stvaranja. Poznat je pojam „pjesničke smrti“. No taj osjećaj straha kratkotrajan je i nema moć da me obeshrabri i zaustavi. Vrulja iz koje naviru nove ideje jača je od svake takve napasti.
- Vi ste jedan od naših najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?
– Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.
- Koliko je važno za umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?
– Izlagati ili ne? Bilo je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali. Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada. Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga, filmovi i medijski nastupi itd. Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući sve prije stvoreno.
Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof, arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade jednako:ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja. Umjetničko djelo, kao medij-posrednik između autora i općinstva, autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje a participira i u kulturi svijeta.
- I dalje, svaki ste dan u atelijeru.
– U atelijeru boravim redovito, po mojem raspoloženju, kada me nikakvi drugi razlozi ne ometaju. Umjetnikov problem je vraćanje iz svakodnevne stvarnosti u svoju stvarateljsku samoću. Ako se ne može biti sam, tada se ne može stvoriti ništa od posebne vrijednosti.
- Uvijek valja težiti samostalnom putu.
– Naravno, dobro je i najbolje je, ako mladi umjetnik već osjeća svoj svijet likovnosti, neka ga i bilježi, makar u skicama i na bilo koji drugi način jer svaki duhovni bljesak i svako nadahnuće originalno je vrijedno i neponovljivo. Ono se ne smije odlagati. Sakupljajući takve bilješke u raznim tehnikama, umjetnik će voditi razgovor s onim tajnovitim i njemu u njemu samome. Na zagrebačkoj Akademiji su djelovali i Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Ivan Meštrović, I. Kerdić, B. Čikoš Sesija, I. Frangeš, V. J. Jordan, I. Labaš, Đ. Seder, Becić, J. Miše i mnogi drugi. Ističem sve ovo kako bi bili svjesni te bogate duhovne baštine koju su svojim naporima i darivanjem svojih iskustava i znanja stvarali veliki hrvatski umjetnici.
- Što mislite o vlastitom djelu?
– Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan pothvat. Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih. Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo. Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog komoditeta. Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi, kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim tehnikama.
Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća. Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini, tako i po svijetu.
