Maksimilijan je mislio nastaviti radove na Lokrumu s arhitektom Juliusom Hoffmannom, ali smrt ga je pretekla
Miljenko Foretić (1939. – 2003.) bio je povjesničar i povjesničar umjetnosti, znan teatrolog. Bio je stipendist Katoličkog sveučilišta u Rimu 1963.-1965. Godine 1971. bio je utamničen i pravo na putovnicu je dobio tek 1988. Istaknuo se u obnovi Matice hrvatske, a dosta je angažiran i u časopisu Dubrovnik i dr. u želji da informira svijet o događajima u Hrvatskoj. Bavio se Marinom Držićem, Dubrovnikom i Francuskom revolucijom, Kazalijem, Kanavelićem, Gundulićem. Zanimljivi su njegovi radovi o odnosima Dubrovačke Republike s Austrijom, Francuskom i Rusijom u 18. stoljeću, gdje pokazuje uz erudiciju duboko razumijevanje političkih, kulturnih, ekonomskih i diplomatskih odnosa. Radnu energiju i vitalizam oca mu Vinka Foretića nije baštinio. Umire u 64. godini.
Rad o Lokrumu i Maksimilijanu objavljen je u zborniku M. Foretićevih radova “Dubrovnik u povijesnim i kulturnim mijenama”, objavljenih od Matice hrvatske 2007. godine. Maksimilijanova putovanja po dubrovačkim krajevima postojala su i prije tragedije parobroda “Triton” 1859., kada na komemoraciju Maksimilijan dolazi kao zapovjednik austrijske ratne mornarice. Homo viator Masimilijan pokazuje u ranim zapisima romantičarsku i lirsko melankoličnu crtu, tako da ga se i 10 godina prije Tritonove tragedije dira duša dubrovačkoga kraja (Orebić, Korčula, Trsteno i dr.) u kojem se priroda nalik južnoj Italiji i Grčkoj, divlja i rascvjetala sretno spaja s renesansnim ljetnikovcima i ostacima starih samostana i gradina. Na Korčuli ne simpatizira “modernu” arhitekturu. Dirnula ga se priča o lopudskoj sirotici Mariji koju su braća utopila zbog zabranjene ljubavi, navodeći je svjećaricom daleko od sv. Andrije (o toj priči i njezinim varijacijama sam već pisao u Hrvatskom fokusu članak “Dubrovčani u talijanskoj književnosti”. Dakle, nakon “Tritonove” nesreće odlučuje nadvojvoda na Lokrumu saviti ljubavno gnijezdo sa svojom mladom suprugom Charlottom, bavarskom princezom. Imao je već reprezentativni dvorac Miramare kod Trsta, ali ovdje je mogao uživati u samoći, prirodi, odabranom društvu i kreativnim kombiniranjem drveća i cvijeća, te neoklasicističke arhitekture na osnovama samostana benediktinskoga oštećena u potresu 1667. godine.
Treba naglasiti strateški značaj Lokruma koji svojom utvrdom brani Dubrovnik, ali i ulaz u Jadran kao najjugoistočniji naš otok, ne računajući školjiće i grebene pred Cavtatom i Moluntom, ili za austrijskoga vremena Budvom. Crkvu na Lokrumu je priredio u veliku dvoranu gdje je sjedio na sredini u fotelji, primajući goste. Bivše redovničke sobe je proširio. Neogotički prozori sa divnim uresima, bilje iz cijeloga svijeta, ali stari samostan očuvan i elegantno nadograđen dvorcem otkrivaju fini ukus. Tito je namjerno ostavio dvorac da propada jer je sve što je bilo vezano uz Habsburge i Austriju bilo proglašeno protunarodnim, aristokratskim, otuđenim, kičom, tamnicom naroda i dr. Tek je DPDS krenuo u obnovu divne utvrde na Prevlaci i dvorca Maksimilijanova, s tim da je autentični prostor uništen i razgrabljen od domaćih ljudi nakon 1945. godine. Zidove je Maksimilijan uresio bakrorezima, portretima povijesnih osoba, te uglednih osoba i putnika.
Prizori iz Cromwellovih životnih dogodovština (kraljoubojica, diktator, smioni pobjednik u građanskom ratu i fanatični protestant, usput i patuljak, op., T.T.) nalaze se bizarno uz portret engleske kraljice Viktorije. Dosta je indikacija koje objašnjuju tu psihološku zbrku; izgleda da je Maksimilijanov biološki otac Napoleon II. (1811.-1832.). Zato spletkar Napoleon III. prepušta vlast nad Meksikom; naravno i zato jer Charlotte i Maksimilijan nemaju djece! Ali to je sve prljava stvar unutar obitelji, i majka Napoleona II. je austrijska princeza! Koliko bi drugačija naša povijest bila da je umjesto nesposobnoga Franje Josipa vladao Maksimilijan, utemeljitelj austrijske moderne flote i tako umjeren pregovarač u sjevernoj Italiji?!
Sadreni kipovi, akvareli i morski krajolici bili su okruženi sentencama, većinom na njemačkom jeziku, koje su naglašavale mir.
Evo nekih u slobodnijem prijevodu.
“Šuti i izbjegavaj, primijeti i oprosti Svaka stvar ima svoje vrijeme! Tko hoće imati dobar mir Taj vidi puno i k tome muči. Sve vrijeme tugovati je teško. Sve vrijeme se radovati je opasno. Sve vrijeme biti iskren je pošteno (eh, moj Maksimilijane, pošteni pošteno zginu op., T.T.). Ničesa ljepšeg na zemlji od tihih usta. Čilog uma. I vjernosti srca. Prijatelja u nevolji. Prijatelja iznad smrti. Prijatelja koji ti drži leđa – To su tri jaka mosta. Bog moja nada. Čast, moje bogatstvo. Tko ljubavlju i mirom kućom vlada. Tu stanuje Božji blagoslov. Kome žezlo svađi vodi Satanu se predstavlja.”
Valjda ga je nadahnuo i latinski natpis na benediktinskom lokrumskom samostanu da u slozi rastu i male stvari, u neslozi se ruše i najveće. Uređenju Botaničkoga vrta i Lokruma pomogao je Robero Visiani iz Padove, vrhunski stručnjak. Maksimilijan je nabavio ptice iz Pampasa i sa Kanara i pustio ih slobodne na otoku. Na Maksimilijanovo pjesništvo utjecali su suvremenici Heine, Lenau, Eichendorff, Mörike. Ivan August Kaznačić piše o povijesti Lokruma, kao i Luka Svilović i Lujo Đurđević (Giorgi). Pretpostavljam da oni pišu po nalogu Maksimilijana. Maksimilijan je dodijelio novčanu pomoć siromašnima u Gradu; uplatio je 100 fiorina dumnama u Pilama (Ančele, znale skrbiti za siromašnu djecu, držale osnovnu školu op., T.T.) i školi crkve sv Josipa. Pomaže dvije udruge u Zadru, osobito Dobrovoljno dalmatinsko trgovačko društvo (nažalost neostvareno); zauzima se za proširenje tjesnaca između Trogira i Čiova 1861. godine.
Maksimilijan je kupio glavnu ložu novog Bondina kazališta, kasnije je htio na nju staviti meksički carski grb (grozna ptica harpija koja nosi zmiju, takva se nalazi i na dvorcu lokrumskom, op., T.T.). To je usplahirilo austrijsku policiju, pa su brzojavi na relaciji Dubrovnik – Zadar (središte dalmatinske vlade) – Beč (Vlada) učestali. Vlasti nisu dopustile strane znakove prigodom otvaranja kazališta 1. 1. 1865. Tu se radi o nekoj dubljoj igri među Franjom Josipom i bratom mu. Sjetimo se da je Napoleon II. imao nadimak orlić! Mulci! U općoj iluminaciji na dan otvaranja kazališta središnja loža je protestno ostala u tami. što su nazočni dobro shvatili. Maksimilijan je mislio nastaviti radove na Lokrumu s arhitektom Juliusom Hoffmannom, ali smrt ga je pretekla.
Mason Indijanac Juarez, koji je američkim novcem i oružjem vodio meksičku revoluciju, dao je strijeljati Maksimilijana. Imperatorova smrt duboko je dirnula Dubrovnik. Zaboravljenome gradu davao je nekakav egzotični znak i pobuđivao pritajene nade za napredak. Ivan August Kaznačić piše: “Maksimiliana kruta smrt (…) iskreno je gorko ožalostivila sve Dubrovčane, toli veće da malo prije bio je naviešten i od dana do dana izčekivao se na Lokrumu. Ako ga je prevarila luda pohlepa da i on uresi čelo carskom krunom, ipak teška ga je pedepsa stigla! Njegova smrt iza one Ljudevita (Louisa) XVI. ostat će vječnijem prekorom republikancima, jer tim javno dokazuju da podla strast osvete veće u njima može, nego krepost velikodušnosti… Mogli su ga vratiti u Europu, zaisto bez straha da se već ikada u Meksik povrati. Stojeći na Lokrumu bio bi od velike koristi Dubrovniku (kao svjetioničar? op., T.T.); ovako onaj otočić združen tako žalostnom uspomenom, uzmonožava jadne misli ovog kukavnog grada, kojega su sve ljudske radosti ostavile!”
Ovaj epitaf je zabavan “FERDINANDU MAKSIMILIJANU, AUSTRIANSKOME NADVOJVODI, MEKSIKANSKOME CARU, KOJEGA OKRUTNOST NEPRIJATELJA, NEVJERA PRIJATELJA, A SVOJA VELEDUŠNOST, NA STRAŠNU NO SLAVNU SMRT NAVEDE…”
Dirljive je stihove pisao Maksimilijan rastajući se od Lokruma:
“O tu bella isola, soggiorno incantevole
sorgente di dolcezza senza numero,
come m` affingo nel lasciarti,
poiche il riposo si trova del due ombre!”
O ti lijepi otoče, čarobni boravče
Izvore slasti bezbrojnih,
kako da se požurim ostaviti te nakon spokoja koji sam našao u tvojim sjenama.
Kako Maksimilijan Habsburg doživljava Lokrum? “Otok moj u pjeni divlje vala stoji… Ja se svijetu u svom raju smijem, i tihom se duševnom radujem miru, i s užitkom lahor jutarnji udišem i novi darovan pozdravljam dan…”
Tu se ogleda melankolično lirski lik nadvojvode, zatim slijedi malo secesionističkoga sunčeva zapada: “dok šuma i put u zlatne žare duboko tone da u purpurnom sjaju litice oslika stijenke. Na svojoj sam stijeni jedino biće, oko jedino do kojeg prodiru zrake, što jedino u knjizi prirode čitati znade, i uho jedino što pijev ptica slušati umije. S radošću držim sviđa mi se nastojanje lijepo, da je to balzam mojoj mladenačkoj boli – priroda utjehu mladiću svomu darovati želi, kog svijet spriječiti želi da joj se udvara rado”.
Lijepih ima i vrlo nadahnutih dijelova u prepjevu solidnom sa njemačkog Helene Markešić.
“U sjeni hladnoj pinija i lovorova svoj pustinjakov gradim stan; oko lijepog dvorca njihaju se mirte i od krova leluja se Isusovo cvijeće.”
“Dok u zlatnim bijah palačama još, u obilju dok živjeh vrijeme svoje, laskanjem pritisnut bijah i slavljima glupim i lažni se pleo sjaj oko života mog. U pustinjskom me stanu uvrijedit ne može opaki svijet s lažima drskim, samo će samoća istinom me napijati, i slobodu udišem tu plućima punim.”
“I dan se rudi i ptičice Gospodina pozdravljaju, vedru mu jutarnju pjevajući pjesmu i odlazim tamo gdje u vis do neba se dižu čempresi vitki na podnožju brežuljka.”
“I s cvjetovima tad se i srce moja otvara, i zrikavci u zujanju veselomu iz kaleža lagano s mirisima odletješe, a s njima do neba i pjesma moja.”
“Vi mislite da usamljen sam u šumi svojoj, da tužan mi je život, oduran i samotan, jer iz riječi ne odzvanja ljudskih da život prazan, monoton i glup je. Varate se, prijatelje imam mnoge, ujutro mi kukavica pozdrav šalje, sjenica me posjećuje danom, a slavuj mi u večernjoj hladnoći na povjerljiv način svoju pjesmu pjeva. Mudri mi je pupavac prijatelj u šumi (ptica, ne čovjek op., T.T.)…”
Opisuje pjesnik nadvojvoda kako dok oluja ljutito u stijene udara strme iz svoje duše harfom daje pjesmu, more su orgulje njegove.
Pod gromovima on, slobodni sin elemenata (prirode) poput Prometeja pjeva. U proljeće i na jesen velika jata ždralova i čaplji se sklanjaju na Lokrumu kod velikodušnog nadvojvode, te mu pričaju o Egiptu, zemlji gdje stranci bezobzirno spomenike kradu, te o Gamri ljubavi mu bivšoj.(!)
“Vijesti mi o moru Crvenom donose, o sionskim mržnjom osporavanim mjestima svetim, gdje rane nesloge umjesto ljubavi gore…”
“I Italiju prijeko preletješe ždrali daleko putovima zlatnim i lovorom bogatim, gdje o sreći i slobodi sramotno se laže i gdje sloga užasom smrtnim je prožeta.”
“Jesenje mi čaplje iz Njemačke vijesti nose o dobroti svih knezova trideset i šest, gdje sve još kao i prije jest, gdje u neslozi za slogom žeđaju svi. Čuvajte, o ptice, Vaše glasove jasne, jer vijesti već u preobilju imam, nit lagano gasite tinjanje već ugašenog žara, o politici ne govorite ovdje čak ni u šali.”
Opisuje zanos kada uz vatru u kominu pjesnik vladalac uživa u čitanju Heinea, i priroda u lokrumskoj noći mirno sniva. Lijepo je i domotužje, i pismo jedno slatko iz Europe. Pogledajmo jednoga dana i “Vienac četverokitni nad Otokom od Lokruma u poklonu svomu Česarskomu Kraljevskomu Ferdinandu Maximilianu”, fratra Pacifika Radeljevića. Koliko je Pacifik vremena proveo sa nadvojvodom, je li ga ispovijedao?
U samostanu franjevačkom Rožat kraj Omble je 1855.-1863. bio fra Pacifik Radeljević za kojega je poznato da se bavio znanstvenim radom. Pjevao je i pisao epigrame na hrvatskom te prevodio Ariostove satire i Orlando Furioso, Gerusalemme liberata, Telemahu Torquata Tassa, popravio Hidžin prijevod Vergilijeve Eneide. Rukopisi ovih prijevoda su u knjižnici Male Braće (fratara) u Dubrovniku.
Ivan Kukuljević Sakcinski ga spominje 1857. godine kao suradnika “Zore dalmatinske” zadarske.
Irena Bratičević navodi da je fra Pacifik don Ivanu Stojanoviću svako jutro slao jedan latinski ili hrvatski epigram na uvid. Frano Glavina u svom “Prilogu povijesti pučkoga školstva na poluotoku Pelješcu”, 2014. godine navodi: “Fra Pacifik Radeljević (1800.-1878.) pjeva 1848. ditirambe banu Jelačiću. U kunskom (Kuna na Pelješcu) samostanu vodio je osnovnu školu iz koje je poteklo mnogo peljeških kapetana. Treba kazati da je davao poduke i slikaru M. C. Medoviću, tada fratru. Komplicirana je tema Maksimiljan u literaturi i slikarstvu; vrhunska slikarska i pjesnička pera su nastojala opisati lokrumskoga monarha koji je dugo premišljao hoće li otići istraživati amazonsku prašumu ili prihvatiti prijestolje Meksika. Prevladao je nažalost altruizam, kada je Napoleon III. shvatio da Maksimilijan radi za narod meksički, a ne za sebe i za njega ostavio ga je bez pomoći. Juarez nije prihvatio ponudu da postane premijer, borio se okrutno do kraja. Ostatak znate, špageti vestern u režiji bankara.
