Muzej grada Splita predstavlja izložbu ‘Dunav Rendić – slikar i boem’
U Muzeju grada Splita, Galeriji Emanuel Vidović, u utorak, 20. prosinca 2022. otvorena je izložba pod nazivom „Dunav Rendić – slikar i boem“. Organizator izložbe je Muzej grada Splita. Autorice izložbe su dr. sc. Sandi Bulimbašić i dr. sc. Darija Alujević, kustosica izložbe je Petra Dajak Belas.
Izložba po prvi put predstavlja opus gotovo zaboravljenog, a nekada vrlo popularnog slikara Dunava Rendića (Zagreb, 1880. – Split, 1944.), sina čuvenog kipara Ivana Rendića, koji je u međuratnom Splitu živio boemskim životom. Nastojeći zaraditi za život, slikao je portrete po narudžbi koji otkrivaju njegov umjetnički talent, a najveći dio njegova kvalitetom neujednačenog opusa su splitske i dalmatinske vedute, marine, ribarske brodice i jedrenjaci, koje je prodavao turistima i prolaznicima na ulicama brojnih gradova – Splita, Šibenika, Zagreba, Sarajeva, Livna, Mostara. Unatoč odstupanjima u kvaliteti koja su posljedica hiperprodukcije, brzine izrade, nedostatka akademskog obrazovanja, neki motivi splitske luke, Lučke kapetanije, Sustipana, izdvajaju se i upućuju na tradiciju koja se nastavlja na slikarstvo Emanuela Vidovića, ali okupano svjetlošću.
Cilj ove izložbe je valorizirati slikarski opus Dunava Rendića s povijesno-umjetničkog aspekta i objektivno sagledati njegove umjetničke dosege u kontekstu splitske umjetničke scene prve polovine 20. stoljeća. Namjera je bila predstaviti kvalitativan presjek slikareva umjetničkog djelovanja na temelju dostupnih djela među kojima je više radova iz kasnijeg razdoblja njegova života, dok su realizacije iz prva dva desetljeća 20. stoljeća kada je izlagao na skupnim izložbama i oslikavao crkvene interijere najvećim dijelom ostale nepoznate. Osim dva portreta iz 1912. – 1917., izložbom je predstavljen samo dio Dunajeva opusa nastao u međuraću, većinom iz 30. godina 20. st. i koji se najvećim dijelom nalazi u privatnom vlasništvu. Zbog različitih okolnosti neka djela iz privatnog vlasništva, u zemlji i inozemstvu, a koja su zbog njihove kvalitete trebala biti predstavljena na izložbi, nisu bila dostupna. Srećom velik broj vlasnika i kolekcionara rado je ustupio svoje slike, a neki od kvalitetnijih radova nalaze se u muzejsko-galerijskim institucijama u Splitu.
Rendićev talent bio je neosporan, no velike oscilacije u kvaliteti bile su posljedica količine produkcije, brzine izrade te nedostatka formalne naobrazbe. Toga je bio svjestan i sam slikar čiji je životni put, kako je isticao u razgovorima s novinarima, bio potreba za preživljavanjem. „Radio sam i ja nekad slike, koje su u umjetničkom pogledu stajale na mnogo višem nivou. Ali za te slike nisam mogao da nađem kupce. Danas radim po šablonu. To se mnogo lakše proda.“ Uz kritičko sagledavanje tog dijela slikareva opusa, namjera je ukazati na socijalne i kulturološke prilike vremena u kojemu je jedan umjetnik, dijelom zbog nedostatka formalnog umjetničkog obrazovanja, a dijelom zbog vlastitog izbora, svjesno odabrao raditi dopadljive, često skicozne, ponekad i poludovršene, sladunjave marine, jedrenjake, zalaze sunca, po ukusu tada još uvijek većim dijelom neobrazovane publike, te ih prodavati turistima na ulicama i trgovima dalmatinskih i drugih gradova.
Dunav Rendić jedan je od onih umjetnika kojem su umjetnički put i kvalitetu koju je na tom putu mogao dosegnuti odredile životne okolnosti, a dijelom i vlastiti životni izbor da ga takve okolnosti odrede, ili da im se jednostavno prepusti. Umjesto školovanja, razvijanja vlastitog talenta kreativnosti i likovne izvrsnosti, umjesto posvećenosti umjetnosti, izabrao je odustajanje, boemski život, alkohol i brzu, bijednu zaradu, budući da je slike najčešće prodavao u bescjenje. O tome govori i sam slikar četiri godine prije smrti. „Radim već 45 godina i naslikao sam možda 10 tisuća marina, a umrijeti ću u najvećem siromaštvu, kao i moj otac Ivan, koji je podigao 800 spomenika“.
Splitska likovna scena međuraća, politički izrazito turbulentnog razdoblja, obilježena je pluralizmom stilova, provincijskom osrednjošću, svjetonazorskim antimodernizmom i najvećim dijelom odsustvom poticajnih impulsa i artikulacije suvremenih umjetničkih tendencija, koje su u navedenom razdoblju vitalne u Zagrebu kao umjetničkom središtu Hrvatske. Izložbe u Splitu još uvijek se održavaju u izlozima trgovina, foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, zgradi Sumpornih toplica, Sokolskom (Hrvatskom) domu, palači Cindro, biskupskoj palači, samostanu sv. Marije de Taurello, Nelipića ulici, Domaldovoj ulici. Ipak, središte splitskog umjetničkog života kvalitetom i kvantitetom postaje Salon Galić u kojem se od 1924. do Drugog svjetskog rata odvija bogata izložbena djelatnost. Galerija umjetnina, iako je osnovana 1931., tada još nije priređivala izložbe i nije imala vodstvo u organizaciji likovnog života Splita. Na slikarskoj sceni jedan od glavnih protagonista bio je Emanuel Vidović, koji 30-tih godina 20. stoljeća slika mrtve prirode i interijere, ali na kojeg se tada malo tko više slikarski poziva. Njegovi motivi splitske luke i dalje žive u stvaralaštvu mladih umjetnika, njegovih učenika, ali u kolorističkoj živosti i dopadljivosti, baš kao i u slučaju Dunava Rendića. Slikari Ante Katunarić, Virgil Meneghello Dinčić i Ivan Mirković slikaju srodne, osrednje maritimne krajolike, dok je Angjeo Uvodić tih godina uživao popularnost zbog svojih karikatura i grafika sa splitskim motivima. Od mladih umjetnika na splitskoj sceni prisutni su Vjekoslav Parać, Milan Tolić, Silvije Bonacci i Čiko i Antun Zuppa kao jedan od rijetkih s osjećajem aktualnog društvenog trenutka. Kraći boravak Ignjata Joba u Splitu nije ostavio traga na likovnoj sceni. Osim spomenutih glavnih protagonista niz je slikara koji se vezuju uz Split toga vremena: Vinko Foretić, Bartol Petrić, Rudolf Bunk, Ivan Sikavica, Stojan Aralica, Luka Šeremet i drugi. Brojni su slikari stranci koji dolaze u Dalmaciju i inspiriraju se njezinim prirodnim ljepotama.
Proizlazi da je Dunav Rendić izborom svojih motiva nedvojbeno bio dio splitske međuratne likovne scene. Autoportreti i portreti izvedeni po narudžbi najbolje pokazuju slikarev talent i sposobnost psihološke karakterizacije portretiranog, a izdvaja se i nekolicina slika s motivima splitske luke. Stilski, njegovi su krajolici i najbliži krajolicima Ante Katunarića i Virgilla Meneghella Dinčića, s kojim je oslikao crkvu u Kaštel Kambelovcu. Da je ustrajao na svom umjetničkom putu, možda bi ih i nadmašio talentom. Okušao se i u etnografskim motivima slikajući nacionalne krajolike i narodne nošnje, a od mrtvih priroda poznat je tek manji broj slika. Uz motiv voćnog obilja, ponavljao je kao i brojni drugi slikari, motiv riba (Šaruni, oko 1930.), a svježinom poteza i kolorističke izvedbe izdvaja se ‘Vaza s cvijećem’ iz 30-tih godina 20. stoljeća.
U svakom razdoblju postoje opusi i osobnosti koji se ne uklapaju u glavne, dominantne tokove i likovne struje, ali to ne znači da njihovo stvaralaštvo ne zaslužuje pozornost. Opus Dunava Rendića u svojoj biti, izborom motiva i načinom izvedbe, a kod nekolicine djela i kvalitetom, ne pripada tzv. paralelnim povijestima, već mainstreamu splitske međunarodne likovne scene. Portreti, krajolici, marine i mrtve prirode bili su prevladavajući motivi u sredini provincijalnog duha, koju su, uz rijetke izuzetke zaobilazili izazovi suvremenih impulsa. Splitska likovna scena međuraća bila je, kao i hrvatska likovna scena, dovoljno pluralistička da u svoje okrilje prihvati i stvaralaštvo Dunava Rendića, ali Dunaj je izabrao svoj put određen slobodom, hedonizmom, boemštinom, skromnošću i odustajanjem od osjećaja pripadnosti, velike umjetnosti i velikih ciljeva.
Izložba je otvorena do 26. veljače 2023.
