Pokrstila se, sin joj je prešao na islam, a ona počiva u Rimu, gdje se mnogi katolici iz naše regije i danas dolaze pokloniti
Katarinu je njezin otac odgojio kao pripadnicu Crkve bosanske. Svećenici i vjernici srednjovjekovne Crkve bosanske s vremenom su se udaljili od pape i slijedili posebnu varijantu kršćanstva.
U svibnju 1970. Rim je bio pun hrvatskih nošnji koje su nosili posjetitelji iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i potomci hrvatskih iseljenika iz čitavog svijeta. Ovi posjetitelji, među kojima su bili tadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper i poznati hrvatski crkveni povjesničar Dominik Mandić, posebno su hodočastili 124 strme stube bazilike Santa Maria Aracoeli na rimskom brdu Kapitolu, gdje počiva zadnja bosanska kraljica Katarina, koja je preminula 25. listopada davne 1478.
Velikaška kći
Katarina je bila kći vrlo moćnog velikaša Stjepana Vukčića Kosače, po čijoj je tituli hercega današnja Hercegovina dobila ime i Jelena iz velikaškog roda Balšića iz Zete, što bi danas bila Crna Gora.
Prema raspoloživim podacima Katarina se rodila oko 1424. Kada je napunila otprilike dvadeset godina, otac ju je udao za bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Ovaj brak, sklopljen po katoličkom obredu 1446. u strateškom mjestu Milodraž, mjestu koje se danas nalazi na putu između Kiseljaka i Busovače, gurnuo je Katarinu u metež bosanske, ali i europske politike. U tom metežu ona je izgubila svoje kraljevstvo, a njezin sin i najbliži muški srodnici prešli su na islam i postali osmanske gazije, ratnici u islamskom svetom ratu.
Sasvim u skladu s ondašnjim običajima, udaja Katarine za bosanskog kralja bila je rezultat političke računice njezina oca, koji je vjerovao da njegov budući zet ima podršku tada moćne Ugarske u okviru koje je Hrvatska bila jaka brana prodoru Osmanskog carstva u Europu. U čitavoj stvari važnu je ulogu igrao i papa, koji je pokušavao ujediniti zavađena europska carstva i kraljevstva.
U pozadini ove bračno-političke računice bila je vrlo zanimljiva srednjovjekovna bosanska vjerska kontroverza.
Bosanska vjerska kontroverza
Naime, Katarinu je njezin otac odgojio kao pripadnicu Crkve bosanske. Ova crkva je, vjerojatno, nastala iz srednjovjekovne Bosanske biskupije, s tim da su se njezini svećenici i vjernici s vremenom udaljili od pape i slijedili posebnu varijantu kršćanstva. Do 15. stoljeća Crkva bosanska je postala vrlo bogata i utjecajna organizacija s vlastitom crkvenom hijerarhijom na čelu koje je bio djed, nešto kao biskup ili metropolit. Uz to, Crkva bosanska je imala vlastitu vjersku infrastrukturu koja se sastojala od samostana koji su nazivani hiže. Uz sve ovo, Crkva bosanska je, vjerojatno, dijelom usvojila dualističko vjersko učenje katara, odnosno patarena, prisutno u čitavoj tadašnjoj Evropi, zbog čega je za rimske pape bila opasna krivovjernička organizacija koju treba iskorijeniti.
Na njenom grobu je stajao natpis na bosančici. Međutim, 1590. godine, prilikom premještanja kraljičinih posmrtnih ostataka iz prezbiterija crkve (gdje je grob bio u horizontalnom položaju) do njihove trenutne lokacije, na lijevi stup ispred glavnog oltara, originalni natpis je zamijenjen natpisom na latinskom jeziku. No, napravljena je grješka – novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njene glave nalazi se grb njenog muža, a s druge strane grb njenog oca koji se danas više ne može prepoznati.
Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
ex genere Helenae et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
uxori quantum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII dei XXV octobris
monumentum ipsius scriptis positu
…….
Katarini, kraljici bosanskoj,
sestri Stjepana, hercega svetog Save,
od poroda Jelene i doma hercega
Stjepana, Tomaša, kralja Bosne,
ženi, koja je živjela 54 godine
i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg
1478, 25. dana listopada,
spomenik njenim pismom ostavljen.
PSD/W
U ovakvim okolnostima Katarina Kosača se nakon udaje za kralja Stjepana Tomaša obratila na katoličanstvo i tu je svoju vjeru dosljedno živjela do kraja života. Takvo držanje bilo je posebno važno za tadašnju Bosnu, koja se samo uz pomoć zapadne Europe mogla obraniti od osmanskih sultana koji su s mačem u ruci svoju državu širili na području od Bliskog istoka do Balkana. Osmanlije su postali posebno opasni nakon što je sultan Mehmed II. 1453. osvojio zadnji ostatak nekada moćnog Bizantskog carstva, Carigrad.
Stoga je kralj Stjepan, želeći uvrstiti savezništvo katoličkog zapada, počeo progoniti Crkvu bosansku, čiji su vjernici morali prihvatiti katoličku vjeru ili se iseliti iz Bosne. Tijekom ovih priprema za otpor osmanskim osvajačima Stjepan Tomaš je 1461. umro, ostavivši iza sebe udovicu Katarinu s dvoje djece – Sigismundom i Katarinom.
Za novog kralja velikaši su izabrali Stjepana Tomaševića, izvanbračnog sina prethodnog kralja s izvjesnom Vojušom, pučankom i pripadnicom Crkve bosanske. Da bi učvrstio svoju vlast i pripremio se za obranu i sačuvao blagonaklonost pape, Stjepan Tomašević je maćehu Katarinu priznao kao kraljicu majku.
Pad Bosne
Da bi učvrstio Stjepanovu vlast, papa mu je 1461. poslao kraljevsku krunu kojom su ga papini poslanici okrunili u bosanskom stolnom gradu Jajcu. Uz to, papa je pomogao Stjepanu u sklapanju saveza s ugarskim kraljem Matijom Korvinom, nakon čega je Stjepan osmanskom sultanu uskratio danak za mir, koji su plaćali prethodni bosanski kraljevi.
No, kraljeva se prosudba pokazala sasvim pogrješnom jer je sultan Mehmed II. u proljeće 1463. s vojskom dojurio u Bosnu kazniti kralja kojeg je smatrao neposlušnim podložnikom. Suočen s osmanskom opasnošću, kralj Stjepan nije dobio očekivanu pomoć iz Ugarske i sa zapada pa se, bježeći iz Jajca prema Hrvatskoj, sklonio u tvrdi grad Ključ. Sultan je za njim poslao zapovjednika Mahmud-pašu koji je, želeći izbjeći opsadu Ključa i moguće vojno-diplomatske komplikacije u slučaju intervencije Ugarske, kralju Stjepanu obećao poštedjeti život ako sebe i svoje kraljevstvo preda u sultanovu vlast. Nakon pregovora Stjepan je potpisao ugovor sa prisegom osmanskog zapovjednika i otišao u Jajce predati se sultanu.
No, sultanu se nije sviđala Mahmud-pašina prisega jer je smatrao da Stjepana treba pogubiti kako bi spriječio buduće pobune kojem bi mogle ugrožavati osmansku vlast u Bosni. Da se riješi ovu neugodnu političko diplomatsku situaciju sultan se obratio jednom ekspertu za islam i islamske zakone i dobio fetvu, šerijatsko pravno mišljenje, po kojem se sultan nije držati riječi svoga sluge koji je nešto obećao bez prethodne sultanove privole.
Nakon ove fetve Mehmed je dao Stjepanu odsjeći glavu što je obavljeno u sultanovu taboru pod Jajcem na mjestu koje danas nosi pučko ime “Carevo polje”.
Nakon toga osmanska je vojska tijekom ljeta 1463. osvojila čitavu Bosnu koja je sljedećih četiri stoljeća bila pod osmanskom vlašću.
Bijeg iz domovine
U trenutku pada Bosne pod osmansku vlast kraljica Katarina je bila u tvrđavi imena Kozograd, čiji su ostaci danas zanemareni povijesni spomenik kod Fojnice, koju je jedno vrijeme hrabro branila. Kad je vidjela da nema izgleda protiv osmanske vojske, s djecom je kroz bosanske klance i gudure krenula do Stona, kako bi pronašla spas na teritoriju Dubrovačke Republike. No, putem joj je osmanski zapovjednik Frehad-paša zarobio djecu i odveo u Sarajevo, preveo ih na islamsku vjeru i poslao ih u Carigrad.
U srpnju 1463. Katarina je stigla u Dubrovnik, koji je ubrzo napustila jer su se Dubrovčani bojali bijesa osmanskog sultana, ali i jer je sama htjela intervenirati kod pape da sazove križarski rat za oslobođenje Bosne. No, od svega nije bilo ništa jer su europski vladari bili zauzeti vlastitim ratovima.
Nakon ovog razočarenja Katarina je ostatak života provela u Rimu, gdje je od pape dobivala financijsku pomoć za dostojanstven kraljevski život, koja je iznosila 100 dukata mjesečno plus 20 dukata mjesečno za stan. Katarina je najveći dio svojih rimskih dana provela u kući u gradskoj četvrti Pigna, koja je možda bila vlasništvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.
S kraljicom Katarinom došlo je u Rim nekoliko njezinih dvorjana i dvorkinja, pa je ondje uspostavila neku vrstu kraljevskog dvora. Iako u tuđini, stvarno bez kraljevstva, Katarina nije nikada zaboravila svoj kraljevski položaj. Dostojanstveno je podnosila svoje nedaće. Uvijek se pokazivala kao zakonita predstavnica izgubljenog bosanskog kraljevstva.
Posljednje godine života provela je kao redovnica trećoretkinja franjevačkoga samostana Santa Maria Ara Coeli. Riječ je o vrlo staroj crkvi na brdu Kapitol, koja je poznata po svojim znamenitim freskama i do koje se dolazi penjanjem uz 124 mramorne stube.
Kao posljednja legitimna nasljednica bosanske krune, Katarina je 20. listopada 1478. pozvala javnog notara Antu Jurina, svećenika splitske biskupije, tada na službi u rimskoj crkvi sv. Petra, da napravi njezinu oporuku po zakonskim propisima. Sastavljanju oporuke bilo je prisutno 7 svjedoka.
U svojoj oporuci je Katarina, među ostalim, papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike imenovala baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predaju njezinu sinu Sigismundu ili kćeri Katarini ako se vrate na kršćanstvo. Ako se to ne dogodi, odredila je da papa postaje vlasnik Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati po svojoj volji. Nakon toga oporuku je, zajedno s mačem svog pokojnog muža Stjepana Tomaša, predala papi i kardinalskom zboru, kako bi se zauvijek sačuvali. Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. listopada 1478., kraljica Katarina je umrla.
Kraljičin grob
Pokopana je u franjevačkoj crkvi Santa Maria Aracoeli, kako je to oporučno naredila u grobu pred glavnim oltarom crkve. Kraljičin grob je krasila nadgrobna ploča s reljefnim kipom kraljice u naravnoj veličini, 1,78 m, s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski grb i grb obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis bosančicom, što će reći hrvatskom ćirilicom. Na tom mjestu pred oltarom, grob Katarinin ostao je duže od stotinu godina.
Kada su oko 1590. franjevci odlučili popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, da bi kor oltara bio viši, skinuli su kraljičinu nadgrobnu ploču i stavili je na najbliži stup. Prigodom ovoga prijenosa nestala je ploča na kojoj je bio natpis na bosančici, a na njezino je mjesto stavljena druga ploča s natpisom na latinskom jeziku.
Kraljica Katarina završila je svoj životni put u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu, zakopana prije smrti, uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno poštovanje.
Njezini sunarodnjaci, kako smo to vidjeli na početku ove priče, već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Santa Maria Aracoeli pokloniti se zemnim ostacima posljednje bosanske kraljice Katarine, čija se tragična sudbina pamti i danas.
Muslimanski srodnici kraljice Katarine
Katarinin sin Sigismund nije se, kako je to njegova majka priželjkivala, vratio na kršćanstvo nego je odrastao kao musliman i postao osmanski velikodostojnik i vojskovođa pod imenom Ishak-beg. Prema Hrvatskoj enciklopediji Ishak-beg je možda bio u osmanskoj vojsci koja je u sudbonosnoj bitci u Krbavskom polju 1493. uništila hrvatsku vitešku vojsku koju je predvodio ban Emerik Derenčin. U turskoj povijesti poznat je pod imenom Ishak-beg Kıral-oğlu, što će reći Ishak-beg Kraljević. Vjerojatno je pokopan u okolici Skoplja, kao i njegova sestra.
Na islam je prešao i Katarinin brat Stjepan, koji je postao Ahmed-beg Hercegović, zvani Jahja-paşa, koji je četiri puta bio veliki vezir i kapudan-paša, što će reći prvi carski ministar i zapovjednik flote. Umro je 1518., četrdeset godina poslije Katarine, i pokopan je uz velike počasti kao vjerni sluga triju sultana.
Uz njih je zanimljiv i slučaj jednog člana bosanske vladarske obitelji Kotromanića kojeg je 1392. zarobio, posinio i u Carigradu školovao jedan osmanski zapovjednik. Pod imenom Isha-beg ovaj je Kotromanović postao osmanski namjesnik u Skoplju, sandžak-beg koji je u mjestu Vrhbosna sagradio niz vjersko-svjetovnih građevina pa ga se danas smatra osnivačem Sarajeva
