Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Plenković veli da će dobiti dovoljan broj ruku u Saboru. Kako? Kupovinom

Zar će se saborski zastupnici prodati za šaku Judinih škuda!?

 

Tjednima se već vodi polemika treba li i hoće li u Hrvatskoj biti obuka ukrajinskih vojnika. Predsjednik vlade i HDZ zagovara tu aktivnost i sugerira da se u Saboru takva odluka donese. Predsjednik države se tome protivi, pozivajući se na ustav RH i mogućnost kako bi se time direktno uključili u ratni sukob Rusije i Ukrajine. Polemike o tome se vode diljem Lijepe naše, na ulicama, kafićima, raznim forumima, medijima, istupima pojedinih političara i glavnih aktera: jednog i drugog predsjednika, predsjednika vlade i države. Od vladajućih, od vrha do dna se poručuje da će se stavom o podršci, odnosno protiv, pokazati tko je tko, odnosno tko je za žrtvu, a tko je za Putina. Dijeli se narod i prebrojava narod. Prozivaju oni koji misle svojom glavom i pritom se pozivaju na ustav i zakone. Ministar obrane je tu vrlo glasan i eksplicitan: Onaj tko se tome protive je rusofil. Sve je crno bijelo. Nema tu nikakvih nijansi. Ili si za ili si protiv.

Trebalo bi se pritom zapitati kako je uopće do toga došlo. Tko je, gdje i komu obećao? Kako izgleda nije to ničija naredba niti preporuka, niti EU.a, niti NATO-a. To je dragovoljna odluka i ponuda ministra vanjskih poslova, koju je iznio po nalogu svojeg šefa, čime bi se dodvorili E-u i Zapadu. Jako sebično i ne državnički. Prema svemu sudeći odluka je ishitrena i pomalo ponižavajuća. Za tu i takvu odluku je trebalo pitati Vrhovnog zapovjednika. Odluku je trebalo usuglasiti i onda iznijeti u javnost. Za odluku je možda trebalo pitati širu javnost i mišljenje  potvrditi u saboru. Odluka ministra je irelevantna i krajnje upitna. O toj odluci se sada raspravlja u saboru i želi se progurati njezina podrška. Sramotno je kako pojedini saborski zastupnici iz HDZ-a brane tu odluku. Žele se dodvoriti svojem šefu, kako bi se on dodvorio Zapadu.

Mi smo već na mnoge načine od početka rata u Ukrajini pokazali konkretno svoju podršku Ukrajini, slanjem razne pomoći, davanjem podrške njihovoj obrani, primanjem izbjeglica… Danas netko u Saboru kaže kako se već mnogi strani vojnici obučavaju kod nas, na više načina. To nije isto, kako s vojnicima Ukrajine. U Ukrajini bijesni rat, kojem se ne vidi kraj. Mi smo članica NATO-a i morali bi se u skladu s tim ponašati. Moramo biti krajnje iskreni i priznati kako više uopće nije u pitanju obuka ukrajinskih vojnika u nas, već nadmetanje između dva politička brda, između Plenkovića i Milanovića, odnosno između njihovih nabildanih ega. Važno je i bitno tko će od njih pobijediti u ovom nadmetanju. Baš smo jadni. Umjesto da se bavimo onime o čemu nam ovisi egzistencija i siguran život, mi se bavimo za nas nebitnim stvarima. Obuka ukrajinskih vojnika u nas, ne će utjecati na ratna zbivanja i ishod rata u Ukrajini. To je više političko pitanje nego vojno. Mi srljamo u nešto, što bi nas moglo dovesti u grdne nevolje, po mnogo čemu. Zašto to radimo? Zna li ministar vanjskih poslova u što nas je doveo svojom nepromišljenom i ishitrenom odlukom, da ponudi obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj? Zar on ne vidi dalekosežne posljedice svoje odluke i svojeg guranja u prve redove onih koji time tobože pomažu Ukrajini.

Kad se veliki svađaju, mali bi trebali biti pod stolom, poznata je uzrečica. Znamo dobro što to znači. Nama su navodno u obuci vojske pomagali strani instruktori. To se događalo u Hrvatskoj neposredno pred Oluju. Naši vojni instruktori mogu pomagati u obuci ukrajinske vojske u Ukrajini ili tamo gdje to odluče nadležni. To bi trebao biti međunarodni dogovor, a ne brzopleta odluka ministra vanjskih poslova, koji se ne bavi svojim poslom, već se miješa u nadležnost drugih, ne bili omilio svojem šefu, koji se dodvorava Zapadu. Komu je to potrebno? Ne možeš i ne smiješ državu uvući u svoj privatni biznis. U pitanju je vojska, i to vojska države zahvaćene ratom.

Kako bilo da bilo, sad je na Saboru, odnosno zastupnicima da donesu odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. To nije nimalo lak niti jednostavan posao. Za pravovaljanu odluku, odnosno preporuku vladajućih trebala bi dvotrećinska većina u Saboru. To je 108 ruku. Čitam ne nekom portalu kako je Plenković blizu toga da dobije tih 108 ruku. Pomna analiza to eksplicitno pokazuje. Dobro se zna tko sve podržava vladajuće i tko je tomu sklon. Za onih nekoliko potrebnih ruku se lako trgovinom ostvari. Dok se u Saboru vodi žestoko nadmetanje i borba, ispod stola se trguje. Sad će se vidjeti tko su ti “moćni” igrači i “spavači” u Saboru. Nije sve onako kako izgleda, na prvi pogled. Neki će lijevi postati preko noći desni, s opravdanjem, kako to rade za dobro svih nas. Mi smo svi za pomoć Ukrajini, u svakom obliku i za osudu i bojkotiranje Rusije. Međutim, nama osobno ne će biti ništa bolje, niti gore, ukoliko se donese odluka u saboru, o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. To više nikoga niti ne zanima. Narod se podijelio: jedni navijaju za predsjednika države, drugi za  premijera. To nije nikako dobro, s koje god strane se pogleda. Njih dvojica, svaki iz svoje domene i strane, trebali bi kreirati vanjsku i unutarnju politiku, te osigurati sigurnost, stabilnost, konzistentnost, samostalnost, neovisnost i suverenitet države. Međutim, čini se kako jedan ide šumom, a drugi drumom, kako se nikad ne će susresti i zajedno doći istome cilju, što je nužno potrebno za funkcioniranje države.

Bez obzira tko pobijedio u ovom duelu, ostati će gorak okus, kako smo radili nepotreban posao, gubili vrijeme i gložili se oko onoga što nas se ne tiče, zbog nečije nepromišljenosti i umišljenosti. Vrijeme je da se na oba politička brda strasti smire, da počnu surađivati i svojim radom stvarati bolje uvjete za rad, djelovanje i život svima nama. Ministre koji nisu dovoljno kompetentni, ne znaju i ne rade svoj posao trebalo bi smijeniti, bez ikakvog oklijevanja. Zbog pojedinog ministra, država, ne smije biti ničiji talac. Ima u nas sposobnih ljudi, koji podobne i nesposobne mogu uvijek zamijeniti. Odnos pojedinih političkih snaga, zastupljenost političkih stranaka i regija, tu nije bitan. Premijer uza se mora imati respektabilan tim, u svakom pogledu, a ne podobne  ulizice i licemjere.

Predsjedniku države se ne smije i ne može, ni u čemu pretpostavljati ijedan ministar, posebice nesposobni i nekompetentni ministar obrane. Zna se dobro tko je kome nadležan i odgovoran. Umjesto zakulisne  političke trgovine, trebalo bi poraditi na razgovoru, dogovoru, suradnji i vođenju države, kako to određuje ustav i ostali zakoni. Treba nam zajedništvo, a ne podjele. Stoljećima su nas dijelili i svađali. Vrijeme je da to već jednom prestane. Imamo državu koju smo vjekovima sanjali. Nije red da je rastačemo i uništavamo. Unuci nam to ne će oprostiti.

Ankica Benček

Povezane objave

Kakav doš’o – još gori oš’o

HF

Nikad se Zvonko Maković ne će riješiti jugokomunističkoga balasta

HF

Stepinac: Ne ću svoje slobode dok je četiristo svećenika utamničeno

HF

Fenomen Škoro

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više