Demistifikacija crno-biele historiografije
Donosimo do sada neobjavljene dokumente Međunarodnoga odbora Crvenoga križa pri NDH, koji će zbog svojih podataka i ocjena zasigurno izazvati pozornost, ali i polemike u hrvatskoj javnosti…
Međunarodni odbor Crvenoga križa i Nezavisna Država Hrvatska pozamašni je rukopis mr. Marija Keve, asistenta u Hrvatskome institutu za povijest – Podružnici za Slavoniju, Srijem i Baranju u Slavonskome Brodu. Rođen je 1977. u Varaždinu, diplomirao i magistrirao iz povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobitnik je godišnje nagrade za znanost za g. 2006. za knjigu „Stradalnici Brodsko-posavske županije u Domovinskom ratu“, i trenutno je suradnik na znanstvenom projektu „Slavonija, Srijem i Baranja 1860-1945. – politika, društvo i kultura“. Samostalno ili u suautorstvu objavio je četiri knjige, tridesetak znanstvenih radova a sudjelovao je u radu više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Predmet njegova znanstvenoistraživačkog rada uz ostalo su i logorski sustav u NDH i djelatnost Međunarodnoga odbora Crvenog križa (MOCK) u Drugom svjetskom ratu. Rukopis na 461 stranice donosi 78 dokumenata na izvorno pisanim jezicima: francuskome, njemačkom i engleskom, te njihovu prijevodu na hrvatski, koji govore o naporima najpoznatije međunarodne humanitarne organizacije da preko svog poslanika u Zagrebu, Švicarca Juliusa Schmidlina, pomogne Židovima u NDH, interniranim osobama i osobito djeci. Dokumenti su pohranjeni u Arhivu Međunarodnoga odbora Crvenog križa u Ženevi, uz iznimku po jednoga dokumenta iz arhivskog odjela Središnje agencije za ratne zarobljenike MOCK-a i Hrvatskoga državnog arhiva. Problematične pojmove u dokumentima razjasnili su i preveli ugledni znanstvenici s Hrvatskoga instituta za povijest i s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Tajni Schmidlinovi dokumenti
Gradivo je iznimno važno za stjecanje potpunije i kvalitetnije slike o humanitarnom radu u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a tematski se odnosi na pitanje ustaških logora (uglavnom Jasenovac i Stara Gradiška), odnose Međunarodnoga odbora Crvenoga križa s nacionalnim društvima Crvenoga križa NDH i Jugoslavije, potom s kraljevskom vladom u Londonu, odnosi s vladom NDH i vladom Titove Jugoslavije, izvješća iz sabirnih i radnih logora itd. – napisao je u predgovoru autor. To je tek prva knjiga dokumenata o spomenutoj problematici koja će, treba se nadati, što prije biti dostupna ne samo znanstvenoj javnosti nego i široj čitateljskoj publici. Budući da pojedini dijelovi dokumenata donose podatke i ocjene koji poprilično narušavaju uvriježene historiografske ‘slike’ ili im čak proturječje, netko bi s razlogom mogao pomisliti da je riječ o svojevrsnoj demistifikaciji crno-bijele historiografije. Među njima se, u prvome redu, ističu Schmidlinovi dokumenti: tajna obavijest od 18. srpnja i tajno izvješće od 2. kolovoza 1944. upućeni Međunarodnom odboru Crvenog križa u Ženevu, u kojima poslanik MOCK-a pri NDH piše o posjetu tamošnjim logorima. No, potrebno je također imati u vidu da je svaka vlast u povijesti, što usputno vrijedi i za sadašnje prilike, nastojala ostaviti što bolji dojam pred (ne samo međunarodnim nego i svim drugim) službenim posjetiteljima zatvora, logora, bolnica, sirotišta, sabirališta i sl. Stoga je vrlo teško zaključiti u kojoj mjeri ti opisi odgovaraju stvarnim prilikama u ustaškim logorima. S druge strane, ako sve više na vidjelo izlaze činjenice da je poslijeratna Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zbog ideoloških razloga krivotvorila dokumente i manipulirala izjavama svjedoka, da je postojalo osmišljeno, sustavno i organizirano >popunjavanje< broja jasenovačkih žrtava (o tome u jednom od sljedećih brojeva), da je čak i Muzej holokausta u Washingtonu, jedna od najuglednijih ustanova u svijetu o stradanju židovskoga naroda u Drugome svjetskom ratu, podlegao nekim krivotvorinama o jasenovačkom logoru, da velika većina srpskih povjesničara svjesno izmišlja i prenosi teze koje nemaju nikakve vrijednosti za objektivnu povijesnu spoznaju i sl., onda je put do objektivne istine o ustaškim logorima više nego trnovit. Imajući sve to u vidu, kao i neprijepornu činjenicu da su u njima počinjeni masovni zločini, ali i još uvijek problematične uvjete i broj zatočenika u njima (o čemu je Schmidlin posebice >provokativan<, iako za to, očito, nije imao nikakvih posebnih razloga jer je jednostavno bilježio ono što je vidio) najbolje je objaviti spomenute dokumente bez komentara i zaključaka, prepuštajući ih nekom budućem znanstvenom pravorijeku. Dokumenti su donijeti sa svim oznakama, velikim slovima i podcrtavanjima kako stoje u izvorniku.
Neobuzdano vrijeme u napetoj sredini
Prvo kraću obavijest od 18. srpnja 1944. pod br. 739. Schmidlin je poslao „na ruke de Cheneviérea“, pa je dobro samo ukratko nešto reći o njima. Julius Schmidlin, po ocu nekadašnjem konzulu u Zagrebu, podrijetlom je iz Švicarske, rođen je 3. rujna 1911. u Zagrebu. U siječnju 1943. imenovan je za poslanika MOCK-a pri NDH, sa sjedištem u Preradovićevoj ul. 24 u Zagrebu. Angažirao se na reorganizaciji unutarnjeg ustroja Hrvatskoga crvenog križa, osiguravanju pomoći za zatočene Židove u ustaškim logorima i opskrbi ratom postradale djece, te na problematici logoraša zatočenih u Italiji. Zagreb je napustio početkom ožujka 1945. Dr. Jacques Cheneviére rođen je 1886. u Parizu a školovao se na glasovitoj Sorboni. Član je MOCK-a od 1919. do 1959. čiji je bio i predsjednik dvije godine. Vodio je Središnju agenciju za ratne zarobljenike MOCK-a za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Od Schmidlina je dobio izvješće sljedećeg sadržaja: „TAJNO Veoma poštovane gospođe i gospodo, Pred. Posjete logorima Pozivajući se na moje dopise od 6.6. o.g. i od 20.6. o.g. br. 678. Dana 13. srpnja o.g. zamoljen sam da se pripremim za jedno višednevno putovanje koje bi se provelo zajedno s glavnim ravnateljem za javni red i sigurnost. Upravo se vraćam s tog petodnevnog putovanja koje mi je omogućilo da prilično temeljito pregledam tako čuvane koncentracijske logore (ovdje ih zovu radni logori) JASENOVAC, STARA GRADIŠKA, GREĐANI SALAŠI i pripadajuće objekte u okolici. \[Sva su isticanja u citatima moja, T. V.\] Ovaj put Vam još ne mogu dati jedan detaljni izvještaj, jer mi za to nedostaje vremena. Ne bih htio, naime, propustiti nedavno prijavljenog kurira. U svakom slučaju, sada već mogu ukratko reći da ću morati napraviti dva izvještaja, svakog na poseban način. Jedan će sadržavati trenutne logorske činjenice koje sam vidio, koje – usprkos svim očekivanjima – i sve u svemu nisu loše. Drugi će, pak, sadržavati sve moje strahove, mišljenja i zaključke diskretne prirode (vidi moju obavijest br. 653). Uspio sam uspostaviti kontakt koji je izuzetno važan u vremenu koje je potpuno neobuzdano, i u napetoj sredini.“
Sve ovisi o pregovorima
„Na tome kontaktu ću morati graditi kako bih dao sve od sebe, to jest dati onoliku pomoć potrebitima, koliko mi je moguće. Dogovori i zakoni na žalost više ne vrijede u takvim slučajevima i u našem vremenu. Dakle, sve ovisi o pregovorima koji su potpuno specifične prirode. To je jedna teška, ako ne i opasne, zadaća. Ipak mi nitko ne može predbaciti da sam učinio nešto što ne ulazi u okvir naših obveza. Što se tiče samog putovanja, moram primijetiti da je isključen sav komfor. Bombardiranja, mitraljiranja iz zrakoplova, pucanja i stalna opasnost od napada partizana (takav se dogodio) događaju se svakoga sata. I sredina u kojoj se mora ophoditi sadrži isto tako neugodne trenutke. Također ćete primiti fotografije. Veoma poštovane gospođe i gospodo, izvolite primiti uvjeravanje mojeg osobitog poštovanja. Na M.O.C.K., Na ruke gospodina de Cheneviérea J. Schmidlin (vlastoručni potpis) Poslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa za Nezavisnu Državu Hrvatsku“ (Kevo, isto, dokument br. 69., str. 402.-403.).
Upoznavanje ustaškoga časničkog kadra
Drugo, također ‘tajno’, izvješće pod br. 762. o posjetu logorima Jasenovac i Stara Gradiška, te ekonomiji Gređani Salaš, Schmidlin je poslao 2. kolovoza 1944. Jeanu Etienneu Schwarzenbergu, članu Tajništva i voditelju odjela za posebnu pomoć MOCK-a. Schwarzenberg je rođen 1903. u plemićkoj austrijsko-švicarskoj obitelji, doktorirao je iz prava i bio austrijski diplomat i prije i nakon Drugoga svjetskog rata. U međuvremenu g. 1940. stavio se na raspolaganje MOCK-u u kojemu je najprije bio voditelj prevodilačke službe, a potom poslova oko civilnih zatočenika. Za pitanja Židova postao je nadležan g. 1942. a dužnost voditelja Odjela za posebnu pomoć MOCK-a preuzeo je ožujka 1944.
Logori isključivo za uništenje?
Kao što je već rečeno, teško je ustvrditi temeljem dvaju citiranih Schmidlinovih dokumenata kakvo je općenito bilo stvarno stanje u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška te u ekonomiji Gređani Salaš, zbog više razloga. Prvo, dokumenti opisuju situaciju kakva je bila u njima u srpnju i kolovozu 1944. pa se iz njih ne mogu rekonstruirati ranije godine, iako se, svakako, Schmidlinovi opisi ne smiju a priori zanemariti ili odbaciti. Drugo, Schmidlin jasno navodi da mu nije bilo dopušteno razgovarati sa zatočenicima i da nije pregledao sve dijelove logora u Staroj Gradiški, tj. njegovu >zapadnu stranu<, premda ističe da je, općenito, logore pregledao >prilično temeljito<. S druge strane dokumenti donose široj javnosti dosad nepoznate činjenice i detalje, koji dovode pod upitnik neke dosadašnje kategoričke historiografske tvrdnje. Prvo, prema Schmidlinovu svjedočenju u logorima su bili organizirani: bolnica, stomatološka ordinacija, sanitetska služba, ljekarna, praonica, mlin, pekarnica, proizvodnja soda-vode, drvorezbarska, mehanička, drvna, stolarska i postolarska radionica, oružarnica, kovačnica, bravarija, ljevaonica željeza, keramički i kemijski odjel, tkaonica, predionica, krojačnica, tiskara, strojarnica za proizvodnju struje, staje, zajednička kuhinja, šumski i poljodjelski radovi, škola, crkva, glazbene, kazališne i nogometne aktivnosti. Jasno je da su zatočenici bili besplatna radna snaga i da sve spomenute djelatnosti u logorima ne osporavaju eventualne zločine, ali logori su, očito, bili i sabirni i kažnjenički i radni i prolazni, što se uglavnom ne spominje, nego se samo tvrdi da su služili isključivo za likvidaciju zatočenika. Tome u prilog idu i na više mjesta ponovljene Schmidlinove ocjene da ‘logorske činjenice sve u svemu nisu loše’, da su ‘red i čistoća, koliko je to bilo moguće, vladali svuda’, da ‘vlada primjeren red za čistoću’, da zatočenici primaju pakete, da je ‘njihova kondicija dobra’, da ‘u svakoj prostoriji postoji peć za grijanje’, da se ‘svuda mogu primijetiti pokrivači, šaroliki domaći prostirači i slično’, da ‘bolesnički odjel, premda priprost, ostavlja zadovoljavajući dojam’ i sl.
‘Nedodirljiva’ komisija za utvrđivanje zločina
Nasuprot tim zapažanjima i svjedočanstvima očevica Međunarodnog odbora Crvenoga križa, u široj javnosti, s određenim varijacijama na istu temu, već više od pola stoljeća nedodirljivo prevladavaju tvrdnje nekadašnje Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz g. 1946. Npr.: „Cilj je ustaša bio, da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe organizam zatočenika i da ga učine neotpornim protiv fizičkih napora i bolesti, koje su doista nastupile kao posljedica ovakve ishrane. K tome se pridružila i nečistoća…“ (Reprint izdanje: „Spomen-područje Jasenovac“, Poglavlje C: „Sustavno uništavanje zatočenika“, točka 2: „Hrana i stan“, Banja Luka, 1980.) Drugo, Scmidlinova zapažanja ozbiljno dovode pod upitnik i broj zatočenika u logorima, koji se desetljećima krajnje nekritički iznosi u javnosti, jer on piše o „140 osoba“ koje je „otprilike“ izbrojio u Jablancu, oko „110 muškaraca“ u Strugu, oko „45 zaposlenih muškaraca“ u nekoliko starogradiških radiona, „od 190 do 220 Židova i kršćana“ u drugim radionama u Staroj Gradišci, „30 bolesnica“ u starogradiškoj bolnici, „17-ero djece različitih godišta“ u starogradiškoj logorskoj školi, „oko 70 – 80 osoba“ u jasenovačkoj tvornici lanaca (lančari), „oko 100 zatočenika u svakoj od šest drvenih baraka u dva reda“ u Jasenovcu, „oko 180 žena“ u dvije barake u ženskom odjelu jasenovačkog logora. Ovi se brojevi, dakako, ne mogu smatrati mjerodavnima, ali ih jednako tako teško uklopiti u brojne megalomanske tvrdnje nekih znanstvenika i svjetski vrlo uglednih ustanova, kao što su npr. Američki memorijalni muzej holokausta u Washingtonu sa 100 000 žrtava samo u jasenovačkom logoru, već spomenuta Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sa 500 000 žrtava (što je još jedan u nizu dokaza da povijesna znanost ne smije nekritički preuzimati njezine dokumente kao mjerodavne) i Centar Simon Wiesenthal u Jeruzalemu sa 600 000 (usputno, čijemu voditelju Ephraimu Zuroffu nitko od najviših državnih dužnosnika tijekom njegovih posjeta Hrvatskoj nije smio nikada ni ‘pisnuti’ o toj notornoj laži koju godinama neutemeljeno širi diljem svijeta). Srpske znanstvene, crkvene, političke, medijske i sve druge ustanove s njihovih 700 000 do 1 200 000 žrtava, pa i više, uopće ne zaslužuju pozornost.
Schmidlin protiv hrvatskih znanstvenika
Treće, spomenuti Schmidlinovi dokumenti trebali bi potaknuti na preispitivanje i neke istaknute hrvatske znanstvenike jer potpuno „bacaju u vodu“ ili u najboljem slučaju dovode u ozbiljnu sumnju njihove zaključke. Tako npr. dr. Ivo Goldstein kategorički tvrdi: „Njemački poslanik Siegfried Kasche u svom izvještaju Berlinu u prosincu 1943. godine mogao je, bez imalo straha da će pogriješiti, konstatirati kako su ‘Židovi i slobodni zidari već odstranjeni u Hrvatskoj’.“ („Holokaust u Zagrebu“, Židovska općina Zagreb i „Novi liber“, Zagreb, 2001., str. 476.) Dr. Goldstein zapravo prenosi zaključak iz opširnog izvješća njemačkog poslanika, koje je objavljeno u knjizi Bogdana Krizmana („Ustaše i treći Reich“, knjiga I., „Globus“, Zagreb, 1983., str. 231.-244.). Međutim, Schmidlinovo izvješće od 2. kolovoza 1944. (osam mjeseci kasnije) u kojemu doslovce svjedoči: „U logoru Jasenovac zatočenici nose znakove. Židovi žute, pravoslavci bijele, a katolici plave poveze oko ruke. Moram primijetiti da je većina nosila žuti povez“, opovrgava i Kascheovo izvješće iz prosinca 1943. i zaključak dr. Goldsteina iz 2001.
