Hrvatski Fokus
Povijest

Zmajeva godišnjica u Zagrebu 

Čovjeku ne trebaše vidovitosti da zaključi već tada kakva bi bila Jugoslavija

 

Dubrovački list “Crvena Hrvatska” u broju od 8. “julija” 1899. donosi zanimljiv članak koji odražava bolesti mentaliteta i hrvatskoga i srpskoga kao u pripovijetki Kosorovoj “Požar strasti”. Čovjeku ne trebaše vidovitosti da zaključi već tada kakva bi bila Jugoslavija. Prenosim članak u cijelosti, a autorstvo može biti pravaša Ivana Androvića?

“U ime sloge!

Naša slatka braća Srbi naumiše da proslave pedesetgodišnjicu književnog rada Zmaj Jovana Jovanovića – u bijelom Zagrebu.

Svečanost je zamišljena plemenito i nevino : vesele se braća veselju svoga pjesnika – ko da i na to zamjeri? Ali je pripravljena i udešena himbeno i podmuklo – upravo po srpsku!

Srbi znadu da je Zagreb središte hrvatske kulture. Oni htjedoše u tom središtu da in(sc)šeniraju srpsku demonstraciju, proglašujuć – ime sloge! – na usta Bogdana Medakovića taj naš Zagreb središtem kulture srpske!!

Hrvati na ovu provokaciju moradoše mučati – u ime bratske sloge!

Na svečanost moralo je da dođe što više Srba iz Bačke, Banata, Srijema i Srbije – neka barem začine i za jedan dan učine , da se o Zagrebu govori kao o gradu, u kom se može sabrati i slaviti velika srpska slava.

Ali za to je trebala prostorija hrvatskijeh društava. Obratiše se na “Hrvatski Soko(l)”, da im svoje ustupi. Naša braća Zagrepčani ne umjedoše da prozru u namjere bizantinske i ustupiše Društvo. A braća Srbi iz zahvalnosti, na Pozivim ispustiše ime “Hrvatsko”, pa metnuše, da će se svečanost obdržavati samo u “Sokolu”. I ovo opet u ime sloge!

U ime sloge hrvatsko akademsko društvo “Zvonimir” u Beču nazvaše: slavensko potporno društvo “Zvonimir” – samo da ne spomenu naše hrvatsko ime!

U ime sloge u pozivu na izlet na Plitvička jezera naštampaše da su to srpska jezera. Srpska jezera? Srpska jezera u Hrvatskoj?

Ovakovijem se provokacijama misljela proslavit pedesetogodišnjica Zmaj Jovana Jovanovića! 

Reći će nam se : to su sitnice! Jest, sitnice su; ali sitnice koje pokazuju jednu tendenciju, koje pokazuju veliku i prikritu mržnju na sve ono što je hrvatsko!

I htjedoše da Hrvati oslijepe pa da im na tu slavu dođu!

Mi se ne čudimo osim izrodim hrvatskim u Zagrebu – ta to su pitomci pravoslavnih Hrvata ili doseljenih trgovaca Grka. (Cincara ?, op., T.T.) Oni se svojeg imena odrekoše i dosljedno tome moraju i da ga mrze.

Najdosljedniji hrvatožderi jesu baš ovi odnarođeni Hrvati u sred Zagreba.

Jer kudgod se okrenu sve im je hrvatsko – kao biku crvena boja.

Ali se čudimo Zmaju Jovanoviću – tome razglašenome pjesniku sloge Hrvata i Srba.

Zmaj kao značajan čovjek nije smio dopustiti da se njegovo ime upotrebljuje za provokaciju i uvredu plemena koje on nazivlje bratskim i među koje se naselio kao gost. Pa kad je Zmaj to dopustio (pa možda se u srcu i smejao) hoće reći, da je i on kao i oni – da su svi jednaki, a riječi mu o slozi i ljubavi samo prazna fraza (ne mislim da je Zmaj zlonamjeran, op., T.T.).

Inače valjalo bi pomislit da je Zmaj vrlo ograničen i plitak, ako nije vidio kamo se smijera. Sama svečanost pak pretvorila se u srpsko – mađarsko bratstvo!

Pozvani, dođođe mnogi Mađari iz Ugarske i tu u Zagrebu, u srcu Hrvatske ostentativno (napadno) držahu mađarske govore u kojima izrazivahu svoje simpatije Srbima. A mađarski listovi u ovoj prigodi stadoše jaukati da Hrvati progone Srbe u Banovini. I jedni i drugi zaboraviše u ovoj prigodi na Banat i Bačku.

Na banketu u čast Zmaju u prisuću Mađara i Srba ustao je jedan Srbin, dr Dimović i nazdravio gosp. grofu Khuenu Hedervaryju.

U isto doba kad je Bogdan Medaković, uz oduševljenje Srba i Mađara “proglasio” da je Zagreb postao “centar srpstva”.

I ovo je sve urađeno – u ime sloge i bratske ljubavi!

I dobroćudnim Hrvatima bijaše toga previše. U Zagrebu dođe do demonstracija. Omladina sveučilišta gnjilim jajima napa(d)ne goste. Redarstvo i vojska morade izaći da brani njih i prostorije gdje su se ove nevine provokacije kovale.

Na to zaori bizantinski plač srpskijeh novina o nesnošljivosti i fanatizmu “braće Hrvata”.

Evo u kratko cijele afere sa Zmajevom svečanosti, na kojoj vidjesmo Mađare i Srbe, gdje ih je u duhu spojila jedna namjera, jedna ideja.

U Dalmaciji s Talijanašim(a) – u Hrvatskoj s Mađarim – u Srijemu sa Nijemcim (u Mitrovici Srbi protiv Hrvatim sklapaju kompromise s njemačkim došljacim) uopće svukud s protivnicim slavenstva – kao prava slavenska, narodna stranka. (ironija)

Ne treba ovim činim nikakovih komenata. Ali treba osude, i to žestoke, onijem Hrvatima koji još neće da vise da je sa Srbima – sa ovim Srbima – nemoguć svaki sporazum; da je doba, da od njih branimo ime i opstanak, a nade o “slozi” da ostavimo za budućnost. Uz ovake pojave sloga je nemoguća. Brat nam pruža ruku 

i sa farizejskim potsmjehom na ustima. U drugoj mu šaki sakriven je nož, dok tuđinac svake dlake u potaji čeka, da mu u pomoć priskoči, ako mu do nevolje bude. Mi se tome bratu ne možemo približiti, ako nam je narodni život drag.

Branimo se , pa što Bog da i sreća junačka.” (krilatica osobito popularna za doba Jelačića bana 1848. g.)

Znamo za ishod svega, Velika Austrija i Velika Mađarska propali su 1918. g., a Velika Srbija poražena tek u ratovima devedesetih. 

A Hrvati? Oni nisu u stanju čak ni u Crnoj Gori gdje ih je 8.000 izaći kao jedna stranka.

Teo Trostmann

Povezane objave

Je li sadržaj ‘Hasanaginice’ absurdan?

hrvatski-fokus

Crvena Hrvatska o dubrovačkom pčelarstvu

hrvatski-fokus

General Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju

hrvatski-fokus

Časopis Drina iz 1956. godine

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više