Nepostojeći jedanaesterac nas je uništio…
Argentina je pobijedila Hrvatsku u polufinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva u Katru. Kažu zasluženo. Vjerojatno i jest tako. Zašto je tako nije teško pogoditi. Bili smo relativno dobri prvih 30 minuta. I onda onaj jedanaesterac, što zapravo nije bio jedanaesterac. Što o tomu kaže VAR? To nismo čuli, niti vidjeli na licu mjesta i odmah. Prati li se pomnije prikaz tog sraza našeg golmana i onog Argentinca, vidi se da Livaković nije udario njega, već se on spotaknuo, odnosno udario je Livakovića. Sudac Talijan je bio rezolutan. Messi je bio nepogrješiv. Taj gol nas je uništio. Počeli smo griješiti. Postali smo rastrgani. Uvukli su nas u svoju zamku. Iz našeg kornera dobivao “smiješan” gol. Bogu za plakati. Priča je dalje poznata i porazna za nas. Kaže izbornik: Nismo imali napadača. Nismo ga imali niti u prethodnim utakmicama. To je njegov stalni problem. Ima napadača u mladim snagama. Možda im je trebalo dati priliku. Nije htio riskirati i izgubio je. Sve bi bilo drugačije, da nije bilo onog nesretnog jedanaesterca. Neka to bude sucu na dušu, baš kao što je bilo u Rusiji, u polufinalu, kad su nas također s jedanaestercom “ubili”. Na vrhu FIFA-e su zaključili kako “mala” Hrvatska ne smije pobijediti. Tako je bilo i sada.
Od početka ovog Mundijala bilo je jasno da se forsira Argentina. Bilo je to vidljivo i kod onog jedanaesterca dosuđenog na “rušenju” Messija. U redu! Zašto se onda nadmetati i gubiti živce, ako je unaprijed odlučeno da pobijedi Argentina. Ne mogu se oteti tim mislima. Naši su dečki bili dobri. Dapače, jako dobri. Izvrsni. Neopisivi. “Sredili# su Brazil i Velikog Neymara, što nitko osim njih nije očekivao. Nismo upali u zamke Brazila. Pobjeda je u cijeloj zemlji izazvala pravu euforiju i ponos. Svi smo bili jedno srce i jedna duša. To se promijenilo porazom od Argentine. Ostali smo jedno srce i jedna duša, ali nema euforije, već tuga i bol. Duša nam je utučena i srce ranjeno.
Ipak treba biti iskren. Postigli smo puno. Da baš i ne izbore broncu, protiv Maroka, postigli su puno. Mogli su i daleko više, da je nogomet, nogomet, a ne politika. Veliki i moćni su odlučili da Hrvatsku treba zaustaviti. To je bilo u rukama suca, koji je odradio svoj zadatak, na uštrb Hrvatske.
Argentina je izvrsna nogometna momčad, zapravo svjetska nogometna sila. Nismo niti mi mačji kašalj. Pokazali smo to. Messi je „izvanzemaljac“, argentinski nogometni bog. Zaslužio je najsjajnije odličje. Međutim, sve je trebalo biti odlučeno na zelenom terenu, a ne za zelenim stolom. Kako god prošlo nadmetanje za treće mjesto, naši su dečki zaslužili veličanstveni doček u Zagrebu. Oni su najveći naši promotori, diljem planeta. Nema mjesta na kugli zemaljskog, kako god malo bilo i gdje god bilo koje ne zna za Hrvatsku i ne prepoznaje naše crveno-bijele kvadratiće. Nema mjesta na svijetu koje ne zna za Luku Modrića. Bio je tužan, zbog izgubljene utakmice. U toj tuzi ostao je dostojanstven i nadasve pristojan, kao i uvijek. Bol je bio tim veći, što smo izgubili nakon sumnjivog i upitnog jedanaesterca. Netko bi nas trebao uvjeriti da je to zaista bio jedanaesterac.
Onako uz put, nameće mi se misao kako je moja molitva ovaj put bila uzaludna. Naime, za drugu je stranu i njenu pobjedu molio sam Sveti Otac – papa Franjo. Njegova je molitva uslišana. Kako bilo da bilo, dignimo glave. Nemamo se čega stidjeti i biti “pokisli”. Jednom se mora i izgubiti. Izgubili smo od boljeg (?), tako govore nogometni stručnjaci. Lakše bi se to primilo i podnijelo, da je sve bilo eksplicitno i bez sumnji u namješteni jedanaesterac, koji je naše “ubio” u pojam i rastrojio u produktivnoj shemi i taktici, na terenu. Najviše mi je žao našeg Luke. I on je poput Messija zaslužio držati pobjednički pokal na nogometnom prijestolju.
