Hrvatski Fokus
Intervjui

Treba surađivati s drugima, ali i voditi računa o svojim interesima

O knjizi o Jasenovcu iz koje je bilo izbačeno poglavlje o logoraškom kazalištu nije se previše pisalo, a ni kasnija izdanja nisu privukla veću pozornost

 

»Nije čudno da su se poslije atentata na Stjepana Radića i HSS-ovce u Narodnoj skupštini u Beogradu, jedva deset godina od nastanka južnoslavenske države, pojavili zahtjevi seljačko-demokratske koalicije za povratkom na ‘1918. kao ishodnu točku’ i zahtjevi ustaškoga pokreta za Hrvatskom izvan Jugoslavije.«

Raspad Austro-Ugarske i stvaranje južnoslavenske državne zajednice prije jednoga stoljeća te Hrvatsko-ugarska nagodba potpisana prije stoljeća i pol prijelomnice su u hrvatskoj povijesti, koje svakako zaslužuju osvrt ne samo zbog povijesnoga konteksta, nego i poveznice u promišljanjima o aktualnom trenutku hrvatskoga naroda i države.

O tome je za Glas Koncila rado pristao govoriti dr. Željko Holjevac, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1973. u Brinju, diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojem je stekao akademski stupanj doktora znanosti godine 2007. Bio je asistent na Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, predavao na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu u Zagrebu te Filozofskom fakultetu u Splitu, a obavljao je i nekoliko visokih dužnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu, član je organizacijskoga odbora međunarodnoga simpozija »Mogersdorf« koji okuplja povjesničare, autor je ili suautor nekoliko knjiga, objavio je mnoštvo znanstvenih radova…

Velikosrpski teror i ustaški pokret

  • Je li opravdano etiketiranje »ustašofilima«, »NDH nostalgičarima« i »revizionistima povijesti« svih onih koji smatraju da su velikosrpski teror u prvoj Jugoslaviji, Karađorđevićev apsolutizam, ubojstvo HSS-ovaca u beogradskoj Skupštini i šestosiječanjska diktatura, zapravo, potaknuli hrvatske rodoljube na osnivanje ustaškoga pokreta?

– Nisam pristaša lijepljenja bilo kakvih etiketa jer to obično znači da onomu koji poseže za etiketama nedostaje argumenata ili volje za raspravu. Prva Jugoslavija nije zaživjela kao zajednica ravnopravnih naroda, nego kao proširena Srbija koja se između dvaju svjetskih ratova kolebala između lažnoga parlamentarizma i kraljeve diktature i u kojoj su Hrvati kao narod bili svedeni na razinu »plemena« s tendencijom utapanja u integralnom jugoslavenstvu. Velikosrpski teror i hrvatske žrtve, senjske i druge, u prvoj Jugoslaviji opisao je povjesničar Rudolf Horvat u knjizi »Hrvatska na mučilištu«, ali i povjesničarka Bosiljka Janjatović u knjizi »Politički teror u Hrvatskoj 1918. – 1935.«, a njoj se sigurno ne mogu prilijepiti navedene etikete. Budući da se Hrvatska s ograničenom autonomijom na periferiji Austro-Ugarske, smještene između razvijenoga europskoga Zapada i nerazvijenoga Istoka, prije Prvoga svjetskoga rata brže razvijala od Srbije kao samostalne države, Zagreb je postao gospodarsko središte nove države, kojoj je Beograd bio prijestolnica, ali je i to načeto slomom hrvatskoga financijskoga kapitala u vrijeme unitarističkoga apsolutizma koji se poklopio sa svjetskom gospodarskom krizom. Nije stoga čudno da su se poslije atentata na Stjepana Radića i HSS-ovce u Narodnoj skupštini u Beogradu, jedva deset godina od nastanka južnoslavenske države, pojavili zahtjevi seljačko-demokratske koalicije za povratkom na »1918. kao ishodnu točku« i zahtjevi ustaškoga pokreta za Hrvatskom izvan Jugoslavije.

Došlo je do promjene geopolitičkoga predznaka!

  • Slažete li se s ocjenom da 100. godišnjica jednoga od prijelomnih događaja u povijesti hrvatskoga naroda, stvaranja prve Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti prolazi prilično tiho i nezapaženo? Možda je presmiono pomisliti da je to zato što hrvatski narod u biti nije nikada bio za ustrojavanje nekakve jugoslavenske zajednice, što je Stjepan Radić izrekao slikovitim upozorenjem o »guskama u magli«?

– Stotinu godina od raspada Austro-Ugarske i stvaranja prve Jugoslavije na završetku Prvoga svjetskoga rata u hrvatskoj javnosti zaista prolazi pomalo tiho i nezapaženo, iako ima nešto stručnih skupova i tribina o toj temi, npr. na Hrvatskim studijima, Sveučilištu u Zadru, Matici hrvatskoj i drugdje. U hrvatskom je slučaju 1918. došlo do promjene geopolitičkoga predznaka – jugoistočno-europski ili balkanski umjesto makar i rubnoga srednjoeuropskoga, a 1945. taj je novi geopolitički predznak samo redizajniran tako da je obnovljena jugoslavenska država ispunjena novim ideološkim sadržajem. Tek su državnim osamostaljenjem ranih devedesetih stvorene okvirne pretpostavke za kreiranje hrvatske budućnosti na novim osnovama. Stoga se može reći da je prijelomna 1918. »ključ« za razumijevanje hrvatske povijesti u »kratkom« 20. stoljeću od 1918. do 1990. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvana Jugoslavijom, bila je cijena za izbjegnutu podjelu dijelova hrvatskoga teritorija između Italije i Srbije s obzirom na ratni raspad Austro-Ugarske, ali i proizvod južnoslavenske ideje koja je u 19. stoljeću osmišljena u dijelu hrvatskih intelektualaca zbog potrebe za ujedinjenjem hrvatskih zemalja s kulturnim i političkim osloncem na južnoslavensko okruženje. Ali ta elitna fikcija nije uhvatila korijena u hrvatskom narodu koji je tada većinom živio na selu, pogotovo stoga što su već i hrvatski preporoditelji bili svjesni različitih imena, vjera i pisama među južnim Slavenima. »Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, ne će ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće«, rekao je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. u govoru u kojem je slikovito upozorio na »guske u magli«.

»Posestrime kraljevine« u ugarskoj delegaciji

  • Podsjetite barem ukratko javnost na još jednu veliku i važnu povijesnu obljetnicu – 150 godina od Hrvatsko-ugarske nagodbe.

– Zakonski članak 12. Ugarskoga sabora o »zajedničkim poslovima« zemalja ugarske krune s ostalim habsburškim zemljama, odnosno Austro-ugarska nagodba iz 1867., u posljednjem je paragrafu neizravno spomenuo i hrvatske zemlje. Taj je paragraf propisivao da će se način na koji će »posestrime kraljevine« sudjelovati u ugarskoj delegaciji za obavljanje zajedničkih poslova s austrijskom polovicom dvojne monarhije ustanoviti kasnije. Stoga je 1868., poslije pregovora između ugarskoga i hrvatskoga kraljevskoga odbora, sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je sankcionirana kao zakonski članak I. Hrvatskoga sabora i zakonski članak XXX. Ugarskoga sabora. U tadašnjim hrvatskim novinama, npr. »Narodnim novinama«, pisalo se o nagodbenom »poravnanju« između Hrvatske i Ugarske. Istodobno se u pojedinim mađarskim novinama, kao u »Pesti Naplóu«, pretežito raspravljalo samo o mađarsko-hrvatskom »sporazumu«, međusobnom »pomirenju« i slično. O bilo kakvu »izjednačavanju« Hrvatske s Ugarskom nije ni u hrvatskim ni u mađarskim listovima, a ni u ostalim glasilima u habsburškom imperiju, bilo spomena vrjednijega traga. Dapače je list »Die Zukunft« u Beču pisao o »podjarmljivanju Hrvatske«, a »Novi Pozor« u Zagrebu strahovao je od pretvaranja Hrvatske u pokrajinu mađarske države. Jedino su hrvatski unionisti, oni koji su tu nagodbu i sklopili, tvrdili da se radi o »poštenoj uniji« koja će Hrvatskoj osigurati nacionalni razvitak, ustavni život, autonomiju i teritorijalnu cjelokupnost.

Hrvatska i Slavonija – »politički narod«

  • Koliko je zapravo Hrvatska po toj nagodbi bila samostalna budući da je u većini poslova bila ovisna o Ugarskoj, naime imala je autonomiju samo u sudstvu, školstvu, unutarnjim i vjerskim poslovima, a financije su bile u mađarskim rukama, bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika i slično?

– Priroda dualizma u Austro-Ugarskoj bila je takva da je isključivala bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane treća državna jedinica, ali nije isključivala minimum hrvatske autonomije u navedenim poslovima. Ostala je samo otvorena dvojba bi li unija između Hrvatske i Ugarske trebala biti »poštenija« sa stajališta hrvatskih interesa ili bi trebala više odgovarati »državnomu jedinstvu« ugarske polovice Austro-Ugarske pa je stoga i bana imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika. Ključne spoznaje o političkim akcijama ugarsko-hrvatske vlade u vrijeme dualizma pokazuju da zemlje ugarske krune u Austro-Ugarskoj nisu bile konstituirane prema načelu nacionalne ravnopravnosti. Ali te spoznaje isto tako pokazuju da Hrvatska kao državni fragment zemalja ugarske krune u to vrijeme nije bila na »mučilištu« kao kasnije u prvoj Jugoslaviji i da Nagodba nije bila tek puka obmana. Svakako najvažniji instrument posebnosti, koji se mogao tumačiti i kao pokazatelj hrvatske državnosti unutar zemalja ugarske krune, bio je članak 59. U njemu je pisalo da su Hrvatska i Slavonija »politički narod« koji ima »poseban teritorij« i »u pogledu nutarnjih poslova vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu«. Austro-Ugarska je bila uređena i uzorna srednjoeuropska država, u kojoj je npr. većina postupaka pred sudom rješavana tijekom iste godine u kojoj su bili i pokrenuti i u kojoj je samo Hrvatska posjedovala državnopravnu autonomiju, makar i bez financijske samostalnosti. S druge strane, habsburški je dualizam ostao do kraja dvojne monarhije 1918. ključna zaprjeka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje moderne hrvatske nacije.

  • Budući da je po staroj latinskoj, točnije Ciceronovoj izreci, »povijest učiteljica života«, što bi hrvatski narod trebao naučiti iz tih dvaju povijesnih događaja da ih ne bi ponovio?

– Ante Starčević je 1861. izjavio u Hrvatskom saboru: »Nijedan narod ne može bez drugih narodah opstati, pa itako svako selo može kao neodvisna država biti.« Treba dakle surađivati s drugima, ali treba voditi računa o svojim interesima i vlastitoj budućnosti.

Rješenje može ponuditi jedino povijesna znanost

  • Kao povjesničar, koji prati sva aktualna zbivanja u svojoj struci, smatrate li da se danas u Hrvatskoj smije otvoreno raspravljati o svim kontroverznim temama bez straha od ideološko-političkoga etiketiranja?

– Raspravljanje o kontroverznim temama, osobito onima tijekom suvremenosti u kojoj je ljudski rod u samo jednoj generaciji dosegnuo neslućene stvaralačke uzlete i za to vrijeme jedva preživio strahovite ponore devastirajućih nevolja s globalnim epicentrom u dva svjetska rata, nezahvalan je posao, osobito u hrvatskoj zbilji, ne samo zbog ideološko-političkih kvalifikacija. Kako uopće izići nakraj s epohom bogatom lomovima i rješenjima od kojih je svako sljedeće bilo negacija prethodnoga, pri čemu i spoznaje do kojih se dolazi mogu imati realna uporišta čak i onda kada se međusobno isključuju? U društvu u kojem svjesno ili nesvjesno dolaze do izražaja oprječna stajališta o pojedinim prijepornim temama iz suvremene povijesti održivo rješenje može ponuditi jedino akademska povijesna znanost. I to ona koja je onkraj bilo kakva senzacionalizma i aktivizma duboko svjesna da je istina zbog prirodne ograničenosti ljudskih uvida samo naizgled definitivno dosežna i da je prošla stvarnost u različitim svojim pojavnim oblicima sve samo ne jednoznačna i pravocrtna. Dakako i ona koja je komunikativno otvorena prema činjenicama do kojih se dolazi istraživanjem.

Izbačeno poglavlje o logoraškom kazalištu

  • Recite nešto o ulozi medija u raspravama o povijesnim temama kao što su Jasenovac, bl. Alojzije Stepinac, Bleiburg…

– U raspravama o tim i srodnim temama pojavljuju se u javnosti, pogotovo u medijima, nerijetko i tumačenja koja nemaju uvijek mnogo zajedničkoga s utemeljenim pristupom temi. Češće su ona isključiva i paušalna nego što su konstruktivna i precizna. Ima kolega koji smatraju da je važnije popularizirati povijesne teme u javnosti nego se baviti istraživačkim radom na izvorima. To je poput gradnje kuće od krova prema temeljima. Ne bavim se temama kao što su ove navedene, osim što sam prije osam godina na temelju dokumentacije iz obiteljske ostavštine pisao uvodnu studiju za novo izdanje knjige Milka Riffera iz 1946. o Jasenovcu. U sjećanjima autora našlo se mjesta i za predodžbu o ubojitu malju, od kojega je u prvo vrijeme svojega zatočeništva najviše strahovao, i za utješnu violinu od čijega spomena nije htio odustati ni onda kad je to od njega bilo izrijekom traženo. Iako je naišla na podijeljene reakcije, knjiga nije bila zabranjena, kako se ponegdje može pročitati, a nije bila ni povučena iz prodaje. Ali o knjizi iz koje je bilo izbačeno poglavlje o logoraškom kazalištu nije se previše pisalo, a ni kasnija izdanja nisu privukla veću pozornost.

U kurikulu su vještine zasjenjene konceptima

  • Vaše mišljenje, kao znanstvenika i profesora, općenito o reformi obrazovanja.

– O toj sam reformi, imajući na umu povijest kao nastavni predmet, još potkraj ožujka 2016. kritički govorio na tematskoj tribini u Matici hrvatskoj. Za razliku od ostalih kritičara koji su se uglavnom bavili pojedinim nastavnim temama, pretežito iz moderne i suvremene povijesti, upozorio sam da prijedlog nacionalnoga kurikula povijesti sadrži nekoliko koncepata kao mentalnih alata i nijednu od nekoliko vještina koje pojedini stručnjaci smatraju pokazateljima učeničkih postignuća u razvoju sposobnosti povijesnoga mišljenja. Iako koncepti i vještine ravnopravno sudjeluju u organizaciji mnogih svjetskih kurikula povijesti, na koje se hrvatski reformatori rado pozivaju kao na svoje globalne uzore, prema inačici nacionalnoga kurikula povijesti iz travnja 2018. vještine su i dalje potpuno zasjenjene konceptima.

  • Sudjelovali ste nedavno na skupu Poticajne skupine za osnivanje »Pokreta za hrvatsku budućnost« na temu »Stanje i perspektive hrvatske politike u 21. stoljeću«. Pojasnite o čemu je zapravo riječ i znači li to da se želite aktivnije politički angažirati?

– Bio sam na spomenutom skupu na poziv jednoga kolege koji je član Poticajne skupine kako bih se upoznao s proglasom i aktivnostima te nacionalne opcije u osnivanju koja predlaže da se podvuče crta u politici kakvu smo poznavali i krene od temelja ususret budućnosti. Budući da nisam iscrpio profesionalne ambicije i da sam bio na tom jednom okupljanju skupine koja radi na osnivanju pokreta, rano je još govoriti o vlastitom aktivnijem političkom angažmanu. Zamisao je poticajna, a što će se dalje događati, pokazat će vrijeme koje je pred nama.

Zašto nije prošao ugovor Filozofskoga fakulteta s KBF-om

  • Bili ste u upravi Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u vrijeme rasprave o ugovoru s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. U javnosti se provlačila teza da se radilo o spajanju dvaju fakulteta. Možete li nešto reći o tome iz prve ruke?

– U lipnju 2014. potpisan je ugovor između Filozofskoga fakulteta i Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta o zajedničkim dvopredmetnim studijima bez obveze polaganja razredbenoga ispita. Sastavljen je prema modelu ugovora koji je Filozofski fakultet nekoliko godina ranije sklopio s Muzičkom akademijom. To nikomu nije bilo problem sve dok se nije pojavio sličan ugovor s KBF-om. Na zahtjev nekoliko odsjeka ugovor je u svibnju 2015. otkazan, a zatim je na temelju novoizrađenih općih načela o suradnji Filozofskoga fakulteta s drugim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu, koja je Fakultetsko vijeće jednoglasno prihvatilo, sastavljen nacrt novoga ugovora koji je predviđao obvezu polaganja razredbenoga ispita na oba fakulteta i niz drugih pojedinosti. Taj je nacrt fakultetska uprava, dijelom koje sam i ja bio, početkom 2016. uputila u raspravu u kojoj se 16 odsjeka izjasnilo za takav ugovor i samo ih je šest bilo protiv njega. Nezadovoljnici su tada pokrenuli kampanju na fakultetu i izvan njega, a pojavili su se i novi prigovori. U medijima se orkestrirano ponavljala ničim potkrijepljena teza o tobožnjem spajanju dvaju fakulteta. Nacrt ugovora je dorađen, npr. uvedeno je ograničenje od maksimalno 15 studenata na zajedničkim dvopredmetnim studijima s KBF-om, i to bez zajamčenih upisnih kvota. Budući da Filozofski fakultet svake godine upisuje više od 1000 studenata od ukupno 2500-4500 prijavljenih kandidata, to je zapravo značilo da se od spomenutih 15 kandidata na zajedničkim studijima s KBF-om u takvoj konkurenciji može upisati rijetko tko ili nitko. Bez obzira na to, u novoj raspravi uoči ljeta 2016. većina se odsjeka izjasnila protiv dorađenoga nacrta ugovora i samo ih je nekoliko bilo za. Na kraju je nacrt ugovora odbacilo i Fakultetsko vijeće, u kojem je s dva glasa više od potrebne natpolovične većine pokrenut postupak opoziva dekana i uprave. Ostalo je nejasno kako je većina odsjeka mogla prihvatiti početnu i odbaciti dorađenu inačicu nacrta ugovora? Ako su članovi tih odsjeka čitali nacrt ugovora, takav je postupak neobjašnjiv, a ako ga nisu čitali, to je porazno za obrazovnu ustanovu kojoj je čitanje dio logike postojanja.

Tomislav Vuković, Glas Koncila, 29. XI.2018., https://www.glas-koncila.hr/dr-zeljko-holjevac-o-dvjema-povijesnim-obljetnicama-treba-suradivati-s-drugima-ali-i-voditi-racuna-o-svojim-interesima/

Povezane objave

Bik ima specifičnu, prepoznatljivu anatomiju tijela

HF

Moji tuševi u značajnim muzejskim zbirkama

HF

Assad je poštivao sve manjine

HF

Nijekanje kršćanskih, katoličkih korijena nijekanje je povijesne istine

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više