Hrvatski Fokus
Društvo

Djecu u školi bi trebalo zaštititi od svega, pa i od vršnjačkog nasilja

Daleko smo dogurali kad se u osnovnoj školi moramo zaključavati od svojeg učenika

 

U zadnje vrijeme puno se svuda piše o vršnjačkom nasilju s raznih gledišta. Vršnjačko nasilje nije ništa novo, niti neuobičajeno u školama. Današnja moderna tehnika i tehnologija je zaslužna što takvi slučajevi dođu u javnost iako neki (ravnatelji škola) to skrivaju i minimaliziraju, kao nije to vršnjačko nasilje, već neke male nesuglasice i nesporazumi. Postoje protokoli po kojima se postupa kad u školama dođe do vršnjačkog nasilja. Međutim tada je već za neke stvari i postupke kasno. Moralo se prije reagirati i nasilje pokušati spriječiti. Uvijek postoje neke indicije koje vode ka nasilju. Postoje više vrsta vršnjačkog nasilja, koje se uglavnom svode na psihičko ili fizičko maltretiranje i nekakav obračun među vršnjacima. To može biti unutar jednog razrednog odjela ili izvana, od nekog učenika ili više njih, iz drugih odjelima. Postoji uvijek netko tko negdje zbog nečega strši ili je drugačiji. Tada taj i takav postaje meta za nasilnike. To ne nastaje od dana do sutra. To se stvara dulje vrijeme. Pomnim i redovnim praćenjem učenika takvo nešto se može na vrijeme otkriti i spriječiti. Neka djeca se srame reći roditeljima i učiteljici da ih netko maltretira, na bilo koji način. Ako to dulje traje, neki od žrtava. Sebe počinju kriviti za to i smatraju se manje vrijednima. Smatraju da zaslužuju što ih drugi kinje i maltretiraju, jer su po nečemu drugačiji. Tu je zatajio odgoj, kako kućni, tako i onaj u školi. Učenik (dijete) očito nema povjerenja u onoga kome bi se trebao obratiti i reći istinu. To nije nikakvo tužakanje. To je dovođenje stvari u red. S djecom o svemu treba puno pričati i slušati ih kada nam nešto govore, posebice kad imaju problema s drugom djecom, bilo u školi, na ulici i na drugim mjestima susretanja i boravka. Suradnja roditelj-učitelj je tu neizbježna.

Čitam na portalima kako je u jednoj zagrebačkoj školi jedan učenik davio drugog učenika u WC-u. Učiteljica se s drugom djecom zaključala u učionicu. Roditelji djecu više ne puštaju u školu. Mislim, kaj je to? Ne mogu vjerovati. Takvo stanje nije nastalo taj dan. Fizički napad (davljenje) nije samo od sebe tek tako najedanput nastalo. Bilo je tu nekih prijepora i problema prije toga. Zar to nitko nije vidio i znao? Pišu tako da s tim dječakom nasilnikom već dulje vrijeme postoji određeni problem. Da on maltretira ostale, prijeti im i da se ga svi boje. Zaboga ljudi, gdje to živite? Za sve uvijek postoji rješenje. Što se poduzimalo u vezi tog slučaja? Tko je to poduzimao? Koji je rezultat toga. Davljenje u WC-u. Dajte, najte! Radila sam u osnovnoj školi punih 36 godina. Svakojake i svakakve djece sam vidjela i prošlo mi ih je kroz ruke. Nitko se nije rodio kao nasilnik, niti kao žrtva. Skup raznih i različitih okolnosti dovodi do eskalacije nasilja. Mora se pronaći uzrok određene netrpeljivosti i pedagoških metodama to pokušati riješiti. Kad je problem veći i jači, treba zatražiti stručnu pomoć izvan škole. Tad su u pitanju određene dijagnoze i bolesti koje treba liječiti i sanirati. Nije to jednostavan niti lak posao. Posao učitelja nije da samo djecu naučiti čitati, pisati i računati, već ih treba i odgojiti, prvenstveno da ne čine drugima, ono što ne bi htjeli da drugi učini njima. U razrednom odjelu bi trebalo razvijati prijateljstvo, drugarstvo, poimanje različitosti, rješavanje problema razgovorom, stvarati međusobno povjerenje, toleranciju,…

Dvoje djece se tuče u WC-u, odnosno jedan davi drugoga, a učiteljica se zaključa u učionicu. Ne razumijem taj postupak. Zar nije trebalo tu dvojicu razdvojiti, odnosno nasilnika spriječiti u davljenju?

Što se tu ima drugo misliti i razmišljati. Kako su to djeca u učionici bila ugrožena da se učiteljica s njima zaključala? Zar nije bilo nikoga odraslog da jednostavnije i učinkovitije riješi taj slučaj, kad je već došlo do fizičkog obračuna? Djecu u školi bi trebalo zaštititi od svega, pa i od vršnjačkog nasilja. Ponekad se mora ići silom na silu. Ovu je djecu jednostavno trebalo razdvojiti, bez unošenja nemira i straha među ostale učenika.

Daleko smo dogurali kad se u osnovnoj školi moramo zaključavati od svojeg učenika. Ovo bi bilo smiješno da nije žalosno, jadno i bijedno.

Najgore od svega je da djeca nisu nekoliko dana išla u školu zbog tog incidenta. To nije nikakvo rješenje. “Posrnulog” dječaka, ukoliko to nije neki teži slučaj s određenom medicinskom dijagnozom, bi  dobar razredni odjel, njegovih vršnjaka mogao “popraviti”, usmjeriti na pravi put. Trebalo bi mu djelima pokazati da ga prihvaćaju, da ga razumiju i da im je stalo do njega.

Taj dječak nije sam od sebe, bez utjecaja sa strane postao nasilan. Eskalacija njegova nasilja je rezultat zanemarenosti, neprihvaćanja, nerazumijevanja i odbacivanja, od bilo koga, bilo gdje. Gdje su bili roditelji, učitelji, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, uprava škole, školski liječnik i svi ostali sudionici u odgoju i obrazovanju da se slučaj razvio do točke u kojoj je eskalirao? Netko ili svi pomalo su gurali glavu u pijesak i ponašali se po onoj: Brigo moja pređi na drugoga.

Iz dugogodišnjeg iskustva znam, da se takvi problemi, ne odgađaju, već rješavaju odmah, na licu mjestu, kod prvog, možda i na oko minornog incidenta i naslućivanja nekakvog nasilja. Kad se to ne može riješiti u razrednom odjelu, traži se pomoć pedagoške službe u školi i po potrebi izvan škole. Problemi se ne smiju ostavljati po strani ili pomesti pod tepih. Najgore od svega je ignorirati pokušaj nasilja, a kamoli  samo nasilje. Neki ravnatelji to čine: ne žele svoju školu prikazati mjestom u kojem ima nasilja. To je stvarno neprofesionalno, primitivno i kontraproduktivno. Nije to nikakva igra, niti zadirkivanje, ako jedan učenik ili više njih tuku drugoga ili ga ugnjetavaju, na bilo koji način. Oni su se šalili, rekao je nedavno jedan ravnatelj, kad je u javnosti objavljen slučaj nasilja nad jednim učenikom, od njegovih vršnjaka. Nisu se oni niti šalili, niti igrali, nego su ugrožavali slabijeg, nezaštićenog i nemoćnog. Zakon jačeg nažalost, još uvijek vlada, čak od najranije dobi, još od vrtića. Po meni su za to krivi roditelji malog “zlostavljača”. Sjećam se jednog slučaja s plaže, kad je jedan dječak maltretirao sve oko sebe, posebice djevojčice, gurao ih, povlačio za kosu, udarao, otimao im igračke… Kad je majka tog dječaka upozorena da joj sin maltretira druge rekla je: Kaj hoćete. On je muško.

Mnogi takvi mali nasilnici, još u pelenama, se razviju u prave nasilnike kad odrastu. Nije dovoljno djetetu dati piti, jesti, odjenuti ga i zbrinuti. O djeci se treba neprekidno brinuti u smislu njihova odgoja i uključivanja u društvenu zajednicu, posebice vršnjačku.

Ankica Benček

Povezane objave

Arboretum i ljetnikovac Trsteno

HF

Pokoljenja, pamtite ih…

HF

Tajni život duše

hrvatski-fokus

Budi koristan – Sedam alata za život  

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više