Hrvatski Fokus

Ne postoji nigdje niti jedan učenik, koji baš sve zna za peticu, koji je u svim nastavnim područjima i nastavnim predmetima odličan

 

Bilo bi idealno kad bi školska ocjena pokrivala stečeno znanje, sposobnosti i vještine učenika. To je gotovo nemoguće postići. Premali je raspon ocjena (od 1–5) koje bi mogle “pokriti” sve učenike u razredu. Svaki je učenik priča za sebe, jedinstvena i neponovljiva. Neki uče s lakoćom i postižu najviše ocjene neki ulažu puno rada i zalaganja da bi nešto postigli, neki uopće ne uče i ne zalažu se Neki žele postići što veći uspjeh (ocjenu) nekima je to sasvim svejedno. Sve njih bi trebalo motivirati i usmjeriti k boljem i većem postignuću u nastavi. Ocjena je najbolji motivator. Kako tu ocjenu graditi, njome procijeniti i ocijeniti, njome nagraditi, a ponekad i kazniti, kad je to opravdano. To su dileme i ponekad muke svakog nastavnika. Ocjenjivanje učenika je najteži dio nastavničkog posla, koji počinje s prvim i završava za zadnjim nastavnim satom u nastavnoj godini. U ocjenjivanju bi trebali sudjelovati svi učenici, posebice u donošenju zaključne ocjene. To nije nimalo lako, niti jednostavno. Učenike za to i na to bi trebalo pripremiti, od 5. razreda. Učenici su vrlo realni i maksimalno pošteni u davanju ocjena sebi i drugima u razrednom odjelu. Učenici isto tako mogu procijeniti i ocijeniti svojeg nastavnika. Na kraju svake školske godine zamolila sam učenike da procijene moj rad i napišu što je dobro, što je manje dobro i što je izvrsno u mojem radu. Njihove opaske su mi uvijek dobro došle. Bila sam zahvalna na tome. Ponekad čovjek, u dobroj namjeri, pogriješi i griješi, a da toga uopće nije svjestan.

Je li učiteljica jedne osnovne škole u Zagrebu, pogriješila kad je svim svojim učenicima od 5.- 8. razreda, na kraju nastavne godine, zaključila peticu? To je svojevrstan presedan i poruka, svima, prosvjetnim vlastima, roditeljima, stručnoj službi škole i ravnateljima škola. To je određeni protest, neslaganje i razočaranje s onim što se u pojedinim (osnovnim i srednjim) školama događa s ocjenjivanjem učenika i poplavom odlikaša. Ocjene lete u nebo, a znanje je na zemlji, ponekad i pod zemljom, što pokazuju rezultati “odlikaša” u prvim razredima srednjih škola , na maturi i na prvoj godini fakulteta.

U spomenutoj školi se roditelji bune, na to što svi imaju petice, kao njihova su djeca nepravedno kažnjena, jer su učili cijele godine i trudili se, a sad imaju jednake ocjene kao i oni koji su manje učili ili uopće nisu učili. U tomu se krije sav jad i bijeda našeg formalnog obrazovanja. Čovjek se zapita, zašto se ide u školu? Zašto se uči? Očigledno radi ocjena, odnosno petica. Druge ocjene kao da ne postoje. Najmanja moguća ocjena je trojka, četvorke su rijetke, dok petice dominiraju i iznose 90 i više  posto. Teži se općem uspjehu 5,0. To je lakrdija. Ne postoji nigdje niti jedan učenik, koji baš sve zna za peticu, koji je u svim nastavnim područjima i nastavnim predmetima odličan. Možda ima i takvih, ali su vrlo rijetki. S njima bi trebalo posebno raditi, da im ne postane dosadno u nastavi i da ne stagniraju, ni u kojoj fazi svojeg rasta i razvoja. Takvi učenici ne mogu i ne smiju biti mjerilo onim drugima, prosječnima. Oni su izvan toga. Ocjene bi se morale rasporediti po prirodnoj raspodjeli – Gausovoj krivulji.  Međutim ta krivulja se jako izobličila, inklinira k ocjeni odličan. Kad bi to u nas zaista bilo tako, mi bismo bili najpametnija nacija na svijetu i u vrhu svih međunarodnih postignuća, u svemu. Dobro je poznato da to nije tako. Mi smo negdje na repu ranglista vrjednovanja, po svemu dobrome, a po svemu lošem u samom vrhu. Velika je diskrepancija između  školskih ocjena i znanja, sposobnosti i vještina, što bi moralo proizlaziti iz ocjena. Čemu onda uopće ocjenjivati? Koga lažemo i obmanjujemo? Učenike, roditelje, društvo, državu i sami sebe. Ocjenjivanje nije čak niti samo sebi svrhom, a kamoli krajnji cilj ishoda učenja. Takvo nam ocjenjivanje ne treba.

Svakim danom sve više nastavnici gube svoju ulogu u ocjenjivanju učenika, jer na kraju više činitelja odlučuje o njihovoj ocjeni, tijekom  samog procesa, na kraju nastavne godine ili poslije zaključivanja ocjene.

To najbolje pokazuje afera “Daj pet” u kojoj se našla profesorica Sanja Musić Milanović i uprava Klasične gimnazije, što već danima puni gotovo sve medije. Njezinom je sinu, nakon zaključenja podignuta ocjena iz matematike i latinskoga jezika, nakon što je ona pismom (elektroničkom poštom) opravdano ukazala na propuste u nastavi matematike, čime su učenici zakinuti u znanju i ocjenama. U tom pismu autorica navodi kako to ne piše, radi traženja više ocjene svojem sinu.  

Ocjene su podignute s četvorke na peticu. Išlo se linijom manjeg otpora, u smislu, daj mu 5, da smirimo tenzije i riješimo slučaj. Slučaj je prerastao u aferu. Tenzije su se razbuktale i prikazale i dokazale sav jad i bijedu u našem obrazovnom sustavu. To nije prvi takav slučaj. Diljem Lijepe naše u mnogim školama se mnogim učenicima, pogotovo u završnim razredima podižu ocjene, često pod pritiscima, roditelja, ravnatelja i stručne službe škole. Nastavnici uglavnom popuštaju pod takvim pritiscima, čime narušavaju svoj dignitet i autoritet. To ponekad učini Razredno vijeće, na prijedlog razrednika, što je vrlo upitno, jer unosi određeni disbalans u ocjenjivanju svih učenika u razredu. Razrednik je vrlo važan činitelj u procesu odgoja i obrazovanja, naročito u odgoju učenika. Razrednik se u slučaju afere “daj 5” uopće ne spominje, iako je očito da se razrednik nije mogao zaobići. Ako je bilo prigovora na nastavu matematike i razrednik je time bio upoznat, moralo se poduzeti sve moguće, da se to riješi, prije kraja nastavne godine. Nije valjda samo naša prva dama upozoravala na propuste i manjkavosti u nastavi matematike. Gdje su drugi roditelji? Zašto i iza koga ili čega se skrivaju?  Jesu li i njihovoj djeci podignute ocjene?

Podignute ocjene nisu rješenje, već ukazuju na to da znanje nije bitno već ocjena i to ona najviša. To je svojim postupanjem, nakon nadzora u Klasičnoj gimnaziji, u Zagrebu pokazala i prosvjetna inspekcija (inspektor), koji je presudio da dignute ocjene učenicima ostaju, jer ih je potvrdilo Razredno i Nastavničko vijeće. Zašto se onda izriče pismena opomena profesorici matematike? Najprije se na nju vrši pritisak da digne ocjenu, a onda je se za to kažnjava. U sve je uključena policija. To je presedan. U ocjenjivanje učenika u jednoj dosad prestižnoj gimnaziji uključena je policija.  Daleko smo dotjerali. Bili svega toga bilo da u pitanju nije mlađi predsjednikov sin? Sumnjam, kao što sumnjam da je ikome palo napamet, kako se taj učenik, zbog ove afere osjeća. Je li on htio petice iz matematike i latinskoga jezika? Samo on to zna, kao i to je li zaslužio te petice. Da ne duljim, Zbog afere “daj 5” puno bi se toga moralo promijeniti u našem školstvu. Puno bi se toga moralo promijeniti i u našem balkanskom mentalitetu. Pitanje svih pitanja je: bi li se u Klasičnoj gimnaziji tako postupalo da nije u pitanju sin predsjednika države.

Čisto sumnjam, iako ravnatelji škola često, na strani roditelja i vrše pritisak na nastavnike, u pogledu ocjenjivanja i zaključivanja ocjena učenika. Uvijek je u pitanju, tko su roditelji i čija su djeca u pitanju. Toliko o pravnoj jednakosti i pravdi. Toga nigdje nema. U školstvu je to vrlo diskutabilno, ponekad i opasno.

Da ne bi imala nikakvih problema spomenuta učiteljica je svima dala peticu. Time se svima narugala. Žao mi je da to nisam i sama napravila, kad sam vidjela kako ravnateljica škole zaokružuje ocjene, na peticu, odabranim učenicima, u pojedinim nastavnim predmetima, za koje je netko intervenirao. Tad sam nazvala nadležnu ministricu, predstavila se i sve joj ispričala. Nije niti prstom mrdnula. Kad sam joj rekla: Sad idem u odjele kojima predajem i reći ću svima da mogu ocjenu iz mojeg predmeta dignuti, koliko im gdje treba. Rekla mi je: Odite slobodno! Nisam to napravila. Slučaj “svima 5” nameće i zahtijeva pomnu analizu, ne samo u procesu ocjenjivanja učenika, nego u sustavu školstva, u društvu i u državi.

Ankica Benček

Povezane objave

Oluja je ključna za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini

HF

Istina, nema više Tugoslavije, ali mentalitet je ostao, ostao…

hrvatski-fokus

Multikulturalizam nije isto što i multinacionalizam

HF

Je li Nikola Grmoja čisti oportunist, licemjer ili kukavica? Mislim da jest!

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više