Sklad razuma iz nezasićenih riječi zove sjenu
O, sveto vrelo što romori iz ljepote duboke i nitko nije plakao
srcem gorkog gutljaja svakog naroda zapanjen muk i optužba
gdje se cvjetovi ushićeno pružaju, kroz potajna okna prožeta
zanosom sklopljenih očiju, križ gorkog luka zvuk u golemoj šutnji.
Smo tebe zna zrcalo i tijelo unutarnjeg daha izašla iz sebe,
tvoje divne kadionice uzavrele, oltari otvoreni bez naricanja,
i pružaju tebi, meni svjetlo u mraku blizu i daleko
koje čuje i osluškuje bodru sjenu, drhtave vapaje u svjetlu sumraku.
Sklad razuma iz nezasićenih riječi zove sjenu progonjena sjenama
prožetih smionim slovima bez hladnoće i straha
u mantiji razuma gdje razum svjetlo traži bubnjevima
tu svečanost glasnu, osutu golemim sjajem iz zlatnog prostora
od crnih kostiju i mrtvačkih košulja.
Tople ruke šeću kroz čari skladna svjetla i čekaju sve,
neugasla, nikada ugasla, od životnog vina nezaglušena,
mrtvim suzama neizguljena, nikada izgubljena u rujnim cvjetovima,
jarko sijući radosti zvonke, slobodnih od svega straha raširenim očima.
Nitko ne strahuje više, o Bože! Samo zanos malaksale ruke
metalna glasa, što iz ubijenih tamnica, kostura progonjenog tajanstva,
zagrljena svjetlom luta alejama srca, govoreći vječnoj nadi
i čeka i nikome ne vjeruje,
klečeći nepomično iz osmijeha u osmijeh, u nade tmaste
pjeva i miluje zatvorena usta.
