Prigodno usvojene Smjernice za uštedu energije
Gledajući izvana, čini se da je najveći prioritet EU institucija (po)održati nevjerojatnu razinu spekulantnosti na burzama i u trgovanju električnom energijom i plinom. No, voda polako dolazi do nosa, vrijeme je za odlučnije poteze, gdje su mogući. Dok to još ima smisla…
Prošli tjedan Vlada je objavila mjere kojima se namjerava pomoći građanima i, djelomice, poduzetnicima za nošenje s nevjerojatnom ekonomskom i energetskom krizom. Zahvaljujući tim mjerama hrvatska se kućanstva više-manje mogu osjećati komotno jer se ove zime uglavnom neće smrzavati niti će morati paziti da ugase baš svako nepotrebno svjetlo u stanu. Drugim riječima, ničime se, pa čak ni bezveznim TV spotovima, ne promovira štednja na energiji, kao prioritetna mjera navedena u prigodno usvojenim Smjernicama za uštedu energije. Baš kao što onima, čije se troškove godinama pokriva energetskim vaučerima, nitko nikada nije dostavio barem jednu štednu žarulju, a kamoli omogućio im neki vid birokratski nekomplicirane i samim tim nedostižne energetske obnove onima doista energetski siromašnima. Smjernice su napravljene da se zadovolji forma, a mi ćemo po starom…
Nadalje, je li bilo potrebno do te mjere prigušivati ionako vrlo nisku cijenu električne energije za građane, to je pitanje za stručnu diskusiju koja očigledno nije provedena, a trebala je biti. Druge države smanjivale su druga davanja koja opterećuju cijenu struje, kao što su zeleni nameti za obnovljivce, koji se onda pokrivaju transferima iz proračuna. Neke su pak išle na kresanje tih davanja. Svim investitorima u obnovljivce koji su u starom sustavu poticaja zarada se korigira za stupanj inflacije. Donedavno to nije bio neki faktor, sada se to mjeri u stotinama milijuna kuna. Srećom pa se zelenom energijom trguje po abnormalnim cijenama pa se i HROTE-ov budžet oporavio. Svako zlo za neko dobro? Ili ne…
Populistički komfor
Da bi postigla visoku razinu populističkog komfora, kojim je godinama gušila otvaranje tržišta električne energije čuvajući monopol Hrvatske elektroprivrede, Plenkovićeva Vlada se u potpunosti oslonila na HEP. Ta je tvrtka krajem prošle godine dobila odobrenje da se za tekuću likvidnost zaduži za 2,6 milijarde kuna. U lipnju je pak Vlada odobrila da se Elektroprivreda zaduži za cca. milijardu eura za kupnju plina za građane, da se napuni plinsko skladište i nabavi električnu energiju po povišenim cijenama. Jer, Hrvatska je najveći neto uvoznik električne energije u Uniji. Zašto? Pa Zna se, što drugo?!. Dakle, Elektroprivreda je trenutačno zadužena za više od 10 milijardi kuna. Te će kredite trebati vraćati iz tekućeg poslovanja, pa i u „slučaju promjene vlasničkih odnosa korisnika kredita“, kako stoji u Odluci Vlade.
U cijeloj priči, velika je sreća da je HEP još uvijek u državnim rukama. Treba se nadati da je premijer toga u potpunosti svjestan i da neće dopustiti puzajuću privatizaciju koja vreba već godinama. Da nije bilo dubiozne privatizacije Agrokora, nastradao bi HEP. Problem je što smo u krizu tek zakoračili, a jake karte već se ispucavaju na stol. Dobro je pitanje što slijedi, jer ova se kriza neće ispuhati u narednim godinama. Upravo suprotno, vjerojatno će se produbiti. Europska komisija sklona je državama dopustiti na blokiraju gornju cijenu električne energije na 200 EUR/MWh, što je gornja cijena koja se za sad neformalno spominje za proizvodnju iz izvora koji ne koriste prirodni plin. Gdje je hrvatska cijena za građane od te granice, sve je jasno.
Ima li uopće rješenja?
Ako će htjeti održati poslovanje HEP-a iznad vode, i uostalom pokušati sustavnije rješavati probleme, cijene će građanima trebati povećavati, a poduzetnicima smanjivati. Kad je riječ o plinu, tu je situacija drugačija. Lanuti lakonski da „hrvatski plin ne smije u izvoz“, nakon „afere Škugor“ čisti je populizam bez pokrića. Još jedna vrlo suspektna afera čiji krakovi nikada ne će biti do kraja otkriveni niti sankcionirani. Izolirani incident, rekli bi cinici.
U nedostatku vizije iz Europske središnje banke i Europske komisije, koje su podbacile prekasnim paljenjem, mlakim i načelnim rješenjima za gospodarsku krizu, države se okreću raznim varijantama kojima je svima zajednička državna intervencija. Cijene su takve, jer… takve trebaju biti. Gledajući izvana, čini se da je najveći prioritet EU institucija (po)održati nevjerojatnu razinu spekulantosti u trgovanju i na burzama električne energije i plina. Rješenje može biti u većem broju simultanih tržišnih i tehničkih mjera koje bi trebalo pažljivo osmisliti. No, voda polako dolazi do nosa, vrijeme je za odlučnije poteze, gdje su mogući, dok to još ima smisla. Jer čini se da se svijet koji smo poznavali ubrzano rasipa u sve manje komadiće koje će biti teško sastaviti jednom kada kriza konačno završi.
