Hrvatske žrtve i muslimanski barbari žive odvojeno svatko u svom entitetskom ili republičkom okviru
Kakav, i koliki čovjek mora biti nečovjek, zločinac, ubojica, zlikovac, kada hoda pored i preko toliki skrivenih hrvatskih masovnih grobnica iz vremena muslimanske agresije, i govori o održivosti multietničke i multireligijske daytonske Bosne i Hercegovine. Samo prolazak pokraj i preko poznate mu, smećem zatrpane i skrivene masovne grobnice žena, djevojčica, dječaka, staraca i starica, u kolijevkama i na majčinim grudima ubijene djece, čini ga ljudskom spodobom, zlikovcem, barbarom, i ubojicom kakve ratovi u ljudskoj povijesti nisu zabilježili.
Govoriti o cjelovito unitarističko centraliziranoj, komšićizirano građaniziranoj, islamiziranoj i izetbegovićiziranoj beha zajednici nad tolikim hrvatskim žrtvama skrivenih masovnih grobnica muslimanske vjerske mržnje prema katolicima, mogu samo, a to i čine, sami počinitelji, i supočinitelji na bilo koji način, tih barbarskih zločina. Govoriti protiv Schmidtovih ispravaka zločinačkih grijeha svojih prethodnika, koji nisu krili pristranost na muslimanskoj strani i radili sve protiv Hrvata šaljući i tenkove na njih, mogu samo oni koji su uz povike Alah u ekber počinili strašne zločine, dimenzija genocida, nad hrvatskim žrtvama čije grobove i danas skrivaju.
Takav govor je zapravo nastavak tih zločina drugim sredstvima, samih počinitelja i supočinitelja tih strahota, isti razarajućih i brutalnih obima i karakteristika. Tolika kršćanofobija, tolika muslimanska mržnja iz vjere, međunacionalne i međuvjerske odnose u Bosni i Hercegovini je pokidala i porušila, a i danas ih kida i ruši, više negoli i jedan cunami, i jedan režim, agresor, okupator, koji je prošao nekim svjetskim i beha prostorima. Iskopala je ta muslimanska mržnja provalije i porušila mostove, kopajući ih i rušeći i danas, za čiju će ponovnu gradnju mostova i putova biti potrebna stoljeća, i to pod uvjetom da hrvatska žrtva i muslimanski barbari žive odvojeno svako u svom entitetskom ili republičkom okviru, budući da je bilo kakvo zajedništvo u istom republičko državničkom, ili federalno konfederalnom uređenju, zapravo, nastavak muslimanskog zločina do bioloških granica hrvatskog istrjebljenja kakve muslimani najavljuju, mi ili oni.
Mali Schmidtov ispravak mirnodopskih zločina, Petritscha, Ashdowna, Schillinga, Inzka, nad hrvatskim narodom, velika je barijera muslimansko bošnjačkim unitaristima, građanistima i islamistima na putu realizacije Alijinog zacrtanog cilja MI.
A ta biološka crta nestanka hrvatsko katoličkog naroda u fratarskoj Bosni, kasnije Bosni i Hercegovini i danas u Daytonskoj Bosni i Hercegovini je sve bliža, i neotkrivene masovne grobnice zajedno sa, ni od kojeg suda nekažnjenim muslimanskim ratnim i poratnim zločincima, čini je sve vidljivijom i ostvarljivijom.
Nije to samo zbog njihove, muslimanske, snage MI, i slabosti, hrvatske, oni, nego to je snaga globalne nepravde prethodnih Visokih predstavnika počinjene prema Hrvatima, što je i razlog pobjedničkog muslimansko-vjerskog radikalnog ekspanzionizma u osvajanju beha teritorija i obespravljivanju Hrvata.
Muslimansko skrivanje počinitelja zločina i masovnih grobnica hrvatskih žrtava, uz osude poteza Visokog predstavnika Schmidta, sa kojima Daytonsku Bosnu i Hercegovinu vraća na daytonske temelje, gotovo je tridesetogodišnji vremenski put na kojem ustrajava bošnjačko čelništvo, gradeći lažno moguće zajedništvo, muslimanskih zločinaca i hrvatskih žrtava. U tom prljavom i zločinačkom poslu uveliko sudjeluju, gotovo, svi Visoki predstavnici prije Schmidta, i kao znak zahvale Bošnjaci nekima dižu i spomenike u beha zajednici, a onim drugima koji još uvijek sudjeluju u političkom etničkom čišćenju Hrvata, centraliziranjem i unitariziranjem, građaniziranjem i islamiziranjem beha zajednice Hrvata, Bošnjaka i Srba, pripremaju iste takve zahvale.
Pokazuje se i dokazuje, stoga, da nema toga suda, bilo kojeg predznaka, međunarodnog ili bosansko i hercegovačkog, koji smije otvoriti tu ratnu istinu, i suditi, bošnjačkom čelništvu imenom i prezimenom, poznatim ratnim zlikovcima. Niti onog suda koji će preispitati političko tenkovske poteze bivši Visokih predstavnika koje su usmjeravali protiv Hrvata, i time gotovo u temeljima svojom samovoljom izmijenili i Daytonski i Washingtosnki sporazum, čime su Bosnu i Hercegovinu doveli ponovno na rub nacionalno vjerskog beha ratnog sukoba.
Niti globalno poznata i od slobodnog svijeta prihvaćena činjenica koja kaže da zločin ne zastarijeva, ne uspijeva dovesti pred sud pravde, ne samo počinitelje zločina, nego i sve one koji zločince brane i skrivaju, koji ih odlikuju kao najveće heroje svoga muslimanskog naroda. Među onima koji te ratne muslimanske zločince skrivaju zasigurno su i, gotovo, svi Visoki predstavnici koji su prije Schmidta prošli kao nedodirljivi protektori kroz Bosnu i Hercegovinu, koji su nepravdom i pristranošću na bošnjačkoj strani među narodima posijali mržnju kakva nikad do tad nije rasla na toj zemlji, i beha problem zamrsili više negoli sam vjerski sukob za teritorij.
Što više vrijeme odmiče u hrvatskom narodu raste sve jače sjećanje na žrtve, a u isto vrijeme Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu je, samo njemu iz poznatih razloga, a koje hrvatske žrtve naslućuju, ušutkaniji i ne zainteresiraniji za taj svoj dio posla za koji je zadužen. Sud u Haagu, bivši Visoki predstavnici, dobro plaćeni suci, kao i one bošnjačke u Bosni i Hercegovini, ne interesiraju muslimanski počinjeni zločini nad hrvatskim civilima u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Vitezu, Miletićima, Maljinama, Bikoši, Čifluku, Gučoj Gori, Počulici, Bukovicama, Radonjićima, Putkovićima, Travniku, Bugojnu, Zenici, Grabovici, Sarajevu… Ne interesira ih krađa Bošnjaka i Komšića, „Građana“ i „Ostalih“ hrvatskih mjesta u svim institucijama beha vlasti.
Ne brinu hrvatske ratne, i danas poratne, hrvatske žrtve, jer su krive samo zato što su kršćani katolici, i njihova (ne)vjera daje pravo muslimanima da ih na najbarbarskiji način poubijaju, i povratnike ubijaju, grobnice sakriju i skrivaju, kao što žrtvina pripadnost katoličanstvu brani i haaškim i muslimanskim sucima da zločince progone i sude, da ih prisili na pokazivanje mjesta masovnih grobnica.
I zato ti muslimanski barbari, dimenzija talibana i isilovaca koji su udarili čak i na Ameriku i američke vrijednosti, pod zaštitom Haaškog suda i bošnjačko političko vjerskog liderstva hodaju slobodno po skrivenim masovnim hrvatskim grobnicama, osuđuju Visokog predstavnika što ispravlja nepravdu svojih prethodnika, i dižu spomenike onim Visokim predstavnicima koji su bili, i jesu, na njihovoj strani.
Kao što su hodali bivši Visoki predstavnici preko masovnih hrvatskih grobnica, tako se šetaju i islamisti što su ubijali, i ubijaju, u ime Velikog Alaha i preko groba četverogodišnje Mladenke iz Grabovice što je ubiše, nakon silovanja joj majke Ljubice na njenim grudima, a zatim izmasakriraše i majku koju su prvo prisilili da gleda kako joj dijete ubijaju.
Prelaze,, kao i bivši Visoki predstavnici, islamisti i preko groba ubijenog šesnaestogodišnjeg hrvatskog dječaka u Miletićima, čije smaknuće su, zasigurno gledali zločinci, Genjac, Izetbegović I., Silajdžić, Džaferović, Ganić, i sva ta silna zločinačka skupina iz muslimanske organizacije planiranog zločinačkog poduhvata, koji i osmisliše konc logor za Hrvate u Gluhoj Bukovici, blizu tog sela strašnog zločina nad civilima i dječaku.
Kao počasni građanin gotovo sto posto etnički i vjerski čistog Bugojna, današnjeg beha Kabula, i muslimanski Bin Laden Mlaćo preko masovne grobnice Hrvata, čije kosti je razbacao u kilometarski krug tog zelenog muslimanskog grada, a neke odvezao Džaferoviću da ih on pohrani u visoke peći Željezare Zenica. Više se te islamske ubojice, koji su im zločine blagosljivali hodže povicima Alah u ekber, ne boje nikakvog niti bilo čijeg, no najmanje zapravo nimalo Haaškog, suda, i čak neki od njih su na najvišim političkim položajima beha zajednice.
I te ljudske spodobe, ti džihadisti i ubojice, ti ratni zločinci koji se nazivaju i potomcima Osmanlija, budući da svoje zločine mjere po zločinima genocida i konfesiocida Osmanlija, govore o održivosti beha zajednice. Zasigurno samo zbog toga da imaju i u budućnosti još koga ubijati, masakrirati, čime im se obećava raj u nebu sa dvanaest djevica. Po uzoru na Muhameda koji je također imao 12 žena.
U svemu tome sudjelovali su u daytonskom primirju bivši Visoki predstavnici, a neki i danas sudjeluju pišući knjige o svom protektoratu, a iz svojih haaških fotelja gledaju svjetske suce, čiji kantar vaga po količini naftnih dolara iz islamskih zemalja. Jer, sve dok naftni dolari iz islamskih zemalja dolaze, i dok muslimanski ratni zločinci šetaju nekažnjeno preko masovnih hrvatskih grobnica, haaškim sudijama je dobro i sigurno, a u beha zajednici u čistim muslimanskim gradovima će protestirati islamisti protiv Schmidtova povratka zbirnog beha entiteta na daytonsko izvorište.
