Gdje novac ne buši, buši MEGABUŠ
(Priča tiskana u zbirci kratkih priča „Uvrnute priče“, Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ Novi Sad, 2018.)
U MEGABUŠ-u, najvećoj robnoj kući za prodaju svih vrsta mašina, alatki i materijala za bušenje, smještenoj na vanrednoj lokaciji u gradu, na odjelu za burgije radi čovjek kome su burgije u srcu i duši. Za njega je parola njegove kuće u kojoj radi „Gdje novac ne buši, buši MEGABUŠ“, bila životna parola, čak i u vlastitom domu u kojem je živio sa svojom obitelji. Kopču za ljubav prema burgijama usadio mu je, sasvim nesvjesno, njegov otac sa neobično čestom opomenom, kada god bi čovjek koji danas radi na burgijama u MEGABUŠ-u, dok je bio sasvim malen bilo što uradio, a da se to njegovom ocu baš nije sasvim dopadalo:
– Opet izvodiš burgije!? – a u glasu mu je bio pomiješan lagani prekor i u isto vrijeme neka vrsta simpatije prema onom što je uradio njegov nestašni, ali bistri i maštoviti sin. Od tada se čovjek koji danas radi na burgijama u MEGABUŠ-u počeo zanimati za burgije i imao je u svakom džepu svojih dječjih hlača bar po jednu burgijicu. A ljubav prema burgijama kulminirala je u pubertetu kada je shvatio da sva tehnika ovog svijeta funkcionira po principu rupe, za koju treba burgija, i klina za nju, mislim rupu!
Klin je osnova svakog mehanizma, ali bez odgovarajuće rupe ne vrijedi baš ništa. Klin sam za sebe bezvrijedno visi u vremenu i prostoru sve dok ne nađe svoju rupu. Tek u sprezi sa svojom odgovarajućom rupom postaje poluga bez koje na ovom svijetu ne postoji ama baš ništa. Tu dolazimo do zakona da, ako rupa ne postoji, što je najčešći slučaj, onda se mora napraviti, izbušiti. A da bi rupu izbušili potrebna je burgija. Burgija je ono bez čega se ništa ne može stvoriti. Osnovna alatka ljudskog stvaralaštva!
Od tada je čovjek koji danas radi na burgijama u MEGABUŠ-u kao privesak oko vrata nosio zlatnu burgijicu. Definitivno je odlučio i da mu životna saputnica bude djevojka s kojom se zabavljao tek drugi dan, kada mu je ona iznenada, dok su se držali za ruke šetajući gradom, rekla:
– Mili, zar nisi primjetio da gdje god pogledaš, ili uzmeš u ruke bilo koju stvar, vidiš silne rupe i klinove u njima? Žustro mu je u žaru ovog otkrića istrgla ruku iz njegove, nabijajući pri tom srednji prst svoje desne ruke u stisnutu šaku lijeve.
– Sve funkcionira po tom principu! – rekla je oduševljeno.
Oduševljen ženom istomišljenikom, vjenčao se s njom prve sljedeće subote, njihova svadbena torta bila je u obliku ogromne burgije na tri kata, a cijelog su života ushićeno ukazivali jedno drugom na slučajeve principa „rupa-klin“, gdje god bi to primjetili. Čovjek koji danas radi na burgijama u MEGABUŠ-u u braku je odmah shvatio i da sam život nastaje po tom principu i on i njegova žena rado su burgijali i izrodili su sedmero djece.
Ta sveta reč „burgija“ učinila je od čovjeka koji radi na burgijama u MEGABUŠ-u eksperta za sve vrste burgija. Tako je dobio i mjesto na odjelu za prodaju burgija u ovoj prestižnoj robnoj kući. Tamo su brzo primjetili njegovo neviđeno znanje o burgijama, ali i njegovu odanost, posvećenost i ljubav prema burgijama, kao i, ono što je bilo najvažnije, beskrajno strpljenje prema kupcima burgija, kada su ovi bili čak i vrlo neugodni, nekada agresivni, ali najčešće u beskrajnoj dvojbi kakvu burgiju bi bilo najbolje kupiti. Čovjek koji radi na burgijama bi tada pokazao sve svoje vrline velikog poznavaoca burgija, sve svoje ljudske vrline i svu svoju ljubav prema onom što radi i prema problemu koji je pred njim i kupcem koji je sam po sebi problem i prosto bi se saživio sa tim i sa njim.
– Za vaš slučaj preporučujem spiralnu čeličnu burgiju SČB NS za metal, fi šest. – govorio je sa osmijehom, držeći sa dva prsta u bijelim rukavicama visoko u vazduhu uzdignutu sjajnu malu burgijicu, kao da je od dijamanata.
Kupci su bili toliko zadovoljni da su se masovno upisivali u knjigu dojmova na odjelu za burgije sa najpovoljnijim dojmovima o čovjeku koji tu radi na burgijama, toliko masovno da je svakih sedam dana jedino na ovom odjelu trebalo postaviti novu knjigu dojmova, jer bi se prethodna za to vrijeme popunila.
Tako je čovjeku koji radi na burgijama u MEGABUŠ-u munjevito rastao ugled i plaća, ali raslo je i njegovo ludilo za burgijama. Za njega je, kako smo već rekli, bušenje bilo najveći ljudski stvaralački čin. Raspamećivao se čim čuje zvuk bušilice, jer se tu nešto veliko stvara, nekad, uz uzdahe i krike, i sam život. Po zvuku je znao, ne samo koji je tip bušilice u pitanju, već i vrstu, profil i oblik burgije sa kojom netko radi, odnosno buši ili pravi djecu. Znao je i sve karakteristike svake burgije na svijetu kao i njezinu cijenu u svim valutama svijeta.
I sve je bilo idealno u životu čovjeka koji je radio na burgijama. On, žena i njihova djeca bili bi jedna izuzetno sretna obitelj zahvaljujući burgijama, da jednog dana u MEGABUŠ na odjel za burgije nije došao čovjek koji je u životu najviše mrzio burgije. On je upravo saznao od jednog oduševljenog kupca koji je uzeo dvije burgije u MEGABUŠ-u da tamo radi idiot koji obožava burgije. Čovjek koji je mrzio burgije je odrastao u malenom stanu tankih zidova u malom mjestu u kojem je njegov otac imao svoju zubnu ambulantu. Prva stvar koju pamti u životu bio je zvuk zubarske bušilice, sa kojim se budio i od kojeg nije mogao zaspati sve dok od besanice praktički nije padao u nesvijest, a ne san. Otac je, da bi kupio veći stan i u njemu napravio veću zubnu ambulantu s debljim zidovima, što se nikada nije dogodilo, radio danonoćno i čovjek koji je najviše na svetu mrzio burgije je već u pubertetu pokazivao znake uznemirenosti, pri čemu je bio izuzetno agresivan. Za njega je bušenje u svakom pogledu bilo destruktivan čin, a koji još proizvodi i zvuk koji izluđuje. I kada god bi čuo zvuk bušilice nije se smirio dok ne bi uništio izvor tog zvuka. Sa devetnaest je strpan u ludnicu, koja je srećom postojala baš u tom malom mjestu, a otac je sav novac namijenjen za gradnju nove kuće i zubne ambulante potrošio na njegovo liječenje. Neki dan je prodao i mali stan sa zubnom ambulantom u malom mjestu i tim novcem potplatio svog prijatelja, nesavjesnog ravnatelja psihijatrije, da mu iz nje pusti, sada već četrdesetogodišnjeg sina. Ovaj je, igrom slučaja, već na vratima bolnice sreo oduševljenog mještanina koji je kupio dvije burgije u MEGABUŠ-u i poslije njegove priče kupio veliki nož i seo u prvi taksi.
Čim je u MEGABUŠ-u našao odjel za burgije prepoznao je svog smrtnog neprijatelja po bijelim rukavicama i zlatnoj burgijici za vratom…
