Hrvatski Fokus
Kolumne

Mir Međugorje – pretvorio se u nemir

Svi pozvani Srbi u emisiju protiv su hrvatske državnosti

 

Taman kada pomisliš kako u Srbiji ima i normalnih, sruše ti se sve iluzije… Kao kula od karata.

Jer mi, ovakvi kakvi i jesmo, uvijek nasjednemo na svačije umiveno lice i lijepe riječi. I što je najgore, sve brzo zaboravljamo.

No nije ni čudo! Stalno nas naši političari i tiskovne kljukaju dobrosusjedskim odnosima, vijestima iz „prijateljske nam Srbije“,  o našem interesu za njenim ulaskom u EU, o „bratskom i zajedničkom druženju  nekih naših i njihovih športaša“, o našim poznatim ljepoticama udatim za poznate Srbe, o njihovim pevaljkama i cajkama, o njihovom životu i prednjim i zadnjim botoksiranim oblinama.

‒ Pa ponekad gostuju i na našim nacionalnimTV kućama ili njima sklonim radio postajama i njihovoj  „opa-cupa“ muzici. 

Tako i Milojko Pantić, poznati srbijanski športski novinar ‒ ima svoju TV emisiju ‒ bio gost u emisiji AGAPE TV ‒ Mir Međugorje, zajedno sa Antom Prkačinom, Nenadom Čankom i Adrianom Vuksanovićem. 

Iskreno, bio mi je malo čudan ovaj izbor nekih gostiju, ali katolici smo i vjernici. Uvijek spremni oprostiti i pružiti ruku pomirenja.

Uostalom, vidjet ćemo! Možda se dogodi čudo!!! Možda ih Međugorska Gospa potpuno preobrati! Možda.

I za divno čudo, misije je protekla u tolerantnom ozračju. Gosti su bili suzdržani i prije svega kulturni.

Milojko Pantić je komentirao, bez prejakih riječi, stanje u Srbiji, Prkačin je govorio o grijesima SPC, a Adrian Vuksanović (Hrvat iz Crne Gore) o „helikopterskom desantu“ patrijarha Irineja na Cetinje (Lovćen). Dok je Nenad Čanak branio Irineja, govoreći o njegovoj dobroti, plemenitosti i njihovom dugogodišnjem prijateljstvu.

„Ne vjerujem da je patrijarh Irinej znao što se sprema“. Jer da je znao, kako Čanak kaže, sigurno na to ne bi pristao.

A taj isti, blagi, dobronamjerni i plemeniti Porfirije, ne samo što je pjevao četničke pjesme, nego je uručio orden Svetog Save drugog reda Miloradu Vučeliću,  koji je bio bliski suradnik Slobodana Miloševića, u bliskim odnosima i s Jovicom Stanišićem, bio nazočan i na Arkanovoj svadbi, udruživao se sa strankom Aleksandra Vulina i podržavao Vojislava Koštunicu.

‒ Stvarno je Porfirije plemenit i dobar čovjek. . Uručio je jednom, isto tako plemenitom i poštenom   Miloradu Vučeliću, orden Svetog Save drugog reda. 

Nisam baš puno znala niti o jednom niti o drugom gostu te sam se brže-bolje dala u pretraživanje na Googleu… i našla dosta interesantnih podataka.

‘Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990/91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i ‘srpskog Hitlera’ Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“.

Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi.

I svi su ga, i Hrvati, i Mađari, i Slovaci, koji su nešto takvo smjeli izgovoriti samo u svoja četiri zida,  smatrali svojim. Tako smo barem mislili.

‒ Zar te ovo ne podsjeća na ono moje proživljeno pred srbijansku i crnogorsku agresiju na Hrvatsku i BiH? Sjećaš li se??? I mi smo, za jednoga takvog  mislili kako je naš, kako misli isto što i mi, kako nas razumije, pomaže svojim savjetima i iskustvom. I on je, kao i Čanak, bio stalno u društvu naših poznatih intelektualaca. Ali, ubrzo mu je pala maska. Jer su  svi njegovi tzv. bliski prijatelji, ubrzano završavali u zloglasnom mostarskom zatvoru Ćelovini.

Vikao je i on: Hrvatska Hrvatima“. Kao što je i Čanak galamio: „Vojvodina Vojvođanima“.

I navodno, „uzimao u zaštitu“ sve Hrvate.

„Tada, koliko znam“, nastavlja Zlatko Pinter, „nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.

Tada nije Nenadu smetala ni „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem).

… Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.

Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-a, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama“.

…Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao…

Kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih naroda kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…

Voditelj emisije Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“ a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo…to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao’, kaže Nenad Čanak.

‒ A što bi s Milojkom Pantićem? Što bi, pitaš!? Promijenio i Pantić ploču. I on se prilagodio. Samo nekoliko dana nakon njegovog mirotvornog gostovanja na AGAPE TV-MIR MEĐUGORJE, doveo Milojko  kao gosta u svoju emisiju, nama dobro poznatog, kako neki kažu, krivotvoritelja i naše povijesti i povijesnih dokumenata, kontroverznog Domagoja Margetića. Iskreno, kada sam počela pisati ovaj tekst, nisam mu se odmah mogla sjetiti imena i prezimena, jer sam samo nakratko gledala tu emisiju. Toliko je u Pantićevom govoru bilo objeda, toliko laži i toliko izlivene mržnje prema našem pokojnom predsjedniku Tuđmanu, da mi se sve skupa smučilo, te sam nakon izvjesnog vremena, prekinula gledanje.

I ne mogu, vjerujte mi, doći k sebi. Zar je to, ljudi moji dragi, onaj isti umjereni, i toliko sklon Hrvatima i Hrvatskoj Milojko Pantić ‒ kako ga neki i ovih dana hvale ‒, koji je tek nekoliko dana kasnije, uz svu tu izlivenu mržnju i žuć, prema našem pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, optužujući ga za pronevjeru, krađu, udruživanje sa Miloševićem. Još je, uz sve to, i tvrdio kako njegov gost iz Hrvatske, dotični Domagoj Margetić, ima i dokumenta koja sve njegovo izrečeno i potvrđuju.

Zato sam baš i odlučila o tome nešto i napisati. Pa, dok sam pisala ovaj tekst, jer se nisam mogla sjetiti imena toga  „našeg vrlog Hrvata“, tražila sam i tražila tu emisiju… No, na tom portalu, ne nađoh nikakvog njenog traga. Cijela je emisija izbrisana. Nestala u trenu. Isparila. Brzinom svjetlosti. Kao što je isparilo i moje pozitivno mišljenje o navodno prijateljskom, miroljubivom i dobronamjernom Milojku.

‒ E, moj narode! Moj naivni hrvatski narode! Lako li nam  je otupjeti oštricu, omekšati srce i zamagliti vidike. Sve, sve do zaborava…

‒ A koji je, onda, onaj pravi Milojko Pantić? Još ne znam. Ili se i on, kao i Nenad Čanak, počeo prilagođavati vremenu i trenutnoj situaciji?

‒ Možda, možda! No, kako kaže ona naša narodna:“Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!“

I nisu ni Čanak ni Pantić jedini. Iako ne pratim niti želim pratiti ništa što dolazi iz Srbije, ali često mi se dogodi, kada nakon odgledane neke naše emisije na portalima koje pratim, daju na Youtubu i pregled nekih drugih emisija, I tako sam, iz puke znatiželje, ovaj put pregrmila svoju trenutačnu averziju, jer sam vidjela preporuku za neku emisiju s Latinkom Perović, srpskom političarkom i povjesničarkom iz onih prelomnih godina našeg Proljeća 71. i velikih previranja u Srbiji, godinu dana kasnije. Tih davnih godina, u vrijeme Jugoslavije i Titove diktature, i ona mi se činila progresivnom, hrabrom i naprednom, isto kao Mika Tripalo i Savka Dapčević, Kučar. Tako su barem o njoj pisale tadašnje tiskovine.

I razgovor s gospođom Latinkom Perović je počeo. Najprije malo o prošlosti, a onda i o sadašnjost i stanju u Srbiji.

‘Što se tiče Memoranduma 1, 2 ili 3, mislim da ih uopće nije potrebno numerirati. Taj duh je prisutan, ako čitate tisak, ako slušate političare koji i danas u Srbiji kažu da je njihova generacija kao cilj postavila stvaranje srpske države u etničkim granicama, to jest ujedinjenje srpskih zemalja, to je još uvijek prisutno. A to je nešto što izaziva nepovjerenje u regiji, što izaziva otpor i što, ako hoćete, izolira Srbiju kao centar nestabilnosti na Balkanu, a na neki način je udaljava i od tih, istina turbulentnih, ali različitih procesa koji se događaju tijekom globalizacije’.
‒ Iskreno, sa svim ovim prije navedenim što je izrekla gospođa Perović, složila bih se i ja, ali gospođa Perović nastavlja:

‘Mi najprije trebamo rasvijetliti  našu prošlost. Kao što se to radi u Hrvatskoj. Pročitala sam knjigu Ive Goldsteina o Jasenovcu, Klasića o Miki Špiljku koju je pripremio zajedno sa Budimirom Lončarom, pa i Jakovinu. I mogu Vam reći kako sam oduševljena. Pažljivo sam ih sve pročitala’.

‒ Eto, tako se to radi, dragi naši Hrvati! Pošalješ svoju ‒ navodno povijesnu knjigu u milu im Srbiju ‒ pa kao kukavičje jaje,  podmetneš laž pod istinu.

Pošalješ krivotvorine onima koji će takve krivotvorine vjerojatno i prihvatiti, pa tako posiješ sjeme koje će se i primiti… Jer dolazi iz Hrvatske kojoj su, upravo Srbi i srbijanske političke vođe, ima tome više od 100 godina, nametnuli teret genocidnosti i ustaštva.

‒ Stvarno me čudi kako je mogla, jedna tako obrazovana osoba  nasjesti, bez ikakve provjere, na očite falsifikate?

‒ Pa kada im je nasjela jedna obrazovana povjesničarka, što onda očekivati od onih manje obrazovanih ili onih  neobrazovanih? Zato im jest ovako kako im je sada. Jad i bijeda.

‒ A tko je za to kriv? Krivi smo mi sami. Ima li

itko od onih koji pišu istinu o Jasenovcu, o jamama nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata, tko je poslao knjigu nekome od viđenijih i umjerenih srpskih intelektualaca? Prosto sumnjam. Ali su im zato,  tu pri ruci, i Jakovina, i Markovina, i Klasić, Goldstein, i Dežulović, i Pilsel, i Domagoj Margetić, i Dana Budisavljević, i Emir Kusturica – alias Nemanja…

‒ A gdje im je, moja Lucija, nestao ČOVJEK!!!??? Jer, da nema Nataše Kandić (Fond za humanitarno pravo), Sonje Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji), pa i Žarka Koraća, nekadašnjeg političara, čovjek bi pomislio kako u Srbiji nema normalne osobe koja misli svojom glavom.

‒ Kažeš, gdje je nestao čovjek? Još ga nema ni na vidiku. I ne će ga ni biti, sve dok se u Srbiji ne nađe netko, tko će Srbijancima otvoriti  oči i prozračiti  um. Jer je i nekada, kao što je i sada, sve kod  njih prekriveno maglom  mitova, lažima  i manipulacijama… I sve se, i sada kao i nekada,  pretvorilo u jednoumlje i  mrtvilo ‒ kako oni tvrde ‒ u „vječno ugroženoj i napaćenoj Srbiji“. No, na našu sreću, kako kaže o svojoj naciji Sonja Biserko, „cijela srpska povijest je laž!ˈ.

Samo ju trebamo do kraja otkriti i razotkriti…

‒ A, kako i ne bi živjeli u iluziji moći i veličine, kada su i nakon monstruoznih zločina tijekom agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo, kao poraženi u ratu „dobili na dar” u miru, tzv. R. Srpsku?

Ali, „svako zlo, nije za zlo. Jer, povijest nas uči, a posebice nas Hrvate, da se moramo uzdati u vlastite snage. Unatoč svim prepravljačima i krojačima politike i u Beogradu i u Zagrebu. I onim u Parizu i onim u Londonu i Washingtonu.

Hrvatska je nastala i opstala unatoč svima.

‘Zato i u budućnosti ne trebamo nikada misliti kako je povijest završila. Povijest je vječna mijena dobra i zla, slobode i neslobode, gdje se plemeniti ljudi, plemeniti narodi bore za slobodu a oni zli pokušavaju pokoriti i porobiti što više ljudi i što više naroda, i upregnuti ih u svoj vladavinski sustav“. Branimir Petener, književnik i urednik knjige ‘Slom Velike Srbije’.    

‒  Ali, moja Lucija, unatoč svemu, unatoč tolikim izgubljenim ratovima koje je ona uvijek i započinjala, Srbija ne odustaje. I dalje sanja o Velikoj Srbiji i o Srpskom svetu… Jesi li znala, reci mi, molim te, kako je Srbija, ne tako davno, podnijela čak i zahtjev Međunarodnom sudu pravde u Haagu za izjednačavanje statusa RS i Kosova, što bi im kasnije poslužilo kao opravdanje za legalizaciju osamostaljenja RS.

Na sreću, po odluci Suda, deklaracija o nezavisnosti Kosova je legitimna, a RS nema pravo ni na kakav referendum o nezavisnosti niti o odcjepljenju od BiH.

‘Bratski narodi’ u susjedstvu Srbije, koji su blagodati tog zajedništva već krvavo osjetili na vlastitoj koži i jedva živu glavu izvukli iz njega, razumiju puno bolje o čemu se tu zapravo radi, nego indiferentni zapadni političari i drugorazredni  birokrati u svojim dalekim i udobnim uredima u Bruxelles-u i općenito na Zapadu.

Dok se mnogi u Europi i na Zapadu, isto kao i u vrijeme Miloševića, prave da to ne vide, a izravno ugrožene zemlje ‘regiona’, ukoliko žele preživjeti kao slobodne i samostalne države moraju žurno postati čvršće i jedinstvene u otporu velikosrpskim planovima Beograda. Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci, Albanci na Kosovu i Makedonci, moraju znati da Vučićev režim u Srbiji sve više postaje opasnost, ne samo za njihovu slobodu i suverenitet, nego i za sam opstanak kao naroda.

„Iz nepoznavanja činjenica i lažnoj povijesti koju svima stalno podastiru, stvoren je mit i o Kosovu, i o srpskom herojstvu i o nebeskom narodu i Velikoj Srbiji.

Zato Vučićeva Srbija ponovno postaje regionalni problem, koji zbog oživljavanja velikosrpskih imperijalističkih apetita i mitova, ne samo da postaje prijetnja susjednim državama, nego i izravna prijetnja stabilnosti Zapadu.  

A, “da se postigne mir i mirnoća u Europi, neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego također imperijalistički šovinizam male Srbije”, rekao je 4. veljače 1945. na Jalti, britanski premijer Winston Churchil.

Vera Primorac

Povezani članci

(Sve)videće oko, najveća stvar na svijetu

HF

Suradnici Udbe i KOS-a napredovali i od 1990.!

HF

U Ljubuškom podignut spomenik pripadnicima skupine FENIKS ’72.

hrvatski-fokus

Groblje mira

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...