Hrvatski Fokus

Klara je vidjela neobično zgodnog mladića njezinih godina koji joj se ljubazno smiješio

 

(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Klara, kao najstarija, prva je od svojih sestara završila gimnaziju i u ljeto te godine se prijavila za polaganje prijemnog ispita na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Fakultet je primao sto pedeset učenika na prvu godinu, a prijemni ispit se sastojao samo iz slobodnog crtanja!

Za crtanje gipsane muške šake, nešto veće od prirodne, bilo je na raspolaganju četiri sata, a Klara ju je za nepuna dva nacrtala i osjenčila kao da ju je fotografirala i bila je jako iznenađena i duboko razočarana kada je za sedam dana u holu fakulteta nije bilo na popisu onih koji su položili prijemni ispit. Tek kasnije je shvatila da je crtež sina nekog utjecajnog čovjeka uvijek bolji od crteža nekog anonimusa, bez obzira kako ih oni nacrtali, a u suprotno se ionako nije nikako moglo dokazati.

Tu godinu Klara je arhitekturu studirala vanredno, s tim da su je na četiri katedre primili kao redovitu studenticu, a već prvih dana studiranja na putu od svoje podstanarske sobice do zgrade Arhitektonskog fakulteta u tramvaju je upoznala Ivana.

Tramvaj je bio pun. Klara je na sljedećoj postaji trebalo da siđe i polako se probijala do izlaza. Već je bila blizu vrata kada su se ispred nje ispriječila široka muški leđa. Pokušavala je nekako proći, a da se ne gura, ali je vidjela da joj to neće uspjeti. Visoka figura, na kojoj je lagani jesenji kaput bio kao saliven, stajala je ispred nje kao nepomična stijena.

Svakog drugog bi bar lagano gurnula ili dotakla rukom po ramenu i zamolila za prolaz, ali sada je bila zbunjena od prvog momenta kad je ispred sebe ugledala ovog čovjeka, ne znajući uopće povod toj zbunjenosti. No, nije bilo druge, poslije oklijevanja koje je već postajalo kritično za njezin izlazak iz tramvaja, bez ikakvog dodira, tiho je i sramežljivo rekla:

– Oprostite, molim vas, samo malo…

Muškarac ispred nje se okrenuo i Klara je vidjela neobično zgodnog mladića njezinih godina koji joj se ljubazno smiješio:

 – O! Samo izvolite! Ko se ne bi pomjerio tako lijepoj  suputnici! – nije krio zadovoljstvo ovaj mladić čim je ugledao Klaru.

Klara je malo pocrvenjela, stidljivo se zahvalila i hitro se provukla prema vratima. Srce joj je strahovito lupalo, odjednom joj je postalo pretoplo i željela se što prije naći vani. Prošla je čitava vječnost dok tramvaj nije stao i dok se vrata nisu otvorila. Na potiljku je sve vrijeme osjećala pogled ovog zgodnog neznanca.

Na fakultetu joj je sve vrijeme pred očima bio lik tog visokog, snažnog, crnog mladića i njegova tako muževna ljepota i osmijeh, a u ušima joj je odzvanjao njegov duboki i topli glas. I Klara se nije mogla načuditi sama sebi koliko je sve to zaokuplja i uznemirava. Takav nemir joj je bio potpuno nepoznat, jer do sada nije imala ozbiljniju vezu s bilo kojim muškarcem.

I ja sam se njemu svidjela, vidjelo se to po njegovim očima i osmijehu, a rekao je “tako lijepoj suputnici.” – zanosila se i maštala Klara. – Ali što ja pričam, možda je već oženjen, a ako nije, sigurno ima djevojku i, uopće, prvi put ga vidim. I vjerojatno posljednji.

Nije bio posljednji. Nakon nekoliko dana u istom tramvaju pred istom stanicom bila je gužva kao i svako jutro i Klara je, probijajući se prema izlazu, bila već pred samim vratima kada ju je netko blago dotaknuo po ramenu. Okrenula se i malo je trebalo da se ne sruši tu u tramvaju. Bio je to on i pred njom su bile te crne oči i osmijeh koji su je već nekoliko dana i noći neprestano proganjali. Približio je lice Klarinom uhu tako da ga je skoro dotaknio svojim usnama i tiho rekao:

– Oprostite, znam da sam previše slobodan, ako ne i drzak, ali ja jednostavno želim…

– Ali…, ovaj…, ja sada upravo izlazim…, znate… – prekinula ga je Klara.

Vrata su se otvorila i izletjela je van, ali nije mogla izdržati a da ne skrene pogled prema odlazećem tramvaju i potraži mjesto u njemu na kojem bi trebao biti taj mladić, koji joj se ovog puta čak i obratio.

A on je pratio pogledom Klaru, smješkao joj se i kroz staklo na vratima davao nekakve znakove. Pokazivao je rukom na postaju koju je tramvaj upravo napustio, a zatim podigao sedam prstiju. Razumjela je: večeras u sedam, ovdje kod Vukovog spomenika!

Presjekla se, ali se ipak nasmiješila i lako mu kimnula glavom u znak odobravanja, a sama sebi nije vjerovala da je to učinila. Onda najednom nije bila sigurna da je poruka iz tramvaja tako glasila i da zbog toga ne smije i neće izaći na tako zakazan sastanak. Mladić bi mogao pomisliti da ona trči na svaki mig bilo kojeg muškarca.

Možda je on čak i nešto bezobrazno pokazivao!? I potpuni je neznanac, ni ime mu ne znam!

Cijeli dan su se Klari po glavi vrzmale misli koje su joj govorile da nikako ne smije večeras izaći na taj sastanak, a opet, ponašala se i činila sve što čini djevojka za pripremu pred svoj prvi randevu. U šest sati je bila potpuno spremna i sređena, ali još uvijek uvjerena da neće izaći.

Tu večer Klara je upoznala čovjeka u kojeg se smrtno zaljubila. Prijetio je takav epilog već od momenta kada ga je prvi put vidjela i sada je bilo dovoljno da kaže da je dvije godine stariji od nje, da je student treće godine Pravnog fakulteta i da nema djevojku, pa da kod Klare potpuno prevlada ono čega se toliko bojala.

I zove se Ivan, dopada mi se to jednostavno ime! – bila je oduševljena Klara, a na Ivanu je za nju bilo sve predivno, očaravajuće i tako muški.

Bio je otvoren, duhovit, beskrajno šarmantan i, kako se Klari učinilo, iskren i dobar. Rekao je da je iz jednog sremskog sela za koje do tada nije čula da postoji, a uz čokoladni liker, koji ju je jedva nagovorio da popije, i plesne melodije u kavani u koju je odveo na piće, Klari se zavrtjelo u glavi i počeo je za nju do tada nepoznati život iz najluđe djevojačke mašte. Njen “zlatni mjesec”, kako je Ivanu govorila za vrijeme koje su provodili zajedno. Nije se usudila reći “medeni mjesec”, jer je znala što se događa u medenom mjesecu, od čega su njih dvoje bili još daleko, ali ga je ona proživljavala kao medeni. Ivan je također bio oduševljen Klarom, sve više su bili zajedno, i ubrzo je Ivan rekao Klari da se zaljubio u nju i da se do sada nije zaljubio ni u jednu ženu.

Klara i Ivan su se najčešće sastajali naveče, odlazili u kino, na mjesta gdje je bilo glazbe, u kazalište, ili bi šetali bulevarima i poslije se do duboko u noć mazili i ljubili na klupi u parku.

Poslije skoro mjesec dana od kako su se upoznali, kada je Klara bila uvjerena da je ljubav između njih obostrana, iskrena i nezaustavljiva, pozvala je Ivana u svoju sobu. On je stanovao u studentskom domu i nikada nije zvao Klaru tamo, što je ona posebno cijenila, jer su djevojke koje tamo odlaze bile na lošem glasu.

Ivan je za Klaru bio muškarac kakvim je zamišljala svog čovjeka s kojim je u stanju provesti cijeli svoj život, pratiti ga u dobru i u zlu do smrti. Crn, preplanuo, snažan, inteligentan, duhovit, sportski građen. Bio je isto tako dobar plivač kao i plesač, isto tako veliki poznavatelj povijesti, umjetnosti i arhitekture, o čemu joj je znao tako živo i sugestivno pričati, kao što je bio i nježan i pažljiv ljubavnik.

I bilo je dovoljno da je Ivan samo tu u njenoj blizini, da joj bilo što kaže onim svojim baritonom ili bilo što da joj uradi, pa da padne u neko stanje polusna u kojem je znala samo da se privija uz njega i govori mu:

– Ivane, volim te! Ludo te volim!

– I ja tebe ludo volim, Klara!

U Ivanovoj sobici Klara se pretvorila u užarenu lavu strasti, želja ju je raspametila i vođena snažnim Ivanovim udovima doživjela je nekoliko puta ekstazu za koju nije znala da uopće postoji, a kamoli da je ona sposobna za takav užitak. Nije mogla prepoznati sebe i znala je da se od Ivana više nikada neće odvajati, da je on dio njenog tijela i njene duše i njenog razuma. Zaista je u tom momentu bila u stanju ići za njim kuda god bude želio i umrijeti s njim ili za njega.

A Jugoslavija je bila otvorena, Ivan i Klara su mogli otiću u Skoplje ili Prištinu, kao i u Sarajevo ili u Ljubljanu.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Nužno Ministarstvo povratka i iseljeništva

HF

O principu

hrvatski-fokus

Etnografsko pismo Đure Frankovića

HF

ZAKON O AZILU – Službenici i stranci (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više