Progovorit će oni kada dođe vrijeme
“Boje se!
Treba ih razumjeti!
Progovorit će oni kada dođe vrijeme.
Čuvaju ljudi svoja radna mjesta.
Zašto bi se prerano izlagali i riskirali”?
Zbore tako neki moji prijatelji, opravdavajući one koji su pozvani govoriti.
Jesmo li 1991. godine od liječnika očekivali i tražili: “Uzmite puške u ruke i stanite pred tenkove”?
Nismo.
I nismo imali pravo to tražiti!
Jesmo li to tražili ili očekivali od intelektualne elite?
Nismo.
I nismo imali pravo to tražiti.
Jesmo li to tražili od političara?
Nismo.
I nismo imali pravo to tražiti.
Jesmo li to tražili od svećenstva?
Nismo.
I nismo imali pravo to tražiti.
Pred tenkove i pod udar ognja i čelika, u ledene vrleti i blatnjave rovove smo stali mi. Znani i neznani, hrabri i manje hrabri, zreli i golobradi… Mnogi od nas su imali djecu.
Radna mjesta.
Karijere.
Snove.
Mnogi su napustili školovanje.
Bilo je to “naše vrijeme”!
I odazvali smo se!
Zaustavili silu ognja, čelika i smrti!
Ne pitajući za posljedice.
Cijenu.
Platili smo koliko je trebalo.
Danas?
Danas je njihovo vrijeme.
Liječnika, intelektualaca, političara, svećenika!
No, oni ŠUTE!
Čekaju!
Još nije vrijeme!
Oni šute, a mi neuki nismo pozvani govoriti.
