Vratih se pješke na brod, u mislima i milini, a s osjeća(n)jem da sam previše daleko od svoga zavičaja!
U ranom djetinjstvu znao sam da je Grad Dubrovnik velik i bogat; da u njemu ima mnogo “contea”; da je njegov puk čisti i pitom i da ne psuje Boga i svece! To sam doznao od nekih mojih susjeda, od kojih je jedan neko vrijeme živio u Dubrovniku. Dakle po pričanju, stekao sam dojam da je taj daleki grad ljepši i gospodskiji od moga zavičaja Šibenika.
Nešto kasnije, otprilike kad sam bio u drugom razredu osnovne škole [oko 1860.], jedan događaj u Šibeniku pribavi mi drugu neku odliku grada Dubrovnika, – po mome ondašnjem shvaćanju, pretežniju od obje spomenute. Ja i sva šibenska djeca pravoslavne vjere i sva naša “matora [stara] djeca” (koje smo inače zvali: ljudima i ženama), bijasmo načisto o nekim velikim “istinama”, od kojih ću, evo, napomenuti glavne. Znali smo da se cijeli kršteni svijet dijeli na dvije vjere, pravoslavnu i katoličku (“rišćansku” i “kršćansku”); da su Krist i njegovi učenici govorili onim jezikom kojim naš pop propovijeda, a ne latinski[m]; da su nosili brade i dugu kosu kao što nose naši [pravoslavni] svećenici, a nisu išli obrijani i na tjemenu probrijani, kao “don”-ovi i “fra”-ovi; da pravi rišćani izgovaraju: “vjera, dijeva, svjetlost”, a ne “vira”, “diva”, “svitlost”, itd. Doduše, i mi rišćani u Šibeniku i po okolici govorimo ikavski, ali sam uvjeren bio da je to u starini bilo namješteno od nasilja kršćanskoga!
To su bile velike, nepromjenljive istine, duboko usađene u našim glavama, kad nekakav bijeli fratar Dubrovčanin, samom svojom pojavom iskorijeni najglavniju od tih “istina”!
U vrijeme uskršnjeg posta dođe u Šibenik, kao obično svake godine u to doba, neki katolički propovjednik sa strane, koji će u stolnoj crkvi “predikati” talijanski i naški [ikavski hrvatski], izmjenično. I mi, rišćani, rado smo išli slušati. I mene moji povedoše. Propovjednik bijaše mlad, snažan, naočit, u bijelim haljama (dominikanac), te se već na prvi pogled svidje ženskome narodu u crkvi, a njegova talijanska besjeda, bujna, tečna, uz žive pokrete, zanese svakoga, – umalo što ne započeše pljeskati i vikati: “Bravo!”, kao na zabavama!
Ja sam pomalo razumijevao talijanski, ali sam nestrpljivo čekao sutrašnji dan, kad će lijepi fratar govoriti naški [ikavski].
I sutradan, predvečer, bio sam među prvima što dođoše u crkvu. Naravno, gospode tu nije bilo, nego samo težaci.
Bijeli fratar započne, ali nakon nekoliko riječi, nastade među slušateljima čuđenje, žamor, uzvici, smijeh, – gotovo buna: Kako i neće! Fratar je govorio po rišćansku: svijet, vjera, dijeva, ljepota, itd. Zaglušiše ga uzvici:
– Kakav nam je to fratar, koji govori sasvim kao kakav bradati rkaćki pop!? Kakvo je to čudo!? Što to znači!?
Mome radosnom iznenađenju ne bijaše granica. Jedva sam mogao vjerovati svojim ušima! Dubrovački fratar govori sasvim onako kako se čita u mome Bukvaru i čitanci, onako kako naš učitelj hoće da se govori u školi; čisto “srpski”, dakle pravoslavski! Ama, zar fratar pa govori pravoslavski!?
Pred crkvom, u malo svjetina ne premlati nesretnog propovjednika. Uzalud su popovi pokušavali urazumiti težake; da u Dubrovniku, odakle je fratar, svi kršćani onako govore; da onaj govor nije neka odlika pravoslavnih! Uzalud se drugo večer griješni dominikanac mučio da okrene na ikavsku; ne pođe mu za rukom, te postade još i smiješan slušateljima. Tako je trajalo nekoliko dana, pa morade pobjeći iz Šibenika. Ali meni ostade u pameti bijeli fratar, koji toliko potrese moju nejaku dušu i pamet, koji me navede da još onda počnem što više razabirati o tajanstvenom mjestu gdje i kršćani govore rišćanski!
Vrijeme je prolazilo, ja sam se borio za kruh svagdašnji i u toj borbi postupno gubio obmane i otvrdnuća mladosti, ali održala se čežnja da vidim Dubrovnik.
Najposlije, sudbina učini da se preselim u naše južno Primorje [Dalmaciju], – dobih učiteljsko mjesto u bokeljskom [Herceg] Novom. Bila mi je onda dvadesetreća godina [oko 1875.]. Putujući u novi kraj svoga budućeg prebivališta, stigoh u Dubrovnik. Parni brod svrati u gruško pristanište rano iza podne, a ostat’ će cijele noći. Put od Gruža do Grada prijeđoh na kolima, i bio sam, u pravom smislu riječi, opčinjen ljepotom kraja. A kad na Pilama iskočih iz kôla, kad ugledah visoka i mrka gradska platna, bršljanom obrasla, kad mi se umah prikazaše očima Srđ, Menčetina Kula [Minčeta] i Lovrijenac; onda istom uvidjeh kolika je razlika između Dubrovnika i naših dalmatinskih gradova! Jer oni naši, i po obličju nalikuju jedan na drugoga, kao rođena braća, a da je Dubrovnik od druge loze, to se vidi na prvi pogled.
Čisto suzdržavajući se prijeđoh opkop, pokretni most, unutrašnja gradska vrata, pa uđoh na “Placu” [Stradun], među dva dugačka reda jednolikih, od starine mrkih dvorova, sa svodnim vratima i prozorima pri dnu, te mi se učini da prolazim kroz kakvu fantastičnu ulicu koja će me odvesti u neki neslućen kraj, kak[v]i se u snu priviđaju čovjeku!
Dugo sam tumarao po Gradu. Vidjeh Malu Braću, Divonu [Sponzu], gradski zvonik i česmu, [Knežev] Dvor, Svetoga Vlaha, Gospu i ostale znatnije zgrade i dvorove po unutrašnjim ulicama. Rekoh “vidjeh”, i to je točno, jer nemadoh vremena nijednu pregledati. Najposlije uputih se ka istočnim gradskim vratima, gdje se nalazi ogromni dominikanski samostan, koji Dubrovčani zovu “Rozarijo” i koji izgleda kao da je sliven s gradskim platnima, s te strane. Kad uđoh u veličanstvenu starinsku crkvu (zidana je godine 1306.), koja onda još bijaše popločana vlasteoskim grobovima, obuze me ponovno uzrujanost, jer mi uskrsnu u pameti moj bijeli fratar iz djetinjstva koji je bio iz toga samostana; pa se sjetih da se tu čuva križ srpskoga kralja Stefana Uroša III., pa se opomenuh da ću tu, prvi put u svom vijeku, vidjeti sliku besmrtnoga Ticijana! Stupajući oprezno po grobnim pločama dubrovačke vlastele, na kojima bijahu ispupčeni grbovi, likovi, ukrasi, odjednom moradoh zastati, i jeza me prođe, jer naiđoše bijeli fratri da mole večernje molitve. Bilo ih je, valjda, preko dvadeset, starih i mladih. Pitah se da li je među njima i onaj što mi u Šibeniku učini otkrivenje o Dubrovniku? To nije tako davno bilo – prije samih petnaest godina. Pošto se dominikanci u tišini a istim redom ukloniše, nađoh crkvenjaka i prvo pitanje koje mu postavih bilo je spomenuto. Ali crkvenjak nije znao za taj događaj, niti je zapamtio da je ‘ko od Bijele Braće kadgod propovijedao u Šibeniku! On me odvede u riznicu gdje mi dade cjelivati i pregledati križ kralja srpskog; pa me odvede pred prvi oltar, s lijeve strane, da promatram Ticijanovu sliku koja prikazuje: Mariju Magdalenu sa svetim Vlahom i arkanđelom Rafaelom i Tobijinim sinom koji drži u ruci ribu. Pred tom gomilicom nebesnika kleči neki vlastelin u pošnji [molitvi] XVI. stoljeća, – jedan od Pucića kojima je Ticijan bio gost, i kojima je izradio taj umotvor! Još me crkvenjak odvede u kapele sa strana glavnoga oltara, gdje se nalaze slike dubrovačkog slikara Nikole Dubrovčanina [Božidarevića]. Vratih se na “Placu”, koja, u sumračju bijaše gotovo pusta, a sjenke se spustile. [Po]sustao, sjedoh pred velikom kafanom, a razigranoj mašti dadoh maha, te mi se počne pričinjati… – “Činilo mi se da gledam u šetnji starinsku dubrovačku vlastelu, da čujem kako šušte njihovi plaštevi po pločniku, jer zaista tome okviru ne dolikuju suvremeni ljudi”, kao što je zgodno rekao neki francuski pisac pišući o Dubrovniku. Pričinjalo mi se da slušam kako ta dubrovačka gospoda razgovaraju o dnevnim prilikama, o humskim, zetskim, bosanskim i raškim vladarima i velikašima, s kojima sveđ “počtena općina” ima kakvih razmirica. Ti dubrovački državnici, znanstvenici, pjesnici, umjetnici, mučenici za Dubrovnik, veliki trgovci i moreplovci, koji (se) u vjekovima (su)stižu u Grad(u) i u sumračje po “Placi” šetaju, nose imena neumrla. U dubokoj starini, tu je spomenuti slikar Nikola Dubrovčanin [Božidarević]; kasnije Ruđer Bošković “anđeo po čistoći života, a demon u matematici” [Marin Getaldić]; pa dolaze, Bunić, mučenik za Dubrovnik, pa Pucići, Menčetići, Vetranići, Čubranovići, Držići, Ranjine, Gundulići, Palmotići, Đorđići i ostali, koji će se dovijeka “slaviti” gdje hrvatska [tu doslovno stoji “srpska”!] riječ živi!
Ali gle! Za ranog jutra izlaze iz Rozarija slavne dubrovačke gospođe, koje (se), također u vjekovima, (su)stižu: jedna Nikoleta Gučetić, koja je pred papu izlazila; Đula [Julija/Đive] i Nada Bunić, obje pjesnikinje; jedna Nikoleta Resti, slavna latiniskinja; jedna Cvijeta Zuzorićeva, čijoj su se ljepoti divili suvremenici i kojoj je, kažu, Torquato Tasso [1544.-1595.] pjevao; jedna Jelena Ohmučević, koja se je proslavila umjetnim zlatnim vęzom, glazbom i pjesmom!..
Izlaze iz Rozarija s jutarnje svete službe plemenite, a krotke dubrovačke vladike, kojima se jedan narod za cijeloga svoga trajanja može ponositi, a koje su najmilije svjedočanstvo dubrovačke visoke kulture! O mile sjenke, da li će vas kadgod vaše žive drúge, vaše sestre po krvi i jeziku, u pitomosti i umnom razvitku dostići?…
Vratih se pješke na brod, u mislima i milini, a s osjeća(n)jem da sam previše daleko od svoga zavičaja!
Godinu dana nakon toga [oko 1876.] nađoh se ponovno u Gradu, ali se ne dovezoh po moru, kao miran putnik, nego se, lomnih nogu, spustih s brda, kao ustanik bjegunac iz Hercegovine. Povijesna uloga glavnoga Grada da prima nevoljnike i bjegunce iz svih krajeva zaleđa [tu doslovno stoji “Srpstva”!], ogledala se u toj prilici. Po gradu je vrvjela ljudska mješavina, odavno nezapamćena. Noću su zatvarana dvoja gradska vrata, a po kulama bdjeli su stražari.
Tada ostadoh u Gradu oko tri tjedna i imadoh vremena da potanko razgledam starine i divnu dubrovačku okolicu. Osim toga, tada upoznah mnogu vlastelu, među kojom knezove Puciće Meda, Nika Velikoga i Nika Maloga, posljednje potomke slavnoga doma, a dostojne svojih predaka. Uz njih književnike: Gradića, Kaznačića, Zoru, popa Stojanovića i ostale.
Za sedam godina, koliko sam prebivao u [Herceg-]Novom, kad god sam mogao, odlazio sam u Grad, među “latinsku mudrost i starinu”, gdje sam krijepio dušu i pamet nijemim ali rječitim poukama stvari koje se vide i događaja koji iz prošlosti govore, a kojih je toliko obilje da ih jedva može zagrliti opsežni obim dubrovačkih “mirâ”.
I svakog puta sjećah se svoga skromnog djetinjstva i onoga dubrovačkog bijelog fratra, koji je nehotično tako znatan utjecaj imao na mene!
I od svih pjesama koje su u Dubrovniku izvirale, najviše mi od srca ide, čim ugledam mire, ona, posljednjega pjesnika, – Meda Pucića:
Dubrovniče, malo mjesto,
Ala! si mi drago!
U tebi mi biva nešto
Kako niđe, blago!
Sve obično, sve domaće,
Sve na jednu vlas,
Sve [s]pokojno, sve stajaće,
Stvoreno za nas!…
(Ponešto kroatizirano iz: Spomenica o padu Dubrovačke Republike, (31. I. 1808. – 31. I. 1908.), P. o. iz Srđ, god. VII, br. 1.-5., (31. I. 1908.), Dubrovnik, 1908., str. 4.-14.).
