Hrvatska je Žigmanovu zemlja čuda u kojoj žive Rvatine
Na twitteru 24. listopada 2021. Tomislav Žigmanov je napisao: “RH jest i zemlja čuda! Najdesniji portal u Rvata iz tjedan bijedan u tjedan objavljuje ono što nitko neće, jer je bezvrijedno! http://hrvatski-fokus.hr/2021/10/35172/ Začudno, nikada od njeg ni riječi bijedne od drugih bijednika u SRB! I UDBA sliči u odnosu na Hrvatski caklić fokus diletantski!” Vrijeđa Hrvatski fokus i vrijeđa mene.
Jedna od najuglednijih hrvatskih obitelji u Hrtkovcima je bila obitelj Cakić. Sudbinu obitelji Cakić, kao sudbinu Hrtkovaca, odnosno srijemskih Hrvata, opisao sam u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ (Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.). Od tristoljetne povijesti ove obitelji u Hrtkovcima, praktično samih Hrtkovaca, u ovoj romaniziranoj kronici prikazan je segment od početka Prvog svijetskog rata do izgona Hrvata, odnosno odlaska moje majke iz Hrtkovaca 1993. godine. Koliki je bio ugled obitelji Cakić u Hrtkovcima (posebno mog oca Paskala, kojeg su u Hrtkovcima svi zvali Paško) znaju svi autohtoni Hrtkovčani, kojih je danas nažalost jako malo. Ovom prilikom samo toliko da jednu od četiri glavne ulice u Hrtkovcima Hrtkovčani starosjedeoci i danas nazivaju „Cakića šor“. Između ostalog moj otac Paško, vrsni povijesničar, je bio jedan od istaknutih hrtkovačkih kulturnih djelatnika (poznata kazališna skupina) zaslužnih između ostalog i za izgradnju prvog arteskog bunara („živa voda“) u Hrtkovcima, što je nemerljivi doprinos zdravlju Hrkovčana, a on, kao i ja, ušli smo u Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema (Libera editio d.o.o, Zagreb i HAD, Subotica, 2011.).
Poznati hrvatski književnik i pjesnik Miroslav Slavko Mađer je u bliskom srodstvu s obitelji Cakić, odnosno moja baka po ocu i Mađerov djed po majci su rođeni brat i sestra. Knjgu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, lektoriranu, uređenu i opremljenu kao maketa, s preporukom književnika Ivana Balenovića iz Petrovaradina, NIU „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, čitaj Tomislav Žigmanov, kao predsjednik Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“ i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (u kojem su još bili Vladimir Čutura i vlč. Marko Kljajić) nije htio tiskati.
Glas Koncila, 25. 1 .2016. – O Markovu selu – Branimir Miroslav Tomlekin: »Hrtkovci. Priče o sudbini jednog sela«, Tkanica d. o. o., Zagreb, 2015., str. 224.
“U »Pogovoru« nedavno objavljene knjige Branimira Miroslava Tomlekina »Hrtkovci. Priče o sudbini jednog sela« Ivan Balenović napisao je da je »po svojemu žanru, knjiga roman, beletristika, te bi se i njezin podnaslov mirno mogao preinačiti u roman o sudbini jednoga sela«. Već iz samoga naslova očito je da je riječ o Hrtkovcima, »hrvatskom selu u hrvatskom Srijemu od pamtivijeka pa sve do 1946. godine, kada je povučena umjetna granica između novouspostavljenih tadašnjih jugoslavenskih republika« – kako je to istaknuo urednik knjige Marijan Majstorović. Autor – književnik, pjesnik i feljtonist, diplomirani arhitekt i umirovljenik u Novom Sadu, koji je objavio niz knjiga te članaka u različitim časopisima, na zanimljiv i čitljiv način, kroz njemu poznate obiteljske likove, opisuje Hrtkovce u šest poglavlja: »Rat«, »Kraljevina Jugoslavija«, »Opet rat«, Nova kuća«, »Srbislavci« i »Odlazak«, u različitim povijesnim razdobljima od Austrougarske do raspada Jugoslavije. Posebice su potresni opisi zbivanja nakon završetka Drugoga svjetskoga rata te nemilosrdno i brutalno protjerivanje početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Božica Iustitia nemoćna je sve do danas pred srbijanskom i svjetskom javnosti, unatoč poimence navedenim kolovođama, progoniteljima i ubojicama mirnih i nenaoružanih hrtkovačkih Hrvata, koje Tomlekin objavljuje u knjizi. »Njegovi Hrtkovci su nestali. Tako je ostao sam, i bez svog krova nad glavom, razapet između budućnosti svoje djece i prošlosti svojih predaka, između dvije države, između života i smrti, između sna i jave« – opisan je na kraju prognani Hrtkovčanin Marko.
Tomislav Vuković”
Kada sam pisao o tome da knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela NIU „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov) nisu htjeli tiskati (ni danas je nema na portalu Zavoda!), počeo je nepojamni napad na mene od strane Tomislava Žigmanova i njegovih plaćenih poltrona. Kulminacija je blog „Srijemski Hrvat“ pisan od „anonimnog“ autora, ali je očit Žigmanovljev rukopis i manir vrijeđanja.
I ne bih reagirao na prizemne napade jednog donjotavankutskog skorojevića, koji ima problem s svojim identitetom (prvo Srbin, pa Bunjevac, pa „bunjevački Hrvat“), a uz to bolesnu umišljenost o svojoj veličini, da se iza toga ne krije stoljetna izdaja vojvođanskih Hrvata od strane skupinice Bunjevaca, koji se prikazuju kao „bunjevački Hrvati“ samo zbog osobnog interesa i novca.
Pravi dokaz za to je da se danas oko 17.000 Bunjevaca izjašnjava kao poseban narod koji niječe svaku vezu s Hrvatima i mrzi Hrvate, a svatko i iz ove skupinice izdajnika svakog dana se može sasvim lako preobraziti iz „bunjevačkog Hrvata“ u Bunjevca. Najbolji primjer za to je Petar Kuntić, koji je godinama bio na čelu Hrvata u Srbiji, čak njihov zastupnik u Skupštini Republike Srbije, koji se u jednosatnoj emisiji na RTS1 prodao za reklamu svog salaša (koji je kupio od novca zgrnutog od „zastupanja hrvatskih interesa“) i predstavio sebe i svoju obitelj kao Bunjevce, a Suboticu tako da osim Bunjevaca u njoj nije spomenio Hrvate, niti bilo što hrvatsko.
Razumljivo je da ovim izdajnicima najviše smetaju srijemski Hrvati, Hrtkovci, kao u cijelom svijetu sinonim za izgon Hrvata iz Vojvodine, te oni kojima je jasno o čemu se radi, a u nedostatku argumenata kada o tome pišem služe se nevjerojatnim optužbama, lažima, prostaklucima najniže vrste, prijetnjama, anonimnim pamfletima i drugim nepojamnim nepodopštinama.
Žigmanov je napisao pravu „doktorsku disertaciju“ o mojoj ništavnosti u svakom pogledu s izjavom u svom „stručnom časopisu“ da moje pjesme treba spaliti (fašisoidna crta), a toliko je preokupran mnome, tako beznačajanim likom, da to spada u pravi mazohizam i svojevrsno ludilo .
I twitter od 24. listopada 2021. (ne zna se koji po redu) Tomislava Žigmanova to pokazuje. Prikaz tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba kao „caklić fokus“ spram kojeg UDBA sliči diletantski, odraz je stupnja tog Žigmanovljevog umobolja, ali konačno je progovorila i njegova bunjevačka mržnja prema svim Hrvatima. Hrvatska je Žigmanovu zemlja čuda u kojoj (zamislite) ima „najdesnijih portala“, a sve Hrvate Žigmanov pogrdnio naziva Rvatima!!!
