U ovoj zbirci zrcale se sve autoričine tematske preokupacije, intimne, duhovno-refleksivne, domoljubne…
Ljiljana Vasilj je rođena 1955. godine u Srijemskoj Mitrovici. U rodnom gradu završila je gimnaziju i visoki studij za socijalni rad. U Zagrebu živi od 1985. godine. Kap beskraja njezina je četvrta zbirka poezije koju je izdala zagrebačka nakladnička kuća Tkanica. Isto kao i zbirku Poezija, govor neizrecivog 2020. godine.
U ovoj zbirci pjesama (Tkanica, Zagreb, 2022.) Ljiljana Vasilj ponovno raskriljuje dveri svoga pjesničkoga svijeta te nakon stihozbirka Ime za moju čežnju (1997.), Dogodine u Vukovaru (2017.) i Poezija, govor neizrecivog (2020.) pred nas iznosi novu – Kap beskraja.
Ova stihozbirka osobni je izbor pjesama Lj. Vasilj nastalih od 1988. do danas te zrcali sve njezine tematske preokupacije, intimne, duhovno-refleksivne, domoljubne, a u njezinu se mottu navodi: makar se to u ovom vremenu/ Činilo posve uzaludnim/ Ispisujem i predajem riječi/ U jeziku svog naroda.
Evociraju te riječi Pismo umjetnicima pape Ivana Pavla II. (1999.) da… umjetnik, čim je svjestan svojega ‘dara’, tim je snažnije potaknut da promatra sebe samoga i sve stvoreno očima koje su sposobne razmatrati i zahvaljivati, uzdižući Bogu svoj hvalospjev.
U njima je sažeta i poruka umjetnici riječi Ljiljani Vasilj čije je stvaralaštvo odraz takvoga dara te njegova duhovna narav i misija.
U jeziku svog naroda, hrvatskom, koji i inače tematizira u svojem domoljubnom stvaralaštvu (koje se manifestira ponajprije u stihozbirci Dogodine u Vukovaru, a ovdje se potvrđuje ponavljanjem objavljenih pjesama bitnih za njezin pjesnički identitet – Ravnica, Pjesma nestalog vojnika, O, mala Hrvatska zemljo…), nalazi trajno utočište i sredstvo kojim, kako sama definira, imenuje sebe, svoje traganje za smislom i zemaljsku ljepotu.
Tim tragom ovdje svjedočimo poetiziranom svijetu osluškivanja, slutnje, očekivanja, emocionalnih niti i duhovnih odnosa, vanjskih i unutarnjih poticaja; pjesničkom svijetu u kojem lirski subjekt reflektira najdublje ranjivosti i čežnje, krhkost svega stvorenog (Još sam slaba/ kao prve vlati trave), evocira ljepote hrvatske zemlje, Međugorje, povjerava se Larisi, ukrajinskoj pjesnikinji… To je pjesnički svijet laganih senzacija Ljepote i titraja pojavnoga te egzistencijalnoga drhtaja bića i njegovo mistično putovanje (U srcu je svjetionik/i cilj puta), njegovanje sjećanja na jedan neponovljivi duhovni Susret (Bog je na čudesan način).
Kroz te se intimne i duhovne preplete i oprjeke (patnja – radost, prolaznost – vječnost, osamljenost – punina, naravno – onkrajno…), koji nam otvaraju interpretativne slobode, jednako uvjerljivo poetiziraju ljubav, strast za životom i idealnom ljubavlju (Je li uvenuo onaj cvijet), žeđ za osjetilnošću i naravnom blizinom drugoga bića (žeti neprolaznost/trenutkom vrelih usana), žal za izgubljenim i prolaznim; te uzvišena Ljubav kao duhovna dimenzija, intimno prijateljstvo s Bogom, čežnja za potpunim predanjem (Prožmi me svojom ljubavlju/ do najvećeg bola), odricanje od sebe i smiraj – smisao u transcendentnom (O Bože, O Kriste, Samo tebi, sveti Križu…). Ovdje naslućena lica ljubavi, ‘romantično’ i ‘mistično’ – Žar na usnama/ Gori// Ljiljani bijeli cvatu – oslikavaju slojevit krajolik duše, u kojoj se stvarnosti, kad razdvajaju, kad akvarelno prelijevaju, te stihom poentiraju – Ljubav je jedinstven Univerzum, Iskon i njegova refleksija – kao riječ što jednako/ uvijek se piše/ a značenje mnogih ljubavi ima. To potvrđuje najčešće slična pozicija lirskog subjekta te izbor riječi koje kroz cijelu stihozbirku naglašavaju svečano ozračje – ta tajna/ u kojoj se zatvara/ prsten savršenstva.
Mistična nadahnuća Ljiljane Vasilj zapljuskuju nas epifanijski i iz ‘morskih’ pjesama (nastalih na Zlarinu, snažnom toposu hrvatske književnosti, rodnom mjestu Vesne Parun). More je personificirano, ima plavu dušu; ono, onomatopejski, šljuska i škropće, ono zna tajne te se, pupačićevski, poziva, šapni mi noćas u snu; ono je lijek – doći ću ti u liku/ izranjena galeba; simbol izvora života – Ljubavi, ime ti je more, ali i želje za konačnim povratkom u ishodište, u Vječnost – i otplovit ćeš daleko/bez želje da se vratiš. Opojni ugođaj maritimna jutra ili notturna transcendira liričnost slika te je kao i ravnica (dušo moja beskrajna/ nosiš šapat voljenome/ u daljinu), iskustvo iste Tajne, beskraja i onkraja, Vječnog. Sve se krajnosti protagonista uravnotežuju u toj spoznaji.
Poezija je posvećeno vrijeme; riječima spomenutog Pisma, ‘estetski oblik ideja koje je dohvatio ljudski um’, a pjesnici, kako ih pjesnikinja imenuje, nebesnici riječi, primatelji, posvećenici. U tom smislu je i poezija Lj. Vasilj svoja, prepoznatljiva, izvorna (jer On je pozva/ na Njegov račun/ svima da pjeva); most između osamljenosti, puste obale, i punine života, u kojem ti me vodiš i dovršavaš svoje djelo, poetski dnevnik svjedokinje trajanja. Toj poeziji kontinuiteta ne treba eksperiment, pomodnost niti provokativnost, trendovska nametljivost. Ljiljana Vasilj preferira uljudbu srca za sve, pa i za riječ; ona se njome ne igra, nego joj služi, jer riječ, ona progovara/ smislom svojim.
Današnjeg čovjeka, otuđena od sebe, prirode, Boga, pomaknuta iz unutarnjega središta u svijet rasapa, ovaj pjesnički glas, upravo kao duhovna oaza, iscjeliteljski dotiče i vraća njemu samome, jer, riječima spomenutog Pisma, ‘predivnu materiju vlastite ljudskosti’ čini vidljivom i smislenom (Ti me obgrljuješ), neprolaznom i sigurnom (kad dođem/ u kraljevstvo Tvoje); pa i u otkucaju beznadnog srca (…) koje nevoljeno/beznadno traje ova poezija afirmira život u njegovoj složenosti i istinu, etički aspekt, empatiju, nudeći kao svoj poseban zalog smisao u integraciji naravne i duhovne komponente, izazove života kao put do harmonične stvarnosti bića.
Taj pjesnički glas proizlazi iz neopterećenosti pjesnikinje vanjskim i prolaznim, te je suprotnost agresiji, kaosu, trivijalnom i efemernom, materijalističkom. Dosljedan autorski rukopis u formalnom smislu odlikuje varijacija tema i motiva, ponavljanje stihova, metaforičnost i eteričnost, sugestivnost riječi i slika, slobodni stih i ispovijedno-poetski stil, svečana tišina.
Ova je riječ, kao zrcalo tišine Ljiljane Vasilj, humana gesta, ‘dar svijetu umjetničkim stvaranjem’, sebedarje stihu i stihom – drugome, Kap koja, kao mjera osobnog doživljaja i spoznaje, odražava ‘dohvaćenu’ esenciju beskrajnog te kao pjesma srca i duše lagano dotječe u hrvatski pjesnički tok.
O njezinu su pjesničkom stvaralaštvu pisali Radovan Grgec, Juraj Lončarević i Slobodan Prosperov Novak.
