Hrvatski Fokus
Društvo

Ante Kovačić među žabarima

Opis karlovačke gospoštine

 

Ante Kovačić (1854.-1889.) klasik naše literature dobro poznan čak i đacima pučkim bijaše osebujan lik. Pravaš i realist grozio se nad malograđanštinom i hipokrizijom, čega nije nedostajalo u Dvojnoj monarhiji; ipak njegova duševna osjetljivost, zagriženost i mizoginija (ženomrstvo) otišle su često u krajnost i pretjeranost, kao kada štuka uleti među jato šarana i napravi darmar.

Naša provincijska žabokrečina umnogočemu bijaše pitoma i panonski blaga, osobito nakon iskustava dvaju Balkanoslavija zgledi kao idilično predgrađe Beča. Što je za nas danas labuđe jezero, primjerice Karlovac sa svojim lijepim hižama i vrtovima, parkovima i zgradama iz belle epoquea, to bijaše steklišu Anti žabokrečina.

Stil Kovačićev krivuda od blistave i šampanjski pitke duhovitosti do razvučenosti i banalnosti. Šteta da ne bje više putopisa, pogotovo po bosanskim, srbijanskim i mađarskim krajevima gdje bi Kovačićeva oštra zapažanja i estetski nerv bolje proplamsali. Što je tu je, zabavimo se dakle karlovačkim gatalinkama, kreketušama i krastačama.

“Kada se žena u “Žabljih lokvah” uda ona treba da bude što dulje mlada, lijepa, odlična gospođa, na obožavanje čitavomu muškaračkomu puku, razumijeva se samo neženjam, a napose stališu boga Marta (vojnicima), koji je upravo stvoren za ženski svijet. Takova lijepa gospođa ne smije da postane majkom, jerbo sa djetetom počima starost. A bolje se je objesiti nego postati star… Gdje se dakle već desi takova nezgoda, dapače nesreća, da koja mlada gospođa postane majkom, ima se to držati svečanom tajnom, a dijete odvesti što prije na selo k dojkinji da neočekivanu nepriliku i nepredviđenu tegobu uzgoji, ako mu je suđeno živjeti. Ali najbolje da Bog takovo nedonošće uzme među svoje anđele u raj… Da u praksi nije možda nigdje tako divno razvita Maltusova teorija kako je to u našem gradu.”

Nastavlja Kovačić da je bilo scena kada su seljaci tražili zaostali novac za uzdržavanje takve djece, dočim je novac gospoda trošila na lijepe oprave, plesove koncerte.

Seljaci su “špartanski odgajali novu žabarsku generaciju, buduće suce, kanonike, časnike, kapetane, generale itd, te buduće Klotilde, Kleopatre, Leonore i Beatrice. Kovačić se grozi snobovskih stranih imena, op., T.T.) Dočim su se mlade gospođe tužile pred svojimi obožavatelji da ti prosti paueri (seljaci) uzrujavaju kuću donašajuć djecu raskalašenih služećih djevojaka, da ne ima reda u gradu, da je to strašno i nečuveno kako je ta služinčad raspuštena!

A žabari bi suglasno sa svojimi dragimi ženicami pred njihovimi švaljeri (udvaračima) uzdisali nekim licemjernim pregaranjem kako se tim opterećuje najrodoljubniji grad i kako treba što prije podignuti pjesovalište (dječje jaslice) poput ostalih iskvarenih gradova za nezakonitu djecu.”

Uzrasle žabarčiće primaju roditelji, “obukli su (ih) u svilu i kadifu, pa ih isprva vodili po gardu kao kakve “cousene”(rođake) i dalje rođake iz Graza, Beča, Frankfurta, Beograda, uveli ih u kozmopolitsku nekakovu “njemačko – francusko – talijansku školu”, u službenom jeziku zvanu “Kinderšul”, ter bi se lagano i ta metamorfoza pretočila u istinito stanje, da su roditelji priznali svijetu: “To je naša Klotild, to je naša Leonor, to je naš Marcelj, to je naš Aurelj! Ah, pijanistica! Ah, kakav talent, famoz!” 

“Koja bi se gospođa usudila svoje dijete sama uzgajati, osobito pako majčinim mlijekom, to već nije mogla biti gospođa. Ovo bijaše prostakinja, ungebildet (neobrazovana), rugoba, miserabl (bijednica)… suprugu takove gospođe nisu žabari i žabarke govorili: “Kako je Vaša milostiva gospođa?” Nego: “Kaj ste Vi ošenjeno? (namjerno njemačko izgovaranje, tj. prenemaganje, op., T.T.) Gte vaša šena? Kaj ona pri vas? Kaj vaša šena petešna? (betežna, trudna)”

Evo čime se bave naše drage ženice.

“Počnimo od jutra, žena ustaje negdje okolo 10 sati. Ispije posve hladnu kavu, u koju se uz slador običaje metnuti i po komadić leda, jerbo su naše milostive tradicionalnim iskustvom uvjerene da od svega što je hladno rađa se ljepota, osobito od hladne kave.

Onda se izviče nad družinom (slugama)…, sastoji li se družina od jedne ili dviju djevojaka, bože im pomozi, svakih 8 dana mijenjaju se kano vojničke straže. Muževi obično već su na poslu, ili u krčmah i kavanah, inače bi i oni dijelili jutarnje “zalogaje” sa družinom. Ali ta grmljavina doskora se pretvara u lijepo vrijeme. Milostive počmu pjevati i udarati u glasovir…, jer obično su glasoviri zapremili pol sobe, zato da bi se na njih prašina mogla skupljati i pauci svoje tanke strune među žicami preplitati, te se je ogroman glasovir poput jalove krave kočio u kući, i sve ga se ugibalo (zaobilazilo), kano kakove nemani. Onda se stadoše pokazivati na prozorih u jutarjih toaletah, te očijukati i osmješkivati se svojim štovateljem, koji… podavajuć razne znakove da pokažu kuda se šeću…, jedan lupa nogami, da pokaže koli je zemlja tvrda, drugi vuče sablju za sobom, da se zna koliko mu je potreb(n)a, treći fućka kao promukli kanarinac, četvrti pjevulji, peti se iskašljuje…”

Nakon zijevanaj i drijemanja red je za uređivanje dnevne toalete i posjete, kamo gospođu prati njezin štovatelj. “Žabaru je pako najveća slava i ponos prijatelj njegove gospođe. Čim je takovih štovatelja više, tim je kuća na većem glasu. Na njih se pazi i njih patri prva čast kao kod Rimljana Lare i Penate; kano kod Egipćana njihove kućne bogove. Njima je kod stolova i na zabavah prvo mjesto do milostive. Hoće li netko plesati sa takovom, dapače isti suprug, treba dozvole samo kod štovatelja. Na šetnjah, a u žabarah je najviše vremena posvećeno šetnjam, objese se dame svojim štovateljem o ramena… Kad bi kuća gorjela i kad bi se ovi kućni bogovi i patroni u kući desili, prve bi njih dobri mužići spašavali.”

“Vrijednost tim štovateljem nije trajna, tj. oni treba da se mijenjaju kano akcije na burzi… jednom riječi izvršeni su stalnim promjenam  kano i kabineti europskih konštitucionalnih državah.”

Prepuštaju stari štovatelji mjesta novima nekom uljuđenošću, tj. “milokrvnošću.”

Slijede ne baš velike Kovačićeve jeftine dosjetke tipa: “koga Bog ljubi toga i moja žena ljubi” i sl.

Neki bi se nezadovoljno posvetili vinu ili javno pravnim žabarskim poslovima, jer se uvijek nečemu ugibahu, pred nečim prezahu itd.

“Kada bi se štovatelji desili u kući dragi mužić trebao je uvijek imati posla van kuće, budi u kojekakvih skupštinah, budi u kancelariji, budi u krčmi.” Ili bi ga žena poslala da bere ljekovito vilinsko bilje, jer je glava boli.

“Vrijeme objeda je redovito kartkotrajno. U viših krugovih jedu puno i dugo, jer je veća vjeresija, a tko slabije i nepouzdanije plaća tim on u žabarah zaslužuje bolju vjeru i veću čast.”

U nižim slojevima izjedu sav dohodak odijela i nakit. “Ne dao Bog da se ikoja žabarska dama bavi kuhanjem. To je profanacija dobrih običaja, to je blasfemija na značaj milostivih gospoja.”

“Psi i mačke svih pasmina i svih dlaka nigdje ne će biti ugojene i utovljene kao kod nas!

Ta nije pretjerano ako reknem da su to prava naša adoptirana djeca! Psi su ljubimci gospoja, a mački su ljubimci muškaraca. Poslije objeda gospoje obično ostaju kod kuće igrajuć se i gladeć mačke, dok ih ne shrva blagi san; dočim muškarci odvedu čitava jata pasa u šetnju…

Često i štovatelji dama vode na šetnju ogromne njihove psine poput medvjeda, izazivajuć s njimi čitave cirkuse po šetalištih… Najveći stupanj plamtećih čuvstva i gorućih odnošaja dokazao je onaj kavalir koji je… se sjetio njezinoj psini kupiti za uspomenu kakav dragocjeni ovratnik.

Usrećena dama običavala bi uvijek cjelivati pred svojim vitezom takav ovratnik”, a time se igrala onakva pantomima kao kod Englezica sa rupčićem, ili orijentalki sa cvijećem.

“Kada bijahu ružni dani žabari dovedoše ljubimce svojih gospoja u kavane, gdje je znao nastati pravi pasji rat, tako da su gost(ov)i poskakali na stolove i gledali strašan prizor”, kojega preskačem. “Takovi bojevi bijahu osobito veselje gradskom živinaru, nekomu nadutomu suhelju, aristokratička prikaza, a čizmarska krv, koga ubrajahu među najglasovitije doktore u gradu; jer tada je nastao jauk i lelek onih dama… a tome je moglo pomoći i ucviljenosti riješiti samo spasonosno djelovanje pasjega doktora…, velikog doktora naših malih.”

Teo Trostmann

Povezane objave

MUDROSITNICE – Pijan čovjek

HF

Istrjebljivalo se bolesne i nepoćudne

HF

Priziv savjesti (1)

HF

AFORIZMI – U tami i mraku

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više