Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Kritičko ispitivanje propusta američke politike u suočavanju s Rusijom

Američki čelnici ignorirali su prigovore Rusije i podcijenili duljine do kojih su ruski kolege bili spremni ići kako bi osigurali domovinu od percipiranih prijetnji

 

Ispravljanje Rusije – procjenjujući njezine sposobnosti i namjere, dugoročne pokretače njezine politike i percepcije prijetnji, kao i njezina postignuća – ključno je jer je alternativa pogrješnom tumačenju recept za izgubljene resurse, iskrivljene nacionalne prioritete i povećan rizik od sukoba.

Kritičko ispitivanje propusta američke politike u suočavanju s Rusijom i njezinim namjerama i mogućnostima u posljednjih nekoliko desetljeća odavno je trebalo. Tri čimbenika u velikoj mjeri uzimaju u obzir ovaj problem. Svi oni i dalje utječu na pristup suvremenih kreatora politike duboko problematičnim odnosima s Moskvom. Raspakiravanjem analitičkih pretpostavki na kojima se temelje te zablude, administracija predsjednika Joea Bidena i drugi važni akteri politike bit će bolje opremljeni kako bi se osiguralo da se američka politika u budućnosti temelji na najrealnijem razumijevanju izazova koji Rusija predstavlja i pravim vrstama alata koje bi Sjedinjene Države trebale koristiti za suočavanje s njom.

Prvi čimbenik je dugotrajna euforija posthladno-hladnoratovskog razdoblja. Za mnoge zapadne promatrače, raspad Sovjetskog Saveza i implozija ruske moći pokazali su trajnu nadmoć Sjedinjenih Država. Percepcija da je pad Rusije bio toliko dubok i nepovratan da se više ne će moći oduprijeti zapadnim inicijativama otežala je prihvaćanje pushbacka Moskve protiv zapadne politike. To je bio poseban problem kada je Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) provela nekoliko krugova proširenja 1990-ih i početkom 2000-ih pod vodstvom SAD-a. Američki čelnici ignorirali su prigovore Rusije i podcijenili duljine do kojih su ruski kolege bili spremni ići kako bi osigurali domovinu od percipiranih prijetnji.

Drugo, američki kreatori politike i stručnjaci odavno su premalo pozornosti posvetili pokretačima vanjskog ponašanja Rusije. Ruska percepcija prijetnji dio je nasljedstva jako oblikovanog geografijom i poviješću problematičnih odnosa s drugim velikim europskim silama. Dodatno ih pogoršava trauma gubitka njegovog carstva, dugotrajna ideologija veličine i osjećaj privilegiranosti temeljen na njegovoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu. Predsjednik Vladimir Putin sve ih potiče na unutarnju političku korist.

Treće, kreatori američke politike nisu u potpunosti internalizirali lekcije iz dviju najvećih kriza Hladnog rata – kubanske raketne krize 1962. i euromisilne krize s početka 1980-ih. U oba slučaja Sovjetski Savez se potrudio suprotstaviti onome što su njegovi čelnici smatrali jednostranom američkom prijetnjom sovjetskoj domovini koja se nije mogla tolerirati. Godine 1962. zamalo su pokrenuli nuklearni rat. Godine 1987. pristali su eliminirati cijelu klasu nuklearnog oružja srednjeg dometa kako bi osigurali domovinu od američkih raketa. U obje situacije, američke rakete raspoređene u Europi uskratile bi Kremlju prednost strateške dubine i vremena odlučivanja u krizi. Pouke tih kriza zanemarene su kao anakronizmi kada je NATO krenuo u širenje prema istoku pod pretpostavkom da više neće morati brinuti, a kamoli održavati potrebne sposobnosti za misiju teritorijalne obrane. Uostalom, Rusija je trajno oslabljena. Kada je Rusija dokazala suprotno, savez je bio iznenađen.

Kao još jedno iznenađenje za Sjedinjene Države i njezine saveznike, ruska vanjska politika postala je sve odlučnija, suparnička i ambicioznija u posljednjem desetljeću. U postsovjetskom prostoru, Bliskom istoku, Latinskoj Americi i dijelovima Afrike, Rusija je rasporedila raznolik komplet alata bogat tvrdim, mekim i sivim instrumentima moći kako bi se nametnula kao globalna sila. Ruska vanjskopolitička agilnost, pa čak i odvažnost, u više su navrata iznenadili Zapad i izazvali strah od njegova povratka kao velike prijetnje zapadnim interesima. U stvarnosti, ruski dobici i alati koji se koriste za postizanje ciljeva Moskve nisu bili toliko impresivni. Ali Rusija je to nadoknadila iskorištavanjem pogrešaka Sjedinjenih Država i njezinih saveznika ili prelaskom u vakuume moći koje su ostavili.

Ipak, rusko savijanje mišića i agilnost u postavljanju kompleta alata, za koje je izvjesno da će biti obogaćeni kako nove i još disruptivnije tehnologije postanu dostupne, ostat će vrhunski izazov za predsjednika i njegove više suradnike za nacionalnu sigurnost. Rusija će također ostati ozbiljna briga za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država zbog svog nuklearnog arsenala i konvencionalnih i kibernetičkih sposobnosti – i zbog američke predanosti NATO-u, koji je u doglednoj budućnosti u napetom obračunu s Rusijom, u neposrednoj blizini svog srca.

Ispravljanje Rusije – procjenjujući njezine sposobnosti i namjere, dugoročne pokretače njezine politike i percepcije prijetnji, kao i njezina postignuća – ključno je jer je alternativa pogrešnom tumačenju recept za izgubljene resurse, iskrivljene nacionalne prioritete i povećan rizik od sukoba.

U odgovoru na taj izazov važno je odrediti prioritete i razlikovati primarne i sekundarne interese. Europa je glavno kazalište sukoba istok-zapad u kojem ruske akcije ugrožavaju zapadnu sigurnost. Izvan Europe, dobit Rusije znatno je manja nego često prikazana i predstavlja manje ozbiljan izazov američkim interesima.

Kontinuirana tendencija odbacivanja Rusije kao “bila” ili opadajuće sile čija će kora uvijek biti gora od ugriza može dovesti do toga da se Sjedinjene Države preopterećuju, preuzmu nerealne obveze i riskiraju opasnu eskalaciju s jedinom zemljom koja je još uvijek njezin konkurent nuklearnom vršnjaku. Nastojanje da se PROŠIRI NATO bez uzimanja u obzir mogućnosti da se Rusija ponovno pojavi kao velika vojna sila bio je primjer takvog razmišljanja, koje treba izbjegavati u budućnosti.

Istodobno, opseg i razmjer prijetnje koju ruski globalni aktivizam predstavlja za američke interese uvelike će ovisiti o tome kako Washington definira te interese u regijama u kojima je Rusija proširila svoj otisak u posljednjem desetljeću. Bez trezvene procjene ruskih dobitaka i alata za projekciju moći, Sjedinjene Države će se pozicionirati da nepotrebno jure za avetima ruskog ekspanzionizma u udaljenim krajevima svijeta gdje glavni američki interesi nisu u pitanju.

UVOD

Kritičko ispitivanje opetovanih promašaja američke politike u suočavanju s Rusijom i njezinim namjerama i sposobnostima odavno je trebalo. Rusija se često prikazuje kao ekspanzionistička sila s globalnim ambicijama odlučnim – u partnerstvu s Kinom – da pomete svjetske demokracije i liberalni međunarodni poredak i stvori novi globalni poredak temeljen na neliberalnim načelima i pravilima dvaju autoritarnih konkurenata velike moći Sjedinjenih Država.1

Ali jednako često se odbacuje kao država u padu, vjerojatno terminalna. Rusija se opisuje kao da se drži ostataka svog statusa velesile i pati od demografskog pada koji se ne može preokrenuti u doglednoj budućnosti, gospodarstva pretjerano ovisnog o vađenju resursa koje nije voljna i nesposobna za modernizaciju i sklerotskog političkog sustava.2

Potrebno je nijansiranije razumijevanje ruskih geopolitičkih namjera i sposobnosti. Preuveličavanje njegove vojne moći i ekonomskog potencijala – i volje Kremlja da koristi ove alate u prisilne svrhe – može dovesti do rasipanja resursa u najboljem slučaju i opasne utrke u naoružanju i sukoba u najgorem slučaju. Suprotno tome, podcjenjivanje sposobnosti Rusije i njezine volje da ih koristi kada je, prema mišljenju Kremlja, to opravdano onim što je na kocki može dovesti do pogrešne procjene i eskalacije napetosti koja također povećava rizik od vojnog sukoba. Jednako je važno razumjeti one pokretače ruske politike koji određuju njezinu odlučnost da koristi vojnu silu, osobito u krizi. Učinkovito upravljanje krizama i smirivanje situacije, smanjenje rizika i prevencija sukoba – što bi trebali biti među najvažnijim ciljevima američke politike prema Rusiji – zahtijevaju čvrsto razumijevanje izvora ruskog ponašanja i čimbenika koji ga oblikuju. Ta razmatranja mogu igrati daleko važniju ulogu u određivanju ishoda kriza od jednostavnog brojanja vojne opreme koju Rusija ima na raspolaganju. Drugim riječima, razumijevanje vidikovca Moskve i načina na koji definira ruske vitalne interese jednako je važno kao i precizno izračunavanje vojne ravnoteže. Razumijevanje perspektive druge strane nije isto što i prihvaćanje.

Svrha ovog rada je istražiti uzroke kroničnog problema pogrešne percepcije ruskih sposobnosti i namjera u SAD-u i što se može učiniti kako bi se izbjeglo ponavljanje pogrešaka iz prošlosti. Sastoji se od procjena: evolucije američke percepcije sovjetske/ruske prijetnje od 1950-ih do danas, dominantnog trenutnog narativa o ruskoj prijetnji i njezinim pokretačima, ruske prijetnje ključnim američkim regionalnim interesima i posljedica pogrešnog tumačenja ruskih namjera i sposobnosti.

Rad se nadovezuje na našu nedavnu studiju, u kojoj tvrdimo da je ruska strateška kultura proizvod duge povijesti suparničkih odnosa zemlje s drugim velikim europskim silama i njezine geografije koja nema učinkovitu prepreku za provjeru ekspanzionističkih impulsa ili zaštitu od vanjskih prijetnji, te stoga naglašava vrijednost strateške dubine kao mjere njezine sigurnosti.3 Ovaj rad iznosi četiri središnja argumenta:

  • Prvo, u nastavku proširenja NATO-a 1990-ih i početkom 2000-ih pod vodstvom SAD-a, savez je ignorirao ključne lekcije hladnog rata i dugoročne pokretače ruske politike – naime, percepciju prijetnji i duljine do kojih su njegovi vođe bili spremni ići kako bi osigurali domovinu.
  • Drugo, izvan Europe, koja je glavno kazalište sukoba istoka i zapada, dobit Rusije znatno je manje značajna nego što se obično prikazuje.
  • Treće, iako je globalni aktivizam Rusije izazov za američke interese, razmjer tog izazova uvelike je određen koliko usko ili ekspanzivno Sjedinjene Države definiraju svoje interese u onim regijama u kojima je Rusija proširila svoj otisak u posljednjem desetljeću.
  • Četvrto, u doglednoj budućnosti Rusija će ostati glavni izazov na dnevnom redu nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država i s njom se moraju pozabaviti predsjednik i njegovi najviši dužnosnici za nacionalnu sigurnost.
Aaron David Miller, Eugene Rumer i Richard Sokolsky, https://carnegieendowment.org/2021/06/30/grand-illusions-impact-of-misperceptions-about-russia-on-u.s.-policy-pub-84845

Povezane objave

Kina i Brazil odbacit će američki dolar, trgovat će vlastitim valutama

hrvatski-fokus

Nostalgija za vođom

HF

Kina i talibani imaju zajedničke interese

hrvatski-fokus

Od Madisona do Trumpa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više