Hrvatski Fokus
Gledišta

Umjetnički časopis i nezamjenjivi plaćeni suradnici

Novac poreskih obveznika za samopromociju

 

Na Novosadskom sajmu knjiga 4. ožujka 2022. godine dvije krovne hrvatske izdavačke kuće u Srbiji, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska riječ“, predstavili su u polsatnom izlaganju jednu jedinu svoju knjigu (u zajedničkom izdanju) – dvobroj Časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“ za 2020. godinu! Ispred Zavoda za kulturu vojvođansih Hrvata govorili su Tomislav Žigmanov, Katarina Čeliković i Vladimir Nimčević, ispred NIU „Hrvatska riječ“ Davor Bašić Palković, a sudjelovalo je i dvoje književnika iz redova slovačke nacionalne manjne u Srbiji budući da je jedno poglavlje u časopisu posvećeno suvremenom pjesništvu Slovaka u Vojvodini.

Izlaganje je kasnilo s početkom, termin je vremenski skraćen, previše vremena su uzeli Slovaci, pa je Davor prekinut u drugoj rečenici svog izlagana i praktično ispred NIU „Hravtska riječ“ nije rekao ništa o časopisu kojeg je trebao predstaviti. Četvero plaćenih djelatnika, uz putne troškove, iz dvije hrvatske krovne izdvačke kuće iz Subotice, čiji fondovi se mjere desetinama milijuna dinara, uz trideset i četiri, također plaćenih autora tekstova (a treba uračunati i tehnički dio ovog posla), prezentiraju na prestižnom Novosadskom sajmu knjiga samo jednu jedinu knjigu kao svoj produkt cjelogodišnjeg rada!!!  

Ovo je samo jedna kockica u mozaiku stanja u književnom izdavaštvu Hrvata u Srbiji na čijem je čelu desetljećima Tomislav Žigmanov. Ova kockica se vidi golim okom, a sve su slične, no, one koje se ne vide su tek katastrofalne! Već je katastrofalno što će ovdašnji „hrvatski“ mediji prikazati i ovu kockicu kao pravi biser knjiške produkcije svih Hrvata u Srbiji i tako po tisućiti put obmanuti ovdašnje pučanstvo, ali i ono u Hrvatskoj i u cijelom svijetu!

To je majstorija najvećeg manipulanta među ovdašnjim Bunjevcima i „bunjevačkim Hrvatima“, Tomislava Žigmanova, i sve služi jedino za njegovu promociju i dobru zaradu! Ostalo je u drugom ili nikakvom planu, pa ako samo malo „zagrebete“ i ovaj biser će se pretvoriti samo u još jedan Žigmanovljev brabonjak!  

Osnivanje Časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“ nezamjenjivi ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata je izmislio (izmanipulirao) zbog neuspjelog pokušaja preuzimanja eminentnog hrvatskog časopisa u Srbiji „Klasje naših ravni“, odnosno smjene tadašnjeg ravnatelja, sad pokojnog Milovana Mikovića, pri čemu su se ovi rođaci (svi Bunjevci su rođaci) gadno posvađali!

Klasje naših ravni u rukama Spasoja P. Hajdukovića

Žigmanov je odmah u „Novoj riječi“ okupio skupinicu poslušnika (ima savršen nos za pokvarene, srodne mu duše) koji će pisati samo ono što im on naredi (ili u boljoj varijanti odobri) kao glavni i odgovorni urednik.

Tu je, kao nezamjenjiva u svakoj knjiškoj čorbi sa predznakom „hrvatski“ desna Žigmnovljeva ruka, Katarina Čeliković, koja je avanzirala od članice Uredništva u Izvršnu urednicu časopisa, što se svakako, uz uključenje svog sina i supruga i u neke druge poduhvate Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislava Žigmanova) blagorodno odražava na kućni budžet obitelji Čeliković u nedoglednom vremenskom periodu.

Nezamjenljiv je u tom timu i Darko Vuković, jedini hrvatski dizajner u Srbiji! To je fenomenalna pogodnost da institucije kao što su Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov), Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (čitaj Tomislav Žigmanov), NIU „Hrvatska riječ“ (čitaj Tomislavov zet), Hrvatsko nacionalno vijeće (čitaj Tomislavova bliska prijateljica) i sve one ustanove i udruge koje u Srbiji imju predznak „hrvatsko“, a bliske su Tomislavu Žigmanovu, ne moraju raspisivati nekakve glupe natječaje za bilo koja dizajnerska riješenja, što krajnje pojednostavljuje direknu i nekontroliranu cirkulaciju novca (velikog).

Tu su i (u većini) nezamjenjivi plaćeni suradnici, na koje možemo tipovati i u buduće nedogledno vrijeme, a za koje važi, kao i za one gore, poslovica: „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“, ne samo u novcu već i u, ovom slučaju, hvalospjevima.

No, uz zaista mnoge dobre priloge, časopis jako gubi na kvaliteti i reputaciji samo zbog pokvarenjaštva glavnog i odgovornog urednika, a koje se, između ostalog, ogleda u favoriziranju odabranih mu autora (gdje uz bunjevačku pripadnost ide poltronstvo, servilnost, pa očito i novčani dil) te primitivni obračun s neistomišljenicima, koji s književnom kritikom nema nikakve veze i jedino pokazuje svu mizeriju, loš karakter, ali i neznanje ovog umišljenog i samozvanog Mesije svih Hrvata u Srbiji!

Tako ovaj „stručni, književni i umjetnički hrvatski časopis“ služi da, preko novca (velikog) kojim raspolaže, Žigmanov može platiti sve one koji mu se ulizuju i eliminirati sve one koji mu nisu istomišljenici, praveći tako negativnu selekciju i na ovom polju među Hrvatima u Srbiji! 

Iako nekompetentan kao književni kritičar Žigmanov se usudi „kontrirati“ čak i profesionalnim književnim kritičarima i doktorima književnosti, da bi postigao svoj cilj, pri čemu ustvari samo pokazuje svoju nestručnost, svoj jad i bijedu. Zna to Žigmanov i tada se „Hrabro“ potpisuje lažnim imenom i prezimenom (prikaz zbirki poezije „Preprekovo proljeće 2018.“ i „Preprekovo proljeće 2019.“ u časopisu koji je predstavljen na Sajmu knjiga 2022. u Novom Sadu, str. 277)!!!

Ako je u neznanju, a očito u nekom dilu (novčanom), Tomislav Žigmanov svojevremeno u ovom svom časopisu toliko hvalio Milu Markov Španović, plagijatoricu poezije Ive Andrića i mnogih drugih velikih pjesnika, da joj je NIU „Hrvatska riječ“ tiskala zbirku tih plagiranih pjesama, a Mili je Tomislav još obezbjedio preko svojih veza i besplatno doktorantsko školovanje, onda se u ovom časopisu nitko, a posebno ne glavni i odgovorni urednik, ne može bezočno obrušavati na, samo po njemu, „nepodobne“ autore. A upravo se u tim slučajevima izravno uključuje Tomislav Žigmanov, tako da se njegovi poltroni ne bi usudili bilo što dobro reći o tom autoru! 

Ako se već u prvom broju Žigmanovljevog časopisa za umjetnost našao legendarni pasus: »Onda, kada su me mati i otac ponekad odvodili na grob majčinih roditelja, tamo, u pustaru. Sve do onoga dana kada joj je, tek malo podalje od toga zajedničkog groba, otac rekao da ni ona nije ništa ino nego drolja s pustare, kao i ta vještica koja ju je rodila tu, u ovoj pripizdini u kojoj su se, pa svi to dobro znaju, samo šute, degenerici do beskraja jebali s drugim degenericima…« (Časopis za književnost i umjetnost „Nova riječ“ br. 1, Gogište I, Subotica, proljeće – ljeto 2013., str. 16.) onda se tajna ljubav dječaka, nikom izrečena, prema djevojci svog starijeg brata u jednom stihu autora, čijih djela je Žigmanov najpredaniji čitalac u Srbiji i šire, ne može iskazati idiotskom zapitanošću: »Zapitajmo se samo na trenutak dolikuje li ovako nešto skaradno objaviti u zborniku koji nosi ime po jednom od vedeta hrvtaskog pjesništva u Vojvodini?… Čestitom katoliku i Hrvatu ovako što ne bi palo na pamet, a kamoli isto staviti na papir i izdeklamirati svijim sunarodnjacima!« (časopis koji je predstavljen na Sajmu knjiga 2022. u Novom Sadu, str. 278.)

Kakvo licemjerje i kakav dvojni moral!

Žigmanov svjestan svoje, kako sam navodi, „mentalne masturbacije“ (kao citat lorda Byrona na sihove Johna Keatsa) ovaj superidiotizam potpisuje kao Spasoje P. Hajduković!!! No, ne može Spasoje odoliti upitati se, ako se u istoj strofi pjesme potpuno nevezano jedno s drugim pojave riječi „konj“ i „žena“, da li je autor konj ili čovjek! Tako Spasoje otkriva Tomislava u samo njegovom stilu „književne kritike“ – upoređivanje autora s raznim životinjama: žohar, pašče, majmun (pa još udbaški majmun) i sl.!

Zna Žigmanov pisati i anonimne bolesne gluposti kao „književnu kritiku“, pa je skrivanje iza lažnog imena i prezimena veliki napredak!

Prema svojim neistomišljenicima Žigmanov pribjegava i „književnoj kritici“, koju je taođer sam izmislio, a bez presedana je u povjesti: izjednačavanje autora sa zbirom najgorih karaktera svih junaka u knjiškom djelu! To najbolje dokazuje da je Žigmanov kvazi književni kritičar, odnosno samo bjednik koji ne može sakriti svoje najniže karakterne osobine!

Po takvoj „književnoj kritici“ Dostojevski bi bio najveći idiot na svijetu, no srećom tu je Žigmanov! Jednom je Žigmanov takvu „književnu kritiku“ u nekontroliranom bijesu završio fašističkom porukom da predmetnu knjigu treba spaliti! U ovom broju svog umjetničkog časopiza takvu jednu kritiku je završio porukom da knjigu treba samo reciklirati (popio sedativ?), podsjećajući se valjda na sudbinu zbirke plagijata njegove mile Mile, koju su na tužbu Ljubice Kolarić Dumić u NIU „Hrvatska riječ“ morali reciklirati (ne Milu, već zbirku plagijata)!

Ako je ovo poklon Novom Sadu (u godini europske kulture u tom gradu) od posalašarene Subotice od strane „hrvatske književne elite“ (bolje reći bunjevačke) pri čemu je potrošen silni novac poreskih obveznika koji je dat najvišim „kulturnim“ institucijama ovdašnjih Hrvata, onda je jasno koju štetu čini Tomislav Žigmanov našem hrvatskom narodu.

A ovo je, rekli smo, samo jedna kockica u tom ogromnom mozaiku koji Žigmanov posložava petnaestak godina!  

Miroslav Cakić

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Povezani članci

Postoji osnovana sumnja o namještanju izbora

HF

Pupovac organizira “revolucionarni festival” pod provokativnim imenom “Proslava Dana ustanka u Srbu”

hrvatski-fokus

»Republika« ili republika?

HF

Jasmina Popović protiv opstojnosti hrvatskoga naroda

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...