Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Sedam razina covid tiranije od zaključavanja do kultova čistoće

Od panike do histerije

 

Prva razina objašnjenja: Panika

Tijekom nekoliko tjedana ožujka 2020. kolektivna svijest zapadnih zemalja prešla je iz znatiželje o novom virusu u Kini u ozbiljnu zabrinutost, zatim na zajednički strah i konačno na potpunu paniku. Taj vrlo zarazan i samopotvrđujući teror – prošao naprijed-natrag, bez naknadnog imuniteta, među političkim vođama, raznim vrstama znanstvenih stručnjaka, medijima i velikom dijelu stanovništva – najočitije je objašnjenje brzopletog donošenja neviđeno ekstremnih mjera koje su trebale kontrolirati ono što su strašne misli pretvorile u prijetnju civilizaciji.

Polje na kojem su rasli ti panični korovi dobro je pripremljeno. Tlo je prevrnuo poluznanstveni kult koji je regrutirao Billa Gatesa, vjerojatno najvećeg nevladinog financijera istraživanja i inicijativa javnog zdravstva.

Tlo je oplođeno popularnom kulturom, uključujući TED razgovor Gatesa i film Zaraza. Navodnjavanje je osigurano istraživanjem o korištenju virusa kao biološkog oružja (tehnički u suzbijanju takve uporabe razumijevanjem kako se to može učiniti). To ratno razmišljanje vjerojatno je potaknulo neke stručnjake za javno zdravstvo da se boje najgorih intervencija koje štete društvu i protiv kojih su Svjetska zdravstvena organizacija i sva nacionalna tijela izričito preporučili.

Vjerovanje da bi virus mogao biti nova vrsta Crne smrti koja je prijetila civilizaciji nikada nije bilo ni blizu racionalnog u bilo kojem znanstvenom smislu, budući da je globalna populacija sada zdravija nego u bilo kojem trenutku u prošlosti i ima daleko više medicinskih i tehnoloških resursa nego što je bila dostupna čak i prije nekoliko desetljeća. Međutim, kao što će postati jasno, Covid-19 izazvao je odgovore koji su bili sve samo ne znanstveni u bilo kojem modernom smislu.

Priča o panici je istinita, ali je obmanjujuća. Ono što treba objasniti nije emocionalna inkontinencija pojedinaca, čak i pojedinaca koji su trebali znati bolje. Takvi slomovi ne iznenađuju – hrabrost, razboritost i umjerenost vrline su koje je teško naučiti i lako ih je izgubiti.

Ono što iznenađuje je, prvo, potpuni neuspjeh dobro uspostavljenih birokratskih i političkih sustava koji su dizajnirani da se odupru panici.

  1. i) Birokratski: Sve moderne države imaju opsežne javnozdravstvene birokracije, koje su općenito imale temeljnu kulturu koja je humanistička, a ne autoritarna. Kako bi se nosili s pandemijama, sve birokracije pažljivo su napisale smjernice koje bi trebale ojačati duboko ugrađena institucionalna sjećanja. Prevladavajuće načelo ovih smjernica najvažnija je vrijednost minimiziranja prekida normalnog života.
  2. ii) Političko: Vladavina prava u zapadnim zemljama trebala bi se graditi oko zaštite “prava”. Čak i ako nacionalna panika navede izvršnu vlast da pokuša ograničiti ta “prava”, zakonodavne i pravosudne grane imaju izričitu odgovornost da ih brane.

Drugo iznenađenje je lakoća kojom je šira javnost odbacila svoje navodne “liberalne” ili “kršćanske” vrijednosti. Političari i stručnjaci u svakoj zapadnoj zemlji pretpostavljali su i u ožujku da su te vrijednosti tako snažno držane, izvan definitivno ne-postkršćanske i neliberalne Narodne Republike Kine, da njihovi građani neće prihvatiti represivna ograničenja slobode u kineskom stilu (barem jako dugo i ne bez jasnog razloga).

Postoje dvije moguće obitelji objašnjenja za ovu litanija strašnog neuspjeha, koja traje već gotovo dvije godine.

  1. i) Bilo je opravdano. Prijetnja javnom zdravlju od Covida-19 zapravo je bila toliko velika i i dalje je toliko velika da vrijedi žrtvovati sve ostalo za napore u borbi protiv njega.
  2. ii) Ni sustav ni društvene vrijednosti nisu bili tako jaki kao što se prije vjerovalo.

Prva vrsta objašnjenja je potpuno neuvjerljiva. U ožujku 2020. nije bilo dobrog razloga za ignoriranje utvrđenih postupaka suočavanja s pandemijama. Bolest je nesumnjivo bila zastrašujuća, ali ti su postupci stvoreni upravo kako bi pomogli odgovornim dužnosnicima da mirno i realno reagiraju na zastrašujuće bolesti.

Čak i ako je panična emulacija kineske represije u početku mogla biti opravdana, do lipnja 2020. bilo je jasno da su takve mjere nerazmjerne opasnosti koju predstavlja Covid-19. Do tada su smrtni slučajevi u prvom valu dosegli vrhunac i u većini zemalja su se smanjivali. Mirniji znanstvenici uvjerljivo su tvrdili da će se Covid-19 smjestiti u tipičan obrazac zaraznih virusa – postajući manje opasan kako se imunitet stanovništva povećavao, a evolucija dovela do zaraznijih, ali manje teških varijanti.

Osim toga, liječenje svih oboljelih značajno se poboljšalo, a procjene stope smrtnosti od slučaja stalno su padale. Početna panika ne može objasniti nastavak kopiranja nekada nezamislivih politika. Nešto više se događalo.

Druga razina objašnjenja: Masovna histerija

Jedno od predloženih dubljih objašnjenja je ono što znanstvenici i društveni znanstvenici nazivaju histerezom: početno stanje određuje put budućih država. Jednostavnim riječima, trenuci panike doveli su do institucionalizacije masovne histerije. Postoji dobro razvijen model mafijaškog djelovanja: iracionalno grupno razmišljanje podržava i potkrijepljeno je tvrdnjama o nekom višem načelu koje zahtijeva ekstremno djelovanje; to dovodi do sve većeg ekstremizma i histeričnog okrivljavanja neuspjeha i zbog neodgovarajućeg opreza i na izdajnike i na prijevare; vlada usvaja i potiče mentalitet mafije; postoje gorljivi napori da se isključe i osude percipirani protivnici na želje rulje; otpor dokazima koji su u suprotnosti s prihvaćenom pričom postaje sve očajniji.

Lockdown-kult se jako dobro uklapa u ovaj model. Masovna histerija pomaže objasniti zašto se izvorna panika nije povukla. Nadalje, zajedničko histerično uvjerenje da je ova pandemija bila potpuno izvan normalnog tijeka prirode pomaže objasniti dugotrajnu nesposobnost pamćenja dobro razvijenog razumijevanja virusnih infekcija.

Međutim, ovo objašnjenje još uvijek nije potpuno adekvatno. Ljudski sustavi, za razliku od mehaničkih, nikada nisu potpuno određeni. Svakako je bilo moguće da bi se stručnjaci, političari i šira javnost brzo oporavili od početne panike. Doista, to je vjerojatno, budući da je bilo nekoliko mjeseci tijekom kojih je pandemija oslabila i znanje se povećalo. Treba objasniti izbor da se skrene put upornu histeriju.

Detaljnije, masovna histerija ne objašnjava mnogo toga: zašto su politički i kulturni čelnici i njihove institucije bili toliko spremni vjerovati da je ova pandemija zapravo izvan normalnog tijeka prirode; zašto ni vođe ni vođe nisu vodili razvijenu otpornost na histeriju unatoč sve većem znanstvenom znanju i iskustvu iz prve ruke o vrlo ograničenoj smrtnosti bolesti među ne baš starom, pa čak i zdravom starijom populacijom; zašto većina medija diljem svijeta oduševljeno širi obmanjujuće alarmantne teorije i minimizira izvješća o poticanju razvoja događaja. Najdublje, to ne objašnjava spremnost većine stanovništva da prihvati neviđena i jasno štetna ograničenja komunalnog i privatnog života i, u mnogim zemljama, javnog obrazovanja.

Treća razina objašnjenja: Sebični motivi

Proračunati osobni interes pojedinaca i organizacija dublje je i uvjerljivije objašnjenje od slijepe sile masovne histerije. Neki stručnjaci za javno zdravstvo pronašli su slavu i politički utjecaj širenjem panike. Neki političari gladni moći uživaju u sposobnosti nametanja ograničenja.

Znanstveno-komercijalno-filantropski kompleks cjepiva stekao je prestiž od nadanja koje se stavljaju u njegove proizvode. Strah i tragedija pogodovali su ugledu i prihodima mnogih vodećih medijskih organizacija. Amazon i drugi internetski trgovci uvelike dobivaju od zaključavanja i straha koji potiču. Neki dobro plaćeni i utjecajni radnici uživali su radeći od kuće ili su plaćeni da ne rade.

Drugi ljudi mogu koristiti Covid-19 kao sredstvo ili izgovor za promicanje političkog ili kulturnog programa. Protivnici globalizacije i zagovornici jačeg globalnog upravljanja, kritičari industrijalizacije i entuzijasti za nametljivije vlade, tehno-utopisti koji žude za kulturom cijepljenja i stalnog testiranja: za sve njih katastrofa je prilika, pa rado promoviraju katastrofalnu interpretaciju sadašnjosti, kao prvu fazu u svojoj postojećoj želji za nekom vrstom “velikog resetiranja” u bliskoj budućnosti.

Želje za novčanom dobiti, moći, pohvalama i utjecajem svakako su pomogle produžiti narativ katastrofe i antisocijalne anti-Covid politike. Moćni ljudi i institucije bili su u dobrom položaju da iskoriste strah i ludost i to su učinili. Njihove akcije vjerojatno su pomogle proširiti i pojačati ograničenja.

Međutim, ova razina objašnjenja je još uvijek previše površna. Sve u svemu, najmoćniji ljudi i institucije pretrpjeli su više nego što su stekli od ograničenja – po bilo kojem standardu, uključujući standard vlastitog interesa. Da su pohlepa i ambicije svih moćnika jedine sile koje oblikuju odgovor na pandemiju, odgovor bi bio mnogo manje razoran nego što je bio.

Također, ljudi i institucije koji uopće ne dobivaju od ograničenja također su bili vrlo oduševljeni njima. Bilo je daleko više entuzijazma od javnog prigovaovanja vjerskih vođa, mnogih učitelja, lobista i parnica za individualna prava, ljevičarskih političara koji su općenito zabrinuti za siromašne i liječnika općenito zabrinutih za cjelokupno javno zdravlje. Često su odbacivali navodno duboko držana načela kako bi navijali za autoritarnu vladavinu, stroga ograničenja normalnog društvenog života, suspenziju temeljnih prava i politike koje uzrokuju daleko veću štetu siromašnima nego bogatima.

Teoretičari zavjere imaju objašnjenje za masovno napuštanje vlastitih interesa i načela. Oni tvrde da je neka kabala zlonamjernih ili pogrešnih genija nadmudrila sustav i dodala umove gotovo svih navodnih vođa (koji su zapravo njihovi pijuni), vodećih stručnjaka (polu-nevinih dupesa) i velike većine običnih ljudi (neznalica i lako vođenih). Takve nevjerodostojne tvrdnje teško unaprijede raspravu.

Razumniji zaključak je da su anti-Covid ograničenja previše široko podržana od strane u osnovi dobronamjernih ljudi da bi se objasnila jednostavno kao trijumf sebičnosti ili osobnog interesa. Rašireni osjećaj da su takva stroga ograničenja potrebna, pa čak i korisna, mora odražavati nešto dublje: nezadovoljstvo postojećim poretkom i privlačnost dominantnih vlada (četvrta razina objašnjenja), poniženo razumijevanje vrijednosti života (peta razina), dislokacija neke iskonske ravnoteže u ljudskim očekivanjima od svijeta (šesta razina), ili postojanost neznanstvenog kulta čistoće (sedma razina).

Sva ova objašnjenja odnose se na misli ili psihološko-kulturna “kadriranja” koja postoje uglavnom izvan područja svjesnog razmišljanja. U mutnom svijetu nesvjesnog, pogledi koji su racionalno nedosljedni mogu se održati istodobno, a jedna emocija može biti “precijenjena” nekoliko komplementarnih vlakova nesvjesne misli. Sljedeće četiri vrste objašnjenja mogu biti istinite, svaka na svoj način.

Četvrta razina objašnjenja: neuspjeh liberalizma

Politički problemi dobro su objašnjenje za političke odluke. Odluka o uvođenju ograničenja kretanja bila je loša u skladu sa standardima zapadnih i zapadnih demokracija, a mnoge od tih demokracija u lošem su stanju: Brexit je povučen nakon zamršenog referenduma; korumpirani nepolitičar Trump izabran je za predsjednika SAD-a i inspirirao je kultnu sljedbu; netradicionalni političari – Macron, Salvini, Modi, Duterte i Bolsonaro – došli su na vlast diljem svijeta; tradicionalni stranački sustavi raspali su se u mnogim europskim zemljama. Može se tvrditi da su zapadni politički sustavi općenito bili previše krhki da bi se oduprli narodnoj histeriji.

Međutim, argument nije vrlo uvjerljiv. Gotovo sve te navodno slabe vlade bile su dovoljno jake da sastave i provedu neviđeno nametljive propise. Većina njih također je uspjela osmisliti učinkovite programe za kompenzaciju radnicima i tvrtkama za izgubljene prihode zbog tih ograničenja. Političko-birokratski sustavi s tim sposobnostima lako su mogli slijediti praktički manje zahtjevne postojeće procedure za pandemije, uključujući poticanje mira u javnosti. Odlučili su da to ne učine. Taj izbor treba objasniti.

Ostavljajući po strani pohotnost, koja ima tendenciju da dovede do nedjelovanja na svim političkim frontama, najurazumnije političko objašnjenje za lako i entuzijastično primljeno nametanje autoritarnih kontrola koje nemaju nikakvo dobro javnozdravstveno opravdanje jest da političari i narodi današnjih nominalnih demokracija zapravo imaju snažne nedemokratske, autoritarne tendencije.

Svakako, gigantske socijalne države i opsežna regulativa sugeriraju da je klasični liberalni fokus na odgovornost vlade za zaštitu negativne slobode (sloboda od ograničenja) sada duboko podređen vladinoj odgovornosti da vladajućima pruži neku vrstu pozitivne slobode (sloboda procvata prema vladinom standardu procvata).

Među netradicionalnim liberalima (ne-libertarijanci u američkom vokabularu, ne-neoliberalci u europskom diskursu), prosvijećeni despotizam često se smatra najprikladnijim oblikom vladavine za razvoj pozitivne slobode. Nametanje represivnih javnozdravstvenih pravila za dobrobit ljudi čiji su životi poremećeni može se opisati kao navodno prosvijećeni despotizam.

“Navodno” je potrebno, jer je prosvjetljenje imaginarno. Doista, gorljiva predanost zaključavanju protiv Covida sugerira previše tipičnu autoritarnu nesposobnost da se dostupno znanje koristi mudro i jednako tipičnu tendenciju da se izvrši više sile nego što bi bilo koji vanjski promatrač smatrao prosvijetljenim.

Postoji drugo političko objašnjenje. Umjesto da se nametljiva ograničenja smatraju manifestacijama želje za autoritarnom vlašću i vladarima, antipandemijsko širenje državnih birokracija u svakodnevni privatni život može se objasniti kao najnoviji korak u širenju onoga što se može nazvati nametljivom državom.

Države su sve više podčinile i ukrotile suparničke vlasti (crkve, obitelji, poduzeća), istodobno potičući subjekte/građane da smatraju državu krajnjim sucem dobra naroda. Svoju moć ostvaruju prvenstveno racionalnim, opsežnim i u osnovi kompetentnim birokracijama, u kojima su moralni standardi neobavezni. (Za ljude zainteresirane za društvenu filozofiju, ideja naizgled širenja države je Hegelian, prednost birokracije je Weberian.)

Nametljiva država općenito je vrlo popularna među ljudima čije živote sve više kontrolira. Čini se da većina ljudi žudi za zaštitom države, pogotovo kada se osjećaju ugroženo. Doista, njihovo poštovanje prema njihovim vladama toliko je ekstremno da spremno vjeruju da država treba i može kontrolirati prirodne pojave, uključujući vrlo zarazne virusne respiratorne infekcije. Nametljivo vladani ljudi vrlo rado sudjeluju u procesima kontrole, pa se rado pridržavaju državnih zapovijedi da suspendiraju svoj normalan gospodarski i društveni život.

Dva modela koja sam upravo predstavio, popularni entuzijazam za autoritarne vlade i nemilosrdan uspon nametljive države, komplementarna su, a ne alternativna objašnjenja spremne dobrodošlice i gotovo univerzalne poslušnosti okrutnih i besmislenih ograničenja i zatvaranja. Ili ili oboje su mnogo bolja objašnjenja od straha ili masovne histerije.

Peta razina objašnjenja: Pad civilnog društva

Nametljive države tvrde da promiču opće dobro. Uspostavili su programe kojima se potiče uzajamna potpora u vrijeme potrebe; grade materijalne, kulturne i duhovne resurse koji su široko podijeljeni; oni štite budućnost od propadanja sadašnjosti; čuvaju kreposno sjećanje na prošlost; oni ograničavaju jake i čuvaju slabe; prenose dobra i mudrost ovog naraštaja na drugo. Općenito, promicanje javnog zdravlja nametljivih država, uključujući odgovor na virusne pandemije, spada na ovaj popis. To je usluga općem dobru.

Međutim, čak i u usporedbi s najneuvjerljivijim nametljivijim stanjem, manje zajednice često su bolji upravitelji općeg dobra. Suvremeni organi onoga što je Hegel nazvao civilnim društvom kreću se od etničkih zajednica do crkava, od poslodavaca do zdravstvenih mreža, od udruženja trgovaca do sindikata radnika. Te zajedničke grupacije, svaka sa svojim strukturama članstva, vodstva i ambicije, prikladne su za određivanje najhumanijeg načina na koji se društvo može nositi s mnogim vrstama problema, uključujući mnoge aspekte pandemije.

Međutim, vitalnost i odaziv civilnog društva u cjelini naglo su se smanjili tijekom prošlog stoljeća. Većina skupina izgubila je velik dio svoje autonomije, dajući autoritet sve nametljivijim političkim državama. Do 2020. i autoritet i autonomija neovisnog civilnog društva izblijedjeli su u svim područjima relevantnima za histeriju zbog covida-19: zdravstvenim sustavima, mrežama za odgovor na hitne situacije, istraživačkim ustanovama, dobrotvornim organizacijama i monetarno-financijskom sustavu. Zapravo, gotovo sve politički relevantne organizacije civilnog društva koje su se mogle oduprijeti učinkovito su apsorbirane u vlade i birokracije nametljivih država.

Žestoki “kulturni ratovi” i neka protuvladina izvješća masovnih medija pokazuju da civilno društvo nije u potpunosti ugašeno u liberalnim demokracijama. Međutim, u ovoj krizi neovisni glasovi bili su preslabi za stvaranje snažne oporbe. Naprotiv, kao što je spomenuto, anti-pandemijski programi vlada bili su (i jesu) široko podržani od strane političara i intelektualaca i ljevice i desnice i gotovo svih vodećih medija. Slično tome, vjerski i poslovni čelnici požurili su poduprijeti autoritarni program.

Pad civilnog društva ne samo da je smanjio otpor vladinoj histeriji. To je također učinilo tu histeriju vjerojatnijom, osiromašujući nekada bogat dijalog društvenih skupina. Dužnosnici i birokrati nametljivih vlada razgovarali su gotovo isključivo jedni s drugima, ne doživljavajući značajne izazove civilnog društva. Bilo je gotovo neizbježno da postanu samoreferentni monolit koji se lako prepušta autoritarnim iskušenjima, i sitnim i velikim.

Odgovor “narodnih” vlada starog sovjetskog bloka na uništavanje okoliša dobar je primjer temeljnog pitanja. Budući da je civilno društvo učinkovito zabranjeno u tim zemljama, bilo je doslovno nemoguće da pravi ljudi pronađu predstavnike koji bi mogli artikulirati i razviti ekonomski i politički program koji je kombinirao kontrolu onečišćenja s maksimiziranjem industrijske proizvodnje. U građanskoj šutnji vladini dužnosnici nisu imali razloga za rješavanje ovog problema, pa nisu. Slično tome, suočeni s anti-Covid politikom koja je predstavljala napad na čovječanstvo, civilno društvo bilo je toliko slabo da je čovječanstvo jedva progovorilo.

Šesta razina objašnjenja: Biopolitika

Prije vremena: začeće, rođenje, zdravlje, bolest i smrt bili su opterećeni vjerskim značenjem sve dok su društva bila religiozna. Međutim, te tajne života rijetko su bile političke. Kuga koju je opisao Tukucidid, koja simbolizira političko propadanje Atene, rijetka je iznimka – a biologijsko-političku vezu uspostavlja autor, a ne vladari i građani grada-države.

Biomoć radi moći: U posljednjih nekoliko stoljeća vjersko strahopoštovanje i autoritet nagrizali su se zajedno s vjerskom vjerom, a vlade su sve više preuzimale vlast nad tijelima (kako je objasnio Michel Foucault). Tu novu biosilu iskoristili su promicanjem sanitarnih uvjeta u 19. stoljeću, higijene i prehrane u prvoj polovici 20. stoljeća te cjepiva i određenih spolnih ponašanja u drugoj polovici.

Sve te državne sile i dalje postoje, ali u 21. stoljeću biosila se širi kako bi kontrolirala kretanje i položaj tijela koja su potencijalno bolesna; to je od svih tijela. Opravdanje za preuzimanje ove dodatne kontrole je prevladavajuća briga za zdravlje, briga koja ostavlja malo prostora da teži više od najužih vrsta ljudskog procvata. Animalističko razmišljanje o biomoći u osnovi je nehumano, ali vladare koji vole moć neizbježno privlači tretiranje njihovih subjekata kao jednostavno stvarnih ili potencijalnih vektora bolesti.

Strah od smrti: Kada se vjeruje da pandemija prijeti raširenim smrtima u kulturi koja nema duhovni okvir potreban za suočavanje sa strahom od smrti, onda se poštovanje punine života prije smrti – ljubavi, obitelji, zajednice, kulture – lako smatra suvišnim. Važan je samo “goli život” (pojam koji je popularizirao Giorgio Agamben).

Ovladavanje prirodom: Hubrističke moderne kulture donekle se temelje na premisi i obećanju postizanja svake veće ljudske kontrole nad prirodom. Iz te perspektive, lako je vjerovati da je nemogućnost da ljudi umru u virusnoj pandemiji znak znanstvenog i vladinog neuspjeha. Budući da “spašavanje” života nosi toliku kulturnu težinu, čini se razumnim uništiti kvalitetu mnogih života kako bi se odgodila smrt čak i relativno malo ljudi.

Kampanja za Zero-Covid je loša znanost, ali dobro se uklapa u želju da se virus tretira kao neprijatelj vojnog stila za kojeg se očekuje da će se bezuvjetno predati ljudskoj snagi volje. Izgubljene godine škole, smrt očaja, emocionalni stres, pa čak i smrti od neliječenih uvjeta samo su kolateralna šteta u borbi za obranu od ovog prirodnog poremećaja.

Izlučivanje 1: Suvremena društva previše su ateistička za široko rasprostranjeno vjerovanje u Božja djela. Međutim, iako se Covid-19 rijetko tumačio kao znak božanskog bijesa, mnogi su ga smatrali kaznom prirode za neku vrstu ljudske oholosti. Krivi su različiti, kontradiktorni društveni grijesi: prekomjerna i nepažljiva upotreba tehnologije, neadekvatni tehnološki napori za suzbijanje virusnih prijetnji i taština razmišljanja da bi ljudi mogli imati totalitarnu kontrolu nad prirodom. Povjerenje da priroda proklinje čovječanstvo potaknulo je lako spajanje bolesti s previše ljudskim nehumanim odgovorima na nju.

Pomirbena 2: Kada su otajstva života još uvijek bila religiozna, vlade su često pomagale u poticanju ljutitih bogova koji donose bolesti nadzirući društveno zahtjevne žrtve. U logici žrtvovanja, što je žrtva nevinija, to će ponuda biti učinkovitija. Vlade koje su preuzele ovu religioznu biomoć održavaju žrtve. Anti-Covid ograničenja nude nevinost u obliku obrazovanja djece, užitaka putovanja i zabave te zdravlja siromašnijih članova zajednice. U tom simboličkom jeziku, koji je uglavnom otporan na empirijske dokaze, takve velike žrtve su vrlo moćne.

Trošak neuspjeha: Iako su žrtve snažne, nemogućnost uklanjanja smrti ili respiratornih virusnih infekcija osigurava da nijedna žrtva nikada ne bude u potpunosti uspješna. Vladari, poput svećenika čiju su ulogu uzurpirali, na ovaj neuspjeh odgovaraju sve većim žrtvama. Kako Covid nastavlja štrajkati, nudi se sve veća punina života i sve je veća spremnost da ljudi, posebno oni koji su definirani kao prikladne žrtve, umru ili pretrpe veliku štetu.

Sedma razina objašnjenja: Čistoća

U popularnoj mašti moderna znanstvena čistoća kombinirana je s tradicionalnom ritualnom čistoćom. Ljudi još uvijek imaju tendenciju da podijele ljudsko tijelo i njegov svijet na zone i vremena čistoće i nečistoće. Odbijanje političara i stručnjaka za javno zdravstvo da prepoznaju i odbace to čisto nečisto razmišljanje omogućuje mu da oblikuje stavove prema Covidu.

Ti stavovi su često znanstveno neutemeljeni. Pravila čistoće odvajaju nečisti vanjski svijet od čistog tijela i uklanjaju neizbježno tjelesno zagađenje. To čine uklanjanjem nečistoća i ritualnim pročišćavanjem, najčešće pranjem i izolacijom. Međutim, ljudi ne mogu živjeti bez nekih potencijalno bolesnih i jasno mikroskopskih stvorenja.

Doista, nečista prljavština i bolest mogu nam donijeti više čistoće zdravlja, čineći nas otpornijima na buduće napade drugih nečistih “klica”. Suprotno tome, nečisti virus koji uzrokuje Covid-19 ne može se obraniti pranjem, dezinfekcijom ili ritualnim radnjama kao što je nošenje maski.

Moderna društva obično mogu upravljati napetošću između praiskonskog straha od nečistoće i stvarnosti mnogih ljudskih odnosa koji promiču zdravlje s bakterijama i virusima. Oboje koristimo antibakterijski sapun i prihvaćamo sezonske prehlade. Nelagodna ravnoteža prekinuta je u histeriji koju je stvorila posebno nečista zarazna bolest Covida-19.

Bez odobrenog kulturnog jezika čistoće, suvremeni diskurs uglavnom se okrenuo dvama eufemizmima koji su odobreni. Jedan je “znanost”. Tehnički obučeni svećenici kulta čistoće konzultirani su kao proročice, kao u novinskim naslovima koji počinju: “Znanstvenici govore vladi…”, nakon čega općenito slijedi neki navještaj propasti ili savjet patnje.

Od svećenika se očekuje da budu zahvalni na zapovjeđenim žrtvama osobnog, društvenog i profesionalnog života, zbog kulta – nitko ne želi biti izvor nečistoće. Kvazireligijska zahvalnost izražava se kao “vjera u znanost”.

“Sigurnost” je drugi moderni eufemizam za čistoću. Ignorirajući stvarne znanstvene dokaze, kultni svećenici propisuju mnoge vrste zagađujućih kontakata kao nesigurne. Oni također propisuju nošenje odobrenih amajlija lica (maski), za koje kažu da povećavaju sigurnost, također ignorirajući većinu stvarnih znanstvenih dokaza.

Kao i neke religije, kult čistoće uključuje oštru dvojnost između čistih izabranih i nečistih drugih. Članstvo u izabranima zahtijeva rigorozno pridržavanje propisa o čistoći. Donosi povjerenje u vlastitu moralnu superiornost koja se često izražava kao prezir prema onima koji imaju manju čistoću. Sociološka analiza, koja pokazuje da su izabrani članovi Čistoće Covida-19 obično pripadnici društvene i ekonomske elite, dok teret bolesti uvelike pada na siromašne, vjerojatno pojačava tu podjelu.

Kult moći vlada pomaže u provođenju kulta čistoće. Vlade nalažu vidljive znakove prianjanja uz kult čistoće (socijalno distanciranje, maskirne amajlije) i zapovijedaju ritualnom izolacijom za ljude koji su proglašeni nečistima, čak i ako nisu bolesni. Političke vlasti odbacuju ublažavanje prirodnim stečenim imunitetom krda kao nečisto. Samo sterilizirane igle cjepiva mogu u potpunosti vratiti čovječanstvo izvornoj čistoći.

Zaključak: Pseudo-sveti nered gladan moći

Kombinacija masovne histerije, osobnog interesa, autoritarne politike i neprepoznatljivog kulta čistoće donosi mnoge, mnoge nesretne ishode. Najočitiji je višestruki napad na čovječanstvo, zabrana ili ograničenja mnogih važnih ljudskih aktivnosti, od obožavanja i kupovine do obrazovanja mladih i posjeta bolesnima. Tu je i suptilnija šteta za zdravstvo, društveno povjerenje, društveno jedinstvo, povjerenje u medije i sve što je ostalo od ustavne demokracije.

Većina ograničenja ukinuta je u većem dijelu svijeta, a ostala će vjerojatno biti ukinuta u dogledno vrijeme. Međutim, šteta koju su napravili trajat će dugi niz godina. Najočitije, izgubljena zdravstvena skrb i školovanje zapalit će neke živote i naštetiti mnogim drugima. Suptilnije: izolacija rada od kuće oštetit će i deformirati mnoge karijere; izolacija antisocijalnog distanciranja imat će trajne učinke na mentalno zdravlje zajednice; nejednak teret bolesti Covid-19 i politika protiv Covida proširit će socijalne i gospodarske podjele; a službeno odobravanje neo-poganskog znanstvenog kulta ugrozit će donošenje politika javnog zdravstva.

Dugotrajno zatvaranje otprilike polovice škola u Sjedinjenim Američkim Državama posebno je štetno i posebno je jasan primjer toksične interakcije različitih razina objašnjenja. Masovna histerija učitelja, potraga njihovih sindikata za autoritarnom moći, sudjelovanje medija u histerijsko-autoritarnim pokretima, spremnost na žrtvu nevinih žrtava (djece) kao vježba biomoći i želja da se izbjegnu nečistoće koje stvaraju djeca koja se igraju, dodiruju i fizički zabavljaju – sve su to zajedno održavali politiku koja je zapanjujuće okrutna i potpuno suprotna bilo kojoj znanstvenoj, sociološka ili moralna logika.

Možda je najgori aspekt odgovora na Covid-19 presedan koji postavlja. Osim odbojnosti razmjera koji su proizveli višedesetljetni program reedukacije Njemačke nakon pada nacističkog režima, većina ljudi u zapadnom svijetu prihvatit će da su odgovori autoritarno-biopower-pročišćavanja bili razumni u 2020-2021 i da će ostati razumni u budućnosti.

Takvo veliko odbojnost je nevjerojatno, jer se čini da nema kočnica ni na jednoj od dubokih povijesnih, kulturnih i duhovnih sila koje vode autoritarnim vladama, nasumičnim vježbama u bio-moći i antiznanstvenim kultovima čistoće.

Čini se da nijedna značajna skupina ne može spriječiti ponavljanje tih politika ili nastavak kulta anti-virusne čistoće. Svi prirodni lokusi otpora – ljevičarski političari, zagovornici građanskih sloboda, vjerski vođe i svakakvi akademici – podržali su valove ograničenja s malo nedoumica. Samo je slobodarska desnica bila prilično čvrsta protiv plime, a taj pokret jedva da postoji izvan Sjedinjenih Država.

Ova silazna spirala objašnjenja za znanstveno besmislenu politiku protiv Covida-19 bit će depresivna za ljude koji su odbacili dominantnu priču o herojskoj nužnosti. Međutim, nema potrebe za očajem. Naprotiv, ograničenja i prisila uzrokovali su više nego dovoljno boli da promijene percepciju, ako samo ljudi mogu naučiti vidjeti kroz svoj strah, svoje pogrešno povjerenje u vlasti i autoritarne vlade, te brojne iluzije podržane i kulturno ugrađenim obrascima misli i svjesno manipulativnim etabliranim medijima. Poznavanje onoga što je pošlo po zlu može u konačnici učvrstiti društvo od napada nerazumnih.

Edward Hadas, 6. prosinca 2021., https://noqreport.com/2021/12/06/the-seven-levels-of-covid-tyranny-from-lockdowns-through-to-purity-cults/

Povezani članci

Kako je Europa izgubila Tursku

HF

Migranti tuku švedske djevojke

HF

Velika dvojba SAD-a s Turskom

HF

(Raz)mišljanja Paula D. Millera

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...