U pripovijedanju integrira istočnoazijske grafičke utjecaje razvidne u naglašenoj višebojnosti, ilustrativnosti i plošnom pristupu
Izložba pod nazivom „Fortuna“ Endija Poškovića otvorena je u utorak, 25. listopada 2022. u Sveučilišnoj galeriji u Splitu. Izložba je složena vizualna cjelina koja objedinjuje užu selekciju grafika nastalih u prethodnih dvadeset godina rada, odnosno tri grafičke serije Majestic, Crossing i Dream.
Otvarajući izložbu prorektor za znanost i kvalitetu Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Igor Jerković je naglasio kako je ovo ujedno i prva velika izložba prof. Paškovića u Republici Hrvatskoj „pa smo posebno počašćeni jer se to događa upravo u srcu kampusa. Također, posebno mi je zadovoljstvo reći da se Sveučilište u Splitu i po svojoj umjetničkoj djelatnosti počinje prepoznavati na različitim svjetskim rangiranjima, a ovo događanje samo to potvrđuje.”
U katalogu izložbe kustosica Ana Čukušić je napisala: „Izložba Fortuna Endija Poškovića složena je vizualna cjelina koja objedinjuje užu selekciju grafika nastalih u prethodnih dvadeset godina rada, odnosno tri grafičke serije Majestic, Crossing i Dream. Termin fortuna, nastao od latinske verzije fortunatus, jezični je izdanak civilizacije koja je već vrlo rano pokazala dosege ljudskog potencijala i čije golemo naslijeđe na Zapadu baštinimo u raznim sferama djelovanja, prepoznajemo u postupku mišljenja i sagledavanja prostora koji nastanjujemo. Vrlo nesvakidašnje s obzirom na svoje znanstvene zametke, ta je ista antička civilizacija cijelo ljudsko postojanje zasnivala na pričama u kojima su božanska bića određivala životne putanje ljudi te ih mijenjala i preusmjeravala u skladu s vlastitim hirovima. Jedna gotovo pa neprimjetna u moru ljudskih kontradiktornosti. Otuda i Fortuna, drevna božica sreće i personifikacija sretne okolnosti za ljudskog pojedinca. Za Endija Poškovića čiji su radovi puni dihotomija, naslov izložbe može implicirati ironiju ili pak biti vezan za usputnu crticu iz privatnog autorovog života.
Pošković nema tendenciju biti pripovjedač koji će nametnuti neku specifičnu fabulu čitatelju, već mu dati početni impuls i suočiti ga s uistinu osebujnom narativnom strukturom. Budući da se pri pokušajima interpretacija umjetničkih radova i izložbi redovito javljaju pojmovi poput autoreferencijalni i nacionalni, kao i da takve deklaracije već desetljećima zamagljuju beznadne pokušaje umjetnika da govore o bilo čemu drugom izvan socio-političkog bazena u kojem su rođeni, odrasli ili pak žive, u ovom pokušaju, može se reći, pažnja je usmjerena na znatno kompleksnije pripovjedne strategije.
Naime, Endi Pošković u zapadnu tradiciju „storytellinga“ ili pripovijedanja integrira, između ostalog, istočnoazijske grafičke utjecaje razvidne u naglašenoj višebojnosti, ilustrativnosti i plošnom pristupu. Autor u tom prepletu, akumulirajući osobna iskustva, razvija prepoznatljivu ikonografiju, neku vrstu „osobne mitologije“, koja nadilazi vlastito okruženje i lako se potvrđuje na svim kulturnim prostorima. Poškovićeve grafike, unatoč tomu što su kronološki organizirane, strukturirane po vizualnim cjelinama, štoviše što sadrže fantazmagorične aktere i fiktivan prostor, koje susrećemo u poznatim pričama i prepoznajemo u stvarnim prostorima, ne rezultiraju linearnom naracijom. Autor se odlučuje na istočnoazijsku tradiciju pripovjedačkog diskontinuiteta, fragmentarnost i isprekidanost, unutar vizualne umjetnosti iskazanu kroz panele i suglasja teksta i slike, a prepoznatljive u stvaralaštvu japanske škole Ukiyo. Premda su paneli u posljednjoj autorovoj grafičkoj seriji Dream međusobno povezani, mogu stajati i kao zasebne, samostalne slike. Isto vrijedi i za tekstualni segment na dnu grafika iz serije Majestic, koji nužno ne korespondira s gornjim slikovnim segmentom.
U sadržajnom smislu paneli iz serije Dream višeznačni su. Optičkom šetnjom s plohe na plohu poruka sazrijeva, postupno se razjašnjava, ali i neočekivano komplicira. Jedno poglavlje se zatvara i dovodi do kraja, a drugo tek otvara. Promatrača ne navikla na nepreciznost vlastite umne spoznaje, navedeno nepoštivanje uloge i diktata podloge rada kao početka i kraja radnje, može uvesti u stanje interpretativne frustracije i nezadovoljstva. No, Poškovićeve grafike podrazumijevaju i određeni stupanj slobode, izbora u vlastitom (samo)određenju. Time se ostvaruje mogućnost uspostave novog i demokratičnog sustava semantičke proizvodnje, kojeg obilježava otvorenost intervenciji promatrača u proizvodnji značenja.
Premda se u promatraču može pojaviti osjećaj poraza u svom pokušaju da shvati, autor ga ne želi izvesti u sigurnost tumačenja na koje je navikao. Pripovjedna strategija Endija Poškovića neočekivana je – posjetitelja naviknuta racionalno percipirati okolinu izazvati na kreiranje imaginarnog narativa, preslagivanjem vlastitih pretpostavki i kombiniranjem asocijacija, za koje sam autor nije odgovoran. Izložba u konačnici postavlja i pitanje održivosti izvornih autorskih poruka neovisno o svom tvorcu. Radnja je u Poškovićevim grafikama stalno izmičuće, neuhvatljivo načelo koje nama, sudionicima u proizvodnji njezina značenja, sugerira da proces samo(spoznaje) nikada ne prestaje. Umjetnosti kao ni stvarnosti ne manjka neadekvatnih odgovora i novih pitanja. Unatoč tome smo joj skloni prišiti bezbroj iluzija, obavezati je na održavanje integriteta i duhovna usmjerenja svijeta. Poškovićeve grafike navraćaju na neuljepšane osobine umjetnosti proizašle iz načela posvemašnje slobode: mogućnost revitalizacije značenja, sposobnost kontekstualne prilagodbe i preživljavanja u najrazličitijim uvjetima, od kojih smo se kao tumači nehotice udaljili u utopijskoj želji da pomoću umjetnosti nadiđemo ljudsku prirodu i pronađemo učinkovit korektiv društva. Ana Čukušić
O autoru
Endi Pošković rođen je u Sarajevu 1969. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Dževada Hoze. Godine 1990. odlazi iz Sarajeva u Norvešku gdje završava poslijediplomski studij slikarstva u klasi profesora Jon Arne Mogstada. s Akademije likovnih umjetnosti u Trondheimu. U SAD-u magistrira grafiku i crtež na Sveučilištu Države New York u klasi profesora Harvey Brevermana i profesorice Adele Henderson. Danas, profesor Endi Pošković predaje umjetnost i dizajna na Sveučilištu u Michiganu, a ujedno je sveučilišni suradnik u Copernicus Centru za Poljske studije, Centru za Japanske studije, i Weiser centru za nove demokracije pri istoimenom Sveučilištu. Njegovi radovi su izlagani diljem svijeta na brojnim međunarodnim bijenalima i trijenalima, a dobitnik je značajnih nagrada i priznanja za svoj grafički rad, uključujući potpore i stipendije od Memorijalne zaklade Johna Simona Guggenheim-a, Fulbrightove komisije Sjedinjenih Država, Zaklade John D. Rockefeller, Bellagio-a Centar, Zaklada Pollock-Krasner, Norveške vlade, Zaklade Camargo u Francuskoj, Flamansko Ministarstvo kulture, Državno vijeće za umjetnost New Yorka, Macdowell Kolonije i Zaklada Art Matters-New York City, između ostalih. Njegova djela nalaze se u brojnim zbirkama i muzejima kao što su Philadelphia Museum of Art; Muzej umjetnosti Fogg pri Sveučilištu Harvard; Detroitski institut za umjetnost; Muzej umjetnosti Estonije, Tallinn; Zbirka funadacije Fernet Branca, Francuska; Alive Jincheon Printmaking Museum, Južna Koreja; Stanley Muzej umjetnosti Sveučilišta Iowa i mnogi drugi.
Izložba ostaje otvorena do 14. studenog 2022. godine.
