U spomen na Gvozdansko 1578.
Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.
Zamrli proplamsaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.
Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.
Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.
Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.
Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih
majstora.
Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.
Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijet će barbari kroz gradska vrata.
Nahrupit će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.
Razrogačenih vučjih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste
svile mekoputnih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,
bakrenih vrčeva zlatnika, srebrnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja
razgaljuju gnjev osornih ratnika.
Knezovi Zrinski stare Hrvatske.
Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.
Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih
ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred
Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.
Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.
Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokogrudna pašina obećanja,
miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.
Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,
tirkizni plašti rijeke Une,
bijela janjad s zrinskih padina,
potiho pripovijedati o njima
Kad se snjegovi otope,
gore procvatu,
na krnjim ulomcima, pisat će:
njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578,
Gvozdansko.
Pokoljenja, pamtite ih…
