Hrvatski Fokus
Kolumne

»POLITEO« PAO NA ISPITU: Krunislav Olujić nanio štetu ugledu suda

Dokumenti iz arhiva hrvatske Udbe nedvojbeno govore da je Krunislav Olujić 23. listopada 1987. registriran kao „operativna veza“ osječkog centra Udbe

 

Prije mjesec i pol dana reagirao sam na jednu blasfemiju Krunislava Olujića kad je ustvrdio da mu je Franjo Tuđman jednom zgodom rekao: „Da nije bilo [Josipa] Perkovića ne bi bilo mene, da nije bilo mene ne bi bilo Hrvatske demokratske zajednice, a da nije bilo HDZ-a ne bi bilo Hrvatske“. (vidi: „Krunislav Olujić: ‘Ne potvrdi li Milanovićeva kandidata Plenković će potvrditi da je ajatolah sudske vlasti…“, „Nacional“, Zagreb, 28. rujna 2021.). U toj sam objavi iznio podatke o Olujićevoj suradnji s osječkom Udbom, kao i o njegovi kasnijim vezama s osobama iz kriminalnog svijeta – zbog čega je 1997. bio smijenjen s mjesta predsjednika Vrhovnog suda. Olujić je u sljedećem razdoblju u nekoliko navrata, a najdetaljnije u razgovoru za portal „Direktno“, zanijekao kako autentičnost same dokumentacije tako i istinitost iznesenih tvrdnji u njoj. (vidi: „Olujić demantira optužbe da je radio za UDBA-u: Počašćen sam navodnim kodnim ime-nom – https://direktno.hr/…/istina-ili-podmetanje-olujic…/)

Pođimo redom: Dokumenti iz arhive hrvatske Udbe nedvojbeno govore da je Krunislav Olujić 23. listopada 1987. registriran kao „operativna veza“ osječkog centra Udbe i da je kao takav vođen nešto više od godinu dana, do 28. listopada 1988., kada je deregistriran. U pitanju su slijedeći dokumenti:

1) Informacija br. 501 (o prestanku obrade nad Krunislavom Olujićem i njegovim angažiranjem kao „operativne veze“), Centar SDS Osijek, 28. rujna 1987.;

2) Dopis šefa osječke Udbe Dragoljuba Krnića republičkoj centrali u Zagrebu (o registriranju Krunislava Olujića kao „operativne veze“ pod pseudonimom „Politeo“), br. 50/66, Centar SDS Osijek, 23. listopada 1987.;

3) Dopis šefa osječke Udbe Dragoljuba Krnića republičkoj centrali u Zagrebu (o deregistraciji „operativne veze“ pod pseudonimom „Politeo“), br. 94/109, Centar SDS Osijek, 28. listopada 1987. (rukopisna naznaka u dopisu: „Brisan 10. 11. ’88.“)

Navedena dokumentacija nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu (HDA), Fond SDS RSUP SRH, signatura 1561.:

– Informacija br. 501. nalazi su podfondu: „Mikrofilmovi 1937.-1990., sve Informacije Centra SDS-a Osijek od 1970. do 30. 5. 1990.“

– Spomenuti dopisi nalaze se u podfondu: „Evidencije suradnika i operativnih veza 1985-1990. (urudžbeni broj 68), akvizicija 39/2015, 31/578, predmet 1“.

Važno je napomenuti da je Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) tu dokumentaciju predala HDA-u u rujnu 2015., dakle u vrijeme dok je predsjednik Vlade RH bio sadašnji predsjednik države Zoran Milanović, a ravnatelj SOA-e sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika RH Dragan Lozančić. Njih dvojica, dakle, a posebice Lozančić, relevantni su sugovornici o vjerodostojnosti te dokumentacije, koju Krunislav Olujić dovodi u pitanje.

Što se tiče podataka o povezanosti Krunislava Olujića s osobama iz kriminalnog miljea, njih je prepun „Zapisnik sa sastanka održanog – 35. sjednice predsjedništva HDZ-a 26. listopada 1996.“ Na sastanku je, pored predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, bilo nazočno još dvadeset i troje članova predsjedništva i tajništva HDZ-a.

Jedna od važnijih tema tog sastanka bio je slučaj Krunislava Olujića, tada predsjednika Vrhovnog suda RH, a koji je ranije obnašao i dužnosti Glavnog državnog odvjetnika i predstojnika Ureda na nacionalnu sigurnost (UNS). Predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman uvodno je elaborirao problem s Olujićem: „Naime, predsjednik Vrhovnog suda Olujić je u svom obnašanju dužnosti ili bolje neobnašanju dužnosti, zaboravio se do te mjere da je tamo nekakve osobne veze sa ljudima koji su čak ne samo u kriminalnoj obradi našeg ministarstva, nego li i jednog stranog, Austrije mislim.

Kad sam ja dobio te podatke zgrozio sam se kako je to moguće. Onda sam pozvao bivšeg premijera, prema tome i člana predsjedništva HDZ-a Nikicu Valentića koji mi ga je preporučio, jer ga je on znao iz studentskih dana. Doduše, Valentić mi je već prije toga naime rekao – to je bio dobar student koji je imao sklonosti za obavještajni posao, tako da su ga kao u tim studentskim redovima nazivali, aha kad dođe Hrvatska ti ćeš biti hrvatski Ranković. Na toj crti, molim, on je bio profesor u Osijeku, član HDZ-a, bio je u Saboru i na toj crti smo ga bili imenovali jednog momenta i za predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Tu je došlo do toga da baš nema sklonosti za tu dužnost i prema tome je otišao onda za Vrhovni sud. Već tada mi je Valentić rekao da je to za njega razočarenje. Ali sada molim, ja sam dobio ovakav dosje, i pismeni i fonografski, ali da se razumije – nije kriminalistička služba naša njega pratila, nego je pratila kriminalce i preko njih došla do toga da ih je štitio, da su mu podvodili nekakve maloljetnice itd., od Osijeka do Umaga. Ja sam to, misleći da će to biti za javnost, za nas nezgodno, rekao Nikici, molim vidi što s tim da napravimo. Nikica se postavio ozbiljno i rekao je, znam Predsjedniče, ja sam ga preporučio, ja znam da će to na sve nas i na mene koji sam ga preporučio, ali i na državu, prema tome preporučit ću mu da podnese ostavku. Nikica je išao i jedno tri puta razgovarao s njim. Njemu je rekao da on ne želi ostati predsjednik suda, jer je on u sukobu s tim Sudbenim vijećem, ali i sa ljudima od kojih neki su i ovdje, koji njemu tobože rad o glavi itd. Ali nekako kao da će ipak pristati.

Poslije toga sam ga i ja primio. Ja sam mu ponudio jedan častan, po mom mišljenju izlaz, što bezbolniji, imajući u vidu državne interese.

Prema tome sam mu ponudio, da vas upoznam da znate, ponudio sam mu da ga imenujem za veleposlanika u Ministarstvu vanjskih poslova, pa da bude tamo nekoliko mjeseci. Idite onda u svoje odvjetnike, kako želite. Ja mislim da je to i za vas i za državu najzgodnije.

Rekao je da će razmisliti, to je bilo jednog petka, do ponedjeljka je otišao u Osijek. U utorak mi je poslao poruku da ne vidi razloga da prihvati, da želi ostati. Poslije toga iz razgovora u užem krugu dogovorili smo se da još razgovara Jarnjak, da mu kaže kako se je došlo do podataka, i Granić kao potpredsjednik stranke s njime. Oni su razgovarali, ne znam koliko – sat, dva. Ali, razumije se, ja kao državni poglavar ne mogu odustati da mi takav bude predsjednik Vrhovnog suda.

Prema tome, zato je ušla ova točka, ovakva formulacija u zaključke VONS-a. Prema tome, Ministarstvo unutarnjih poslova treba napravit sažetak iz toga i očito da je tu došlo više nego do narušavanja opće prihvaćenih etičkih načela za obnašanje dužnosti u sudstvu. Vlada će morati na temelju toga predložiti Sudbenom vijeću da ga smijeni.“

Državno sudbeno vijeće (DSV) je 14. siječnja 1997. razriješilo Krunislava Olujića dužnosti predsjednika i suca Vrhovnog suda RH.

(vidi: Odluka, Državno sudbeno vijeće, br. I DP-2/1996, Zagreb,14. siječnja 1997.)

Krunislav Olujić je protiv te odluke podnio ustavnu tužbu koju je Ustavni sud RH 11. travnja 1997. prihvatio zbog toga što je DSV u obrazloženju odluke koristio dokaze prikupljene tajnim praćenjem i prisluškivanjem trećih osoba.

Posljedično, Ustavni sud je predmet vratio DSV-u na ponovni postupak. DSV je 7. listopada 1998. ponovno odlučio kao i u prvom slučaju protiv Krunislava Olujića:

„što je od lipnja 1995. do početka studenoga 1996. godine u tijeku obnašanja dužnosti predsjednika i suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, Osijeku i Umagu održavao vezu i pojavljivao se na javnim mjestima s Branimirom Čulinom i Samirom Šabanovićem, iako je znao da su oni u svojim sredinama poznati kao višestruki počinitelji kaznenih djela (prijavljivani, optuživani i osuđivani),

dakle, na opisani način nanio štetu ugledu suda i sudačke dužnosti, čime je počinio teško disciplinsko djelo, nanošenje štete ugleda suda ili sudačke dužnosti…“. (vidi privitak: Odluka, Državno sudbeno vijeće, br. I DP-2/1998, Zagreb, 7. listopada 1998.)

Protiv te odluke je Krunislav Olujić podnio novu ustavnu tužbu, ali ju je Ustavni sud RH odbacio kao neosnovanu.

Nakon toga se Krunislav Olujić požalio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu koji je djelomično usvojio njegovu tužbu protiv Republike Hrvatske, pa mu je dosuđena odšteta u visini 5.000.oo eura (tražio je 200.000,oo eura) zbog proceduralnih manjkavosti u postupku pred DSV-om.

Međutim, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nije poništio odluku DSV-a u dijelu kojom je Krunislav Olujić proglašen nedostojnim za obnašanje dužnosti suca i predsjednika Vrhovnog suda RH, a što on uporno prikriva u svojim javnim istupima, nego je sve njegove ostale zahtjeve ili odbacio ili o njima, proglasivši se nenadležnim, uopće nije raspravljao. (vidi: Presuda, Predmet Olujić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 22330/05, Europski sud za ljudska prava, Strasbourg, 5. veljače 2009.)

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612

Povezani članci

Odmotava se klupko Zdravka Marića

hrvatski-fokus

Mandat za katalonsku autonomiju, a ne secesiju

HF

Plenković i Njonjo ogadili javni diskurs kao nitko prije

hrvatski-fokus

Ivica Račan – Titin “omladinac”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...