Hrvatski Fokus
Hrvatska

Knjiga Ante Delića dragocjeni doprinos istinitoj slici NDH

Tajni dokumenti o NDH – Izvješća finskih diplomatskih predstavnika u Zagrebu 1941. – 1944.

 

ANTE DELIĆ: TAJNI DOKUMENTI O NDH, Izvješća finskih diplomatskih predstavnika u Zagrebu 1941. – 1944. Naklada Bošković, Split, 2021.

Nakon što je na Sveučilištu u Zadru obranio doktorsku disertaciju o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću (prvoj u Republici Hrvatskoj) pod naslovom: Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine, objavio je 2020. godine knjigu: Ante Pavelić – nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936. – korespondencija Ante Pavelića  i francuskog odvjetnika Georgesa Desponsa i njegove uloge  u marseilleskom atentatu na jugoslavenskog kralja Aleksandra. Ove 2021. predstavljamo javnosti i treći značajni znanstveni uradak dr. sc.  Ante Delića na temu NDH: Tajni dokumenti o NDH – Izvješća finskih diplomatskih predstavnika u Zagrebu 1941. – 1944.

Radi se o 146  izvješća finskih diplomatskih predstavnika od proljeća 1941. do ljeta 1944. koja su slali svojoj vladi. Izvješća predstavljaju pravu riznicu podataka o političkom i gospodarskom stanju u NDH, odnosima prema saveznicima Njemačkoj i Italiji, odnosima s oporbom u NDH (napose Mačekovom HSS-om) jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, odnosima NDH prema susjedima: Srbiji, Madžarskoj, Sloveniji, Crnoj Gori; zapadnim saveznicima – napose Britancima, odnosima ustaških vlasti spram Vatikana i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, židova, muslimana, Titovom staljinističkom partizanskom pokretu i zločinima prema državi i civilnom stanovništvu, četničkom pokretu Draže Mihailovića… Uz ove teme valja spomenuti i različite procjene stanja na ratištima, od stanja u NDH i okružju, pa sve do ratišta diljem svijeta – u tomu ulogu velikih sila, pitanja mogućeg iskrcavanja saveznika na jadransku obalu, tzv. novom oružju Trećega Reicha koje bi promijenilo tijek rata,  smjenama ministara u Vladi NDH, prijeporima među političkim protagonistima u vlasti  – napose kako se rat bližio kraju i drugim brojnim temama. Dakle, finski diplomati pažljivo su pratili unutarnja i vanjskopolitička zbivanja hrvatske države, gospodarstvo, stanje na ratištima, obavili su brojne razgovore s ključnim protagonistima života države: primjerice, Poglavnikom Pavelićem, Milom Budakom, Mladenom Lorkovićem, Antom Vokićem, predstavnicima Crkve u Hrvata i predstavnikom Vatikana Giuseppeom Marconeom, njemačkim predstavnicima Glaise von Horstenauom i Siegfriedom  Kascheom, kolegama iz drugih inozemnih poslanstava…  Izvješća iz Zagreba važna su radi  sagledavanja što cjelovitijeg vanjskopolitičkog položaja NDH.

PRIJATELJSTVO REPUBLIKE FINSKE I NDH

U uvodnom dijelu prikaza nužno je navesti bitne činjenice o specifičnosti odnosa Hrvatske (NDH) i Republike Finske od razdoblja Kraljevine Jugoslavije. Tako je  počasni finski konzulat u Kraljevini Jugoslaviji u Zagrebu otvoren 1934. a za počasnoga konzula imenovan je  dr. Pavle Berkeš a poslanikom u Beogradu  dr. Onni  Eugen Aleksander Talas, koji će kasnije biti imenovan prvim poslanikom Finske u NDH i koji će potpisivati Izvješća iz Zagreba od 10. svibnja 1941. do 7. listopada 1942., od kada će, sve do zadnjega izvješća 31. kolovoza 1944. to činiti otpravnik poslova Armas Yöntilä. Po mnogo čemu vanjskopolitički položaj Republike Finske tijekom Drugog svjetskog rata bio je bremenit poput onoga NDH. Nakon što je Finska odbila ustupiti dijelove svoga teritorija  SSSR-u sovjetska je vlast napala Finsku. Finci su pružili snažan otpor nadmoćnijem neprijatelju te je kratkotrajni rat završio Moskovskim mirovnim sporazumom  12. ožujka 1941. kojim je SSSR dobio oko 12 posto finskoga teritorija. Hitlerova Njemačka odbila je pomoći Finskoj zbog pridržavanja ugovora sa SSSR-om o nenapadanju. U lipnju se Finska pridružuje Njemačkoj u napadu na SSSR radi mogućeg vraćanja okupiranih područja. Republika Finska 2. srpnja 1941.  priznaje NDH  te za poslanika u Zagrebu imenuje Onnija Talasa. Za vrijeme trajanja rata Finska je odbijala  njemačke zahtjeve za pristupanje Trojnom paktu. Koncem rata Finska je poražena te objavljuje rat Njemačkoj. Usto potpisuje primirje sa SSSR-m 19. rujna 1944. kojim su potvrđeni njezini teritorijalni gubitci od sovjeta. Tako je zadnje izvješće iz Zagreba napisano 31. kolovoza 1944. godine. U uvodnom dijelu Dr. Delić ističe da finski diplomati Talas i Yöntilä ne promatraju ratna zbivanja u NDH s takve visine u kojoj su uglavnom mnogi odgovori unaprijed zadani, već se nastoje spustiti dolje kako bi bolje vidjeli i razumjeli svu složenost događaja te upućuje čitatelje na razumijevanje što nisu uvijek mogli imati najtočnije podatke o svim pitanjima, o kojima su prikupljali informacije na različite načine i od raznorodnih izvora. No, usprkos tomu objavljena izvješća pokazuju veoma dobro razumijevanje teškog položaja NDH i Poglavnika Pavelića u složenom spletu vanjskopolitičkih okolnosti koje nisu pogodovale slobodnom i neovisnom razvoju i opstanku hrvatske države, na koju cijelo vrijeme izvještavanja gledaju s visokom dozom poštovanja i prijateljstva. U Predgovoru dr. sc. Mario Jareb ističe: Svaki novi povijesni izvor koji progovara o bremenitom razdoblju Drugoga svjetskoga rata i NDH dragocjen je doprinos istraživanju te problematike i u tom smislu njegovu pojavu i objavu treba pozdraviti.

HRVATSKO-SRPSKI ODNOSI

Finski diplomati studiozno i znalački lučili su uzroke prijepora i protivljenja Hrvata da žive u zajedničkoj državi sa Srbima. Spominju nekoliko važnih razloga: Hrvati su u većini potpadali pod Austro-Ugarsku čija je kultura bila na daleko višoj razini i pripadali su zapadnoeuropskoj civilizaciji i kulturi, dok su Srbi osjećali veću pripadnost Rusiji i slavenskim narodima. Navode i teror Srba nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Ukazuju na odnos katoličanstva i pravoslavlja, latiničnog i ćiriličnog pisma, dominaciju Srba nad svim narodima u bivšoj državi. U razdoblju rata pravilno procjenjuju pretežito srpski karakter partizanskog pokreta ali i sraslost četničkog pokreta Draže Mihailovića sa izbjegličkom vladom u Londonu. U jačanju Titovog partizanskog pokreta vide prste Staljinove Moskve ali i prosrpstvo jugoslavenske vlade pod patronatom V. Britanije. Hrvatski članovi u njoj su samo lažna kulisa bez obzira na dogovore maršala Tita i Šubašića i nikako ne jamče njenu neovisnost i ravnopravnost u novoj jugoslavenskoj državi. Iako su Nedićeva Srbija i NDH bile pod patronatom Njemačke, Nedićeve vlasti su tolerirale četnička divljanja nad Hrvatima, uz prešutnu šutnju obadva Pavelićeva saveznika Italiju i Njemačku.

NDH I VJEROLOMNI SAVEZNICI – ITALIJA I NJEMAČKA

U svojim brojnim izvješćima detaljno su prikazali odnose saveznika Italije i Njemačke prema Pavelićevoj vladi i državi. Premda ističu kako bez ova dva saveznika teško da bi mogla nastati NDH, u tomu trokutu vide i opasnosti njena opstanka. NDH je bila podređena strana čija je sudbina ovisila o trenutnim odnosima njenih saveznika. Finski diplomati dobro znaju da su potpuno nepravedna talijanska nekakva povijesna prava na Dalmaciju, u kojoj nema ni jedan posto Talijana i koja je u cijelosti Hrvatska. Nadalje dobro vide ubrzanu talijanizaciju Dalmacije, kako kažu, polazeći od iluzije da je Dalmacija talijanska zemlja?!  Posebno prikazuju teror talijanske vojske u hrvatskim krajevima ali i suradnju s četnicima u borbi protiv ustaških postrojbi i hrvatskog naroda. Sve je to jačalo gorčinu u narodu prema Talijanima ali i optužbu Pavelićevih vlasti zbog nemoći i nedostatnog suprotstavljanja. Takvo stanje Njemačka je tolerirala i prešutno prihvaćala sve do pada Mussolinijeve Italije 9. rujna 1943. kada Adolf Hitler priznaje NDH  u granicama koje obuhvaćaju oteta hrvatska područja na jadranskoj obali. U svom izvješću od 10. rujna 1943. koje je iznimno sastavio Hannes Markkula, zamjenik konzula počasnog konzulata Finske, među inim stoji: Dana 9. rujna u 1.00 u noći pročitan je na Radio Zagrebu proglas hrvatskog poglavara dr. Ante Pavelića slijedećeg sadržaja: Hrvatski narode! Podmukli je saveznik u trenutku stvaranja NDH prisilio na ugovor i granice – prema kojima je veći dio Jadranske obale odcijepio od područja hrvatske države. Dvije i pol godine hrvatski je narod s najvećim bolom podnosio taj nasilnički čin, posebno su Hrvati s tog područja zbog slobode i imovine podnosili najveće patnje. Usprkos njemačkom priznanju NDH u granicama pripojenih teritorija otetih od talijanskih fašista, do kraja rata nisu ništa učinili na legitimnim pravima i traženjima vlasti NDH na povratak otetog Međimurja od Mađarske, Boke Kotorske od Crne Gore, vojnu potporu u slamanju četničkog i napose Titova partizanskog pokreta. U Izvješću od 31. kolovoza 1944. navode primjer kada je ministar oružanih snaga NDH Ante Vokić razoružao i internirao u sabirni logor Jasenovac 150 četnika da bi Nijemci poslali oklopni vlak tražeći njihovo oslobađanje?! Glede hrvatskih teritorijalnih traženja Nijemci su najčešće odgovarali  da će se teritorijalna pitanja rješavati nakon rata. Ali, pravili su velike probleme vlastima NDH u stabiliziranju vlasti nad područjima koja su bila pod vlašću Talijana. Finski diplomati dobro su shvaćali tešku poziciju NDH između ova dva vjerolomna saveznika koji su cijelo vrijeme najčešće igrali na kartu Nedićeve Srbije i četničkih jedinica velikosrbina Draže Mihailovića – koji se eto bore protiv Titovih partizana i moskovskog utjecaja na tom ratištu!?

PITANJE IZBJEGLIČKE VLADE U LONDONU

Poglavniku Paveliću i njegovoj Vladi bilo je jasno kakvu prijetnju nosi sve veća međunarodna važnost i potvrda izbjegličke Vlade (napose V. Britanije, SAD-a i antifašističke koalicije – uključujući i Staljinov SSSR), ali i glavnog oponenta na unutrašnjoj sceni – HSS-a. Znači, bez obzira na proklamacije – povratak Hrvatske u jugoslavensku tamnicu naroda i gubljenje svakog oblika suverenosti i pravde za hrvatski narod. Nakon što je umjesto Purićeve vlade u izbjeglištvu imenovan tročlani savjet kojega vodi Hrvat Ivan Šubašić, Pavelićeva je vlada dala opširnu izjavu za javnost, iz koje su finski diplomati podcrtali slijedeće: Tri godine uzastopno i jednoglasno se hrvatski narod odupirao svim pokušajima Petra Karađorđevića što kani i dalje činiti. To je djelo Engleza i njihovih anglosaskih zaštitnika. Zbog toga je kralj Petar raspustio vladu Božidara Purića i postavio vijeće koje bi zastupalo Srbe, Hrvate i Slovence (…) Za Šubašića se tvrdi da je uvijek služio Srbima, a nikada nije predstavljao Hrvate. Tako je imenovanje banom dobio od kneza regenta Pavla protivno stavu HSS-a. (…) Odluka kralja Petra da napusti mnoge od dosadašnjih pristaša, posebno Mihailovića,  pokazuje da pokušava sastaviti privremenu vladu čija je glavna zadaća postaviti Tita za vođu pobunjenika (…) Pitanje quo vadis Hrvatska, kako se bližio kraj rata –  kojega je njemački saveznik sve očiglednije gubio, bilo je predmet zadnjega izvješća (broj 146.) iz Zagreba 31. kolovoza 1944. Naime,  pod pritiskom Nijemaca razriješeni su  ministri Vokić i Lorković, za koje se smatralo da pripadaju ustaškoj liniji koja je htjela pomiriti umjerene ustaše i mačekovce – anglofile i antikomuniste, te počela uspostavljati veze s Turskom i Engleskom, distancirajući se sve više od Njemačke. Izvješće iz Zagreba završavaju s dvije sudbonosne rečenice: Izgleda da se Njemačka sada mora  još tješnje odrediti u pogledu podrške ustaškoj politici.  Ostaje vidjeti hoće li se  takvo stanje brzo  promijeniti  i da se Hrvatska vlada u potpunosti usmjeri u Lorkovićevu smjeru. 

NDH I HSS VLADKA MAČEKA

S velikom pozornošću finski su diplomati procjenjivali djelovanje Vladka Mačeka uvažavajući njegovu popularnost u narodu, političku mudrost, zasluge za stvaranje Banovine Hrvatske ali i želju za njegovim približavanjem vodstvu NDH i ulasku pojedinih članova HSS-a u Pavelićevu Vladu. (?!) Ali, nisu zanemarili ni činjenice Mačekovih relacija sa jugoslavenskom izbjegličkom vladom u Londonu i nazočnost članova HSS-a u njoj. U svojim izvješćima pitaju se što je potaknulo Mačeka da pristupi vladi premijera Simovića? Slijedom te državničke pogrješke Maček je do daljnjega isključen iz političkog života, ali, finski diplomati se nadaju da će u budućnosti opet biti u vodstvu svoje zemlje. Svoje nade temelje na kontaktima potpredsjednika HSS-a ing. Košutića s Poglavnikom!? U Mačekove pogrješke svrstavaju napose činjenicu da u svoje redove, osim seljaštva, nije privukao veći broj hrvatskih intelektualaca.

IZNIMNA ULOGA ALOJZIJA STEPINCA

Diplomatski predstavnik Vatikana u NDH (u svojstvu promatrača) bio je mons. Giuseppe Marcone. Naime, u vrijeme rata Vatikan nikada ne priznaje države i u njih ne šalje poslanike – nuncije. Finski su diplomati primijetili da se u svom poslanju Marcone više ponaša kao talijanski domoljub nego nepristrani vatikanski predstavnik. Odnosi s Vatikanom bili su složeni i zbog činjenice da je u Vatikanu još boravio jugoslavenski poslanik koji bi trebao zastupati i Hrvatsku kao pretežito katoličku zemlju?! O zagrebačkom nadbiskupu izvještavali su s puno poštovanja i ljubavi. Prema njima slijedio je strategiju Vatikana u ratnom vremenu zauzimajući se za mir, međusobno poštovanje svih u ratu, protivio se zločinima, nepravdama, štitio je Židove, Srbe, spašavao Slovence, korio službene vlasti kada su kršile kršćanske moralne zakone, kritizirao rasnu doktrinu, kritizirao uzimanje talaca i partizanske zločine, pomagao sirotinju… U jednom izvješću navode i njegove poznate poruke: Katolička crkva ne pozna nikakvih rasa koje vladaju niti onih koje služe. Katolička crkva pozna samo rase i narode  koje je stvorio Bog i ako se nekomu i da veća vrijednost, to se dogodi onomu, koji ima plemenitije srce, a ne onomu koji ima jaču šaku. Njegovu hrabrost i čvrstinu moralnih uvjerenja prepoznali su i u kritici djelovanja talijanskih okupatora i Nijemaca, ali i SSSR-a. Tako citiraju njegovu čuvenu rečenicu: Sovjetski savez želi nas prožderati, a Njemačka spremna nas je odbaciti.

POUKE

Finski diplomati koji su iz Zagreba izvještavali svoju vladu u Helsinkiju kroz tri ratne godine zavoljeli su Zagreb i Hrvatsku. Iz svakoga izvještaja vidljiva je njihova prijateljska zainteresiranost za sudbinu hrvatskoga naroda i njegovu teško stečenu državu. Stoga su izvješća topla i prisna, iskrena i poučna, a sve u želji za boljitkom našega naroda i opstankom države. Obično takvi diplomatski dokumenti vrve strogim diplomatskim, birokratiziranim  jezikom i manirima, što  ovdje nije bio slučaj. O Poglavniku dr. Anti Paveliću pisali su istinito shodno vlastitim iskustvima i praćenju svakodnevnih događaja. Nijednom riječju nisu navodili njegovu odgovornost za tobožnje masovne zločine, progone, tzv. koncentracijske logore i tisuće ubijenih koje će jugoslavenska izbjeglička vlada a poslije rata i Titove vlasti lažno prikazivati. A prikazuju se i danas. Kada bi trebali navesti ključan zaključak izvješća finskih diplomata njega bi povezali s pitanjem: Je li u postojećoj vanjsko političkoj konstelaciji snaga NDH mogla opstati što su joj od srca željeli finski prijatelji? Finski diplomati to izričito nisu rekli jer su ranije napustili Zagreb. No, pažljivo iščitavajući njihova izvješća mogli bi reći da su shvaćali kako su gotovo sve vanjsko političke opcije bile protivne interesima nove države i hrvatskoga naroda. Saveznici NDH Italija i Njemačka nisu marili za interese nove države i hrvatskoga naroda što su razvidno pokazivali tijekom rata. Da je Njemačka i dobila rat NDH ne bi bila priznata sva prava i prirodna nacionalna očekivanja. Zapadni saveznici predvođeni britanskom politikom u ovom dijelu Europe preferirali su opciju očuvanja Jugoslavije sa Srbijom kao svojevrsnim Pijemontom. Sudjelovanjem u jugoslavenskoj izbjegličkoj Vladi HSS i njegov čelnik Vladko Maček ušli su u koncept britanske verzije očuvanja Jugoslavije. Tito i partizanski pokret predvođeni Staljinovim  SSSR-om bili su za očuvanje Jugoslavije, lukavo i lažno prihvaćajući britansku politiku suradnje partizana, izbjegličke vlade i aboliranih četnika. Ni s koje strane nije postojala opcija bijega iz Versailleskog modela i utemeljenja slobodne i neovisne hrvatske države. Dobitnici rata, već 1943./1944. odredili su mjesto Hrvatske i hrvatskoga naroda u novoj jugo-srpskoj tamnici naroda – na milost pobjednika. Lorkovićeve i Vokićeve ideje približavanja saveznicima i otklon od Njemačke bile su u vrijeme njihova  pokretanja potpuna tlapnja i osuđene na propast.

NUŽNOST ISTRAŽIVANJA VANJSKO POLITIČKE POZICIJE NDH

Tajni dokumenti NDH, koje će povjesničari pomno istraživati s distance od 75 godina, vrijedan su prinos ukupnom sagledavanju kratkotrajnog života hrvatske države. Ne treba zaboraviti da je NDH  de jure priznalo dvanaest država: Mađarska, Njemačka, Italija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Japan, Španjolska, Danska, Finska, Mandžurija i Nacionalna Kina, dok o de facto priznanju govorimo o Švicarskoj konfederaciji i višijevskoj Francuskoj s kojima je NDH sklopila međudržavne ugovore i čija su konzularna predstavništva djelovala u Zagrebu. Zanimljivost izvješća finskih diplomata nuka nas na pitanja analognih izvješća i drugih diplomatskih predstavnika koji su djelovali u NDH. Dr. Delić u razgovoru mi je rekao da jedino, ali fragmentarno i u diskontinuitetu postoje izvješća Španjolske, dok je Bugarska je objavila svoja izvješća koja bi trebalo prevesti na hrvatski. Postoje i izvješća visokih političkih dužnosnika, primjerice Siegfrieda Kaschea, koja bi trebalo prevesti s njemačkog. Nažalost, izvješća koja su hrvatski poslanici slali u Zagreb iz drugih država, oteta su 1945. iz Ministarstva vanjskih poslova NDH, i danas se nalaze u srpskim arhivima. Objavljivanje izvješća finskih diplomata početak je mukotrpnog posla, koji će zahtijevati veliku trud i znanje povjesničara i prevodilaca, uz odgovarajuće financijske troškove, koji će se teško ostvariti ukoliko se u njega ne uključe vlasti Republike Hrvatske. Napose Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.

ISTRAŽIVANJE VANSKO POLITIČKE POZICIJE NDH STRATEŠKI JE INTERES I DANAŠNJE HRVATSKE DRŽAVE

NDH je bila država hrvatskoga naroda nastala u veoma teškim i složenim vremenima. Uglavnom nepovoljnim. Finski su diplomati spominjali tzv. sivu knjigu koju je Ministarstvo vanjskih poslova NDH objavilo kako bi se stekao utisak o partizanskim zvjerstvima po samom njenom formiranju. NDH je sastavni dio hrvatske povijesti, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, ali je bila i poticaj hrvatskom narodu da jednom izgubljenu državu iz razno raznih razloga, mora stvoriti u nekim drugim okolnostima. To se i dogodilo u Domovinskom ratu (1991. – 1995.). A kakva je bila NDH moramo prije svih sami suditi. Niti Beograd, niti Pariz, niti London, niti Berlin, niti Moskva, niti Bruxelles. Valjalo bi, među inim odgovoriti na brojna pitanja, koja bi napose mogla zanimati mladu generaciju, ali i ostalu javnost koja iz poznatih razloga malo znade o NDH a  napose o Poglavniku Paveliću. A ono što je pisano bilo je neobjektivno i najčešće lažno.  Difamacija Ante Pavelića dosizala je zastrašujuće pamflete koji traju desetljećima. Primjerice, talijanski književnik Curt Erich Suckert, poznatiji pod pseudonimom Cursio Malaparte je u svom romanu Kaputt napisao da je Pavelić za vrijeme NDH na svom radnom stolu držao posudu, koju je pokazao Malaparteu (?!) u kojoj je bilo 20 kg ljudskih očiju koje je na poklon dobivao od vjernih ustaša. Naknadno je priznao da je to jednostavno izmislio! No laž je ostala usprkos priznanja laži. Tako je primjerice autor Pino Adriano Giorgio  Cingolani u svom uratku: La via  dei conventi – Put samostana, citirao navedene Malaparteove izmišljotine. Dakako, mi stariji sjećamo se kako smo te laži učili u svom školovanju. No, to nije jedina laž koju smo slušali u našem obrazovanju, a danas znamo kako je velikosrpska propaganda i autori iz tog kruga širili i financirali brojne izmišljotine koje su se, zbog nemogućnosti opovrgavanja, smatrale istinitima. Ni danas situacija nije mnogo bolja. No djela brojnih ovodobnih istraživača daju nadu da će s vremenom istina u potpunosti prevladati desetljeća laži i obmana: Stjepan Lozo, Mario Jareb, Tomislav Jonjić, Nikica Barić, Stipe Kljaić, Stipo Pilić, Mato Artuković, Zlatko Begonja, Ante Beljo, Ante Delić, Blanka Matković, Bože Vukušić,  Igor Vukić, Roman Leljak…

Moramo istraživati hrvatsku povijest toga razdoblja kako i u budućnosti ne bi doživljavali sudbinu lažnih slika Jasenovca, Diane Budisavljević, Klasićevog serijala o NDH i sličnih neznanstvenih pamfleta protiv hrvatskoga naroda i države, koje ova aktualna vlast izdašno financira i promovira.

Mijo Ivurek

Povezane objave

Jugomentalitet Krešimira Sučevića Međerala

HF

AFORIZMI – Tres-tres, trese se Hrvatska

HF

NIJE NEGO – Sjevernokorejac Ce-rar

HF

Nije ih predsjednik Tuđman tek tako nazivao ‘crvenim vragovima’!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više