Božanski ili Božji duh ne čine čovjeka božanstvom, nego božanski duh može čovjeka zamilovati i obaviti; na zemlji ga nadahnuti, inspirirati, a u onostranosti, podariti mu život vječni
Slikarica Ana Guberina suvremena je hrvatska likovna umjetnica, autorica impresivnog opusa, uspješna izlagačica na mnogim samostalnim izložbama. Jedanaestog svibnja ove godine, predstavila se s novom samostalnom izložbom Metamorfoze, u organizaciji Muzeja Prigorja. Djela su izložena u Udruzi Zelene i plave Sesvete, Kelekova 2, Sesvete.
- U središtu Vašega zanimanja je Kristovo uskrsnuće?
– Uskrsnuće je ujedno povijesni i natpovijesni događaj, temeljni događaj naše vjere. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Ako, pak, Krist nije uskrsnuo uzalud je, doista, propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14). Isusovo uskrsnuće na posve osobit način potvrđujemo kada kažemo „Isus Krist“ jer u ovim je dvjema riječima sržno sadržana najvažnija istina kršćanske vjere, makar je izrečena implicitno. Naime, kada reknemo „Isus Krist“, ispovjedili smo i potvrdili ovu istinu: Isus je Krist! Povijesni, zemaljski, preduskrsni Isus iz Nazareta i natpovijesni, nebeski i kozmički, poslijeuskrsni Krist, Svevladar svemira i Kralj vjekova – jedna su te ista osoba, i to stvarna! Dakle, uskrsnuće je konstitutivno za Isusov naslov Krist, za prijelaz iz biološkog i smrtnog života u život vječni.
- Vaš ciklus Metamorfoze govori o preobrazbi ljudske materije u božanski duh.
– Ne smatram da je posrijedi preobrazba materije u božanski duh jer bi to bio svojevrsni panteizam – koji poistovjećuje Boga s materijalnim svijetom – a to je krivovjerje. Božanski ili Božji duh ne čine čovjeka božanstvom, nego božanski duh može čovjeka zamilovati i obaviti; na zemlji ga nadahnuti, inspirirati, a u onostranosti, podariti mu život vječni. Odgovorom na prethodno pitanje istaknula sam da je uskrsnuće osobita i jedincata metamorfoza, nastala u međudjelovanju neba i zemlje. Biološki i materijalni život prelazi u vječni duhovni život, prirodno postaje natprirodno, naravno se preobražava u nadnaravno. Opet se pozivam na riječi svetoga Pavla: „Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno“ (1 Kor 15,42-44). Posrijedi je najveća pretvorba u vlastitu suprotnost, radikalna pretvorba u kojoj Bog čovjeku daruje nova svojstva u metamorfozi uskrsnuća, gdje uskrsnuće nošeno krilima božanskoga duha nadilazi sve metamorfoze.
- Posebno mjesto zauzima spoznaja o kristocentričnosti svemira.
– Na moju kršćansku vjeru, a time i na moje sakralno slikarstvo, snažno je utjecao, i još uvijek utječe, isusovački mislilac i prirodoslovac Pierre Teilhard de Chardin. Njegova „točka Omega“, kako ju naziva, jest punina univerzalnoga kozmičkoga Krista, gdje će „biti Bog sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Jedino Bogočovjek Isus Krist – Sin Božji i Spasitelj ljudi – može autentično premostiti beskrajni ponor između smrtnoga čovjeka i vječnoga Boga. Trebamo uvidjeti da Krist Isus nije posrednik između Boga i ljudi onako kako su to bili starozavjetni proroci Božji – nego je Isus sredina, središte svemira, svevladar, Pantokrator. Sin Božji i sâm Bog. Kršćanska antropologija ne može se odvojiti od kristologije, a kristologija svoje ispunjenje postiže u soteriologiji: Bogočovjek Isus Krist spašava i otkupljuje čovjeka, izbavlja ga od smrti. Kršćanska antropologija i kozmologija dohvaćaju se otkupljenoga čovjeka nigdje drugdje nego u kristocentričnome svemiru.
- U ovom opusu sučeljuju se figuracija i apstrakcija, kolori i duboka crnila.
– U slikarstvu nastojim međusobno prožeti i u višu sintezu preobraziti duhovno i tjelesno, nebesko i zemaljsko, apstraktno i figuralno, iskazivačko i prikazivačko, inteligibilno i senzibilno, univerzalno i personalističko, simboličko i vitalističko, transcendentno i kontingentno, vječno i prolazno… U takvome sprezanju antinomija svoje mjesto i svrhu nalazi i kontrastiranje živih boja i duboka crnila, kromatskoga i akromatskoga. Crna boja simbolizira plodnu zemlju u kojoj sjeme umire da bi donijelo obilat rod, kako kaže evanđelist Ivan u 12. poglavlju svojega Evanđelja. Crne je boje i zemlja u kojoj počivaju mrtvi čekajući uskrsnuće, koje će biti u blještavilu nepojmljivo živoga spektra nadnaravnih boja.
- Ipak najvažnija je ravnoteža formi usklađenost boja.
– Sve kontraste koje sam spomenula nastojim harmonizirati u jedinstvu suprotnosti, kao što je to govorio starogrčki filozof Heraklit iz Efeza. U jednome je fragmentu napisao: „Protivnosti se udružuju i iz raznih tonova nastaje najljepša harmonija, i sve biva borbom“ (fr. 8). Potrebno je pripomenuti da je Heraklitovo učenje o logosu (malim početnim slovom), uvelike utjecalo na evanđelista Ivana, koji Logos piše velikim početnim slovom i Logos je u Evanđelju po Ivanu vječna i preegzistentana Riječ Božja: Isus Krist.
- Ističe se krug.
– Krug je zapravo proširena točka, razvijanje središnje točke u svim smjerovima. Sve točke na kružnici jednako su udaljene od središta, pri čemu je svaka točka na kružnici, na obodu kruga, ujedno prva i posljednja, početna i završna. Krug simbolizira savršenstvo, time i nebeske cikluse, a ja u središtu svega vidim i doživljavam Isusa Krista. Svemir je, kao što sam već rekla, kristocentričan. Aureole oko glave Krista, Marije i svetaca jesu zlatni krugovi (premda su aureole gdjekad poprimale i elipsoidne i bademaste oblike, i to su zapravo izduženi krugovi, geometrijski likovi s dominantnom zaobljenošću).
- Koliko ta stalna mijena oblikuje i današnjeg, suvremenog čovjeka?
– Stalna mijena oblikuje čovjeka svih vremena, ne samo suvremenoga čovjeka. Danas su te mijene znatno brže nego nekada, promjene u svijetu su dinamičnije. Ali princip je oduvijek jednak. Kada naš pjesnik Petar Preradović u pjesmi Mujezin kaže „Sunce žarko sjeda / I skoro će sjest; / Stalna na tom svijetu / Samo mijena jest!“, očit je utjecaj filozofa Heraklita, koji je govorio da čovjek ne može dva puta ući u istu rijeku, jer kad ponovno ulazi, ni on ni rijeka nisu više isti. „Sve teče“, riječi su koje se pripisuju Heraklitu. A o Suncu koje u stihovima spominje Preradović, napisao je Heraklit prije dva i pol tisućljeća ovaj fragment: „Sunce nije samo svako dan novo, nego je uvijek i neprestano novo“ (fr. 6).
