Država i domovina ne stvara se ni vojničkom slavom ni znanstvenom spremom; za jaku državu treba vjernih i oduševljenih državljana, a za pravi narod zajedničke svijesti i ponosa
Da bismo bolje shvatili Radićevo djelovanje trebalo bi znati i njegovo djetinjstvo, školovanje i ideje koje su ga vodile i nadahnjivale.
Koliki je utjecaj francuske misli (Pariz) i češke misli (Prag)? Važno je vidjeti literaturu kojom se koristio, a tu su Lavisse, Le Bon, A. Sorel, J. Michelet, L. Leger, G. Ferrero, A. D. Gradovskij i drugi. Raščlanit ću djelo Stjepana Radića (1871. – 1928.) “Savremena Evropa” – Karakteristika evropskih država i naroda, 1905. godina, Matica Hrvatska, Zagreb, je bitno jer nam daje njegova politička i intimno ljudska shvaćanja čovjeka, države, društva, vjere, obitelji. Djelo je pisao 1905. godine u 34. godini života, kad su i njegove ideje i on kao osoba političke definirane i zrele.
Radić je sentimentalni impresionist po stilu, ali i praktičan sanjar, mudar i promišljen u analizi. Moguće je da će moju pažnju privući manje bitni detalji, ali njihov značaj ej u sveukupnom sagledavanju Radićeve misli i zamisli, pa i kad je naivna ili slavenofilska i frankofilska, pače rusofilska.
Radića je teško definirati (tomu ovaj tekst služi) terminima tolstojevac, pravaš, socijalist, liberal, slavenofil i frankofil – što on sve pomalo i jest i usto kozmopolit i hrvatski nacionalist. Kako bi kazao Zoran Perić, plahtast lik.
Prijeđimo na analizu materije, točnije Radićeva duha. Što ću često rabiti njegove citate drugih autora ništa ne smeta, to su ideje koje je on cijenio i prihvaćao! “Država i domovina ne stvara se ni vojničkom slavom ni znanstvenom spremom; za jaku državu treba vjernih i oduševljenih državljana, a za pravi narod zajedničke svijesti i ponosa, a to se sve rađa samo iz zajedničkog poštivanja prošlosti, iz zajedničke ljubavi i požrtvovnosti za ideale narodne budućnosti.”
Radić uspoređuje Hrvatsku sa Španjolskom, stoljećima na predstraži Europe, ali bez neke osobite brige i zahvalnosti Europljana. Zaključuje da u Srednjem vijeku unatoč jakom vjerskom zanosu i osjećaju nije bila dovoljno jaka misao o kršćanskoj Europi. U razvoju Engleske od 1215. ističe slobodarstvo sabora i porote, te da veleposjednici ne postadoše kao drugdje dangube već ljudi praktičnoga života i rada. Ljubav za slobodu i praktično shvaćanje života vidi on u Nizozemskoj koja se udružila 1674. s njemačkim protestantima, španjolskom, austrijskim carem usprotivila teroru Louisa XIV.
Postanak i razvoj republikanske monarhije u Nizozemskoj Radić vidi kao dokaz da malena država ne mora ni na raskršću interesa velesila biti igračkom ili oruđem tuđega interesa. Ističe da Švicarci i Nizozemci su ljubili slobodu zdravim razumom, bez ukočenog doktrinarstva i živom dušom bez uskogrudnog sektaštva (duša, pravi radićevski termin op., T.T.). Ističe da se poljska inteligencija nije mogla ni početkom XIX. stoljeća složiti s idejom slobodna i imućnoga seljaka, ni sa idejom slobodne, bogate i jake države!
Razloge uspjeha Turaka u prošlosti vidi u demokratizmu njihove vojske i uprave ( mogućnost napredovanja bez obzira na podrijetlo), što je u Europi donekle slično postojalo samo u Crkvi. Divi se Radić u državi Pruskoj ideji da je vladar prvi sluga svojoj državi, radin i štedljiv čovjek (seljaci vole domaćina, op., T.T.). S druge strane raskoš, luda rasipnost, danguba i nadutost Versaillesa ga straši. Više vrijedi ustaljena vlast na svojem, nego velika čast na tuđem umuje Radić o Pruskoj. Donosi zanimljiv razgovor austrijskoga cara Josipa II i pruskoga kralja Friedricha II. u kojem potonji veli: “ja mislim da doskora proti Rusiji ne ćete dosta jaki biti ni Vi ni ja, nego da će trebati cijele Europe da joj zakrči put. Turci nisu ništa prema ovim ljudima.” Radić smatra da su Česi, Mađari i Hrvati očuvali prema moćnom njemačkom carstvu samo zbog direktne zaštite Rima.
Od anarhije kakva je u Poljskoj spasila je te države turska opasnost i kršenje moći krupnoga plemstva koje su radili Habsburgovci. To je dalekosežna ocjena, koja ne mora biti točna – iako je istina da je plemstvo poljsko svojom samovoljom blokiralo poljski sabor – Sejm. Radićev zaključak da se papinstvo oslonilo na Mađare jer su ovi lakše prihvatili latinsko bogoslužje negoli Hrvati glagoljaši. Istina je pak da su Mađari imali plodnu ravnicu gdje je lakše vršiti centralizaciju, skupljati vojsku i poreze, graditi ceste dok je naš “grčki” reljef pogodan za anarhiju i glad.
Potreba obrane od Osmanlija skupila je podunavske zemlje oko prijestolja Habsburgovaca.
Osobito mi se naivan čini ovaj pasus: “I Hrvati i Česi, kao i danas tako i prije stoljeća voljeli su na zapadu tražiti sebi gospodare koji će im davati odličja, nego na istoku braću i prijatelje s kojima bi se složno latili posla.” (dragi naivni Radić, žrtva svoje čovječnosti i ljubavi prema Hrvatskoj)
Jedan pogled na zemljovid dovoljan je Radiću da proglasi Srbiju Bugarsku i Rumunjsku jednom cjelinom (ja to ne vidim, vidim samo Makedoniju kao centralnu državu tzv. Balkana op., T.T.). Zemljovid mu pokazuje hendikep Srbije koja nužno teži Egejskome moru i Jadranu.
Radić bugarske bogumile (vjerska kršćanska sekta) prispodobljuje s ruskim nihilistima, jer kao što nihilisti ne vidješe opasnosti engleske i njemačke po Rusiju, tako ni bogumili radi svojih teorija opasnost tursku, već su slabili crkveni i političku organizaciju osebujnom demagogijom. Radić tu nišani na Bosnu, što potvrđuje daljim tekstom. U Ćirilu i Metodu vidi Radić pod utjecajem češkoga i slovačkoga romantizma dva prva narodnjaka, dva nacionalista – što je pogrješno.
“Seljački srbski ustanak na janjičarske dahije … nije imao izrazitoga protuturskoga obilježja, pa se zato i završio znatnim doduše praktičnim uspjehom, ali i posvemašnjom ovisnošću od Stambola (op. Istanbul). Od toga vremena sav je srbski javni život pod neodoljivim dojmom diplomatskih spletaka i tajnih pregovora sad s Francuskom, sad s Austrijom, sad s Rusijom, sad s Turskom. Istina Vuk Karadžić izazivlje doskora čitav prevrat u srbskom književnom jeziku i srbskom pravopisu; ali to je prevrat samo u formi, jer ni Vukove junačke pjesme, ni Vukov rječnik ne mogahu sadržavati novih savremenih ideja bez kojih nema revolucije u mišljenju i dubokih promjena u narodnom životu. Osim toga Vuku bijaše vođom slavista Kopitar, Slovenac i Slaven samo po svom podrietlu i po svojoj filosofiji. A da svega toga nije i bilo, Beč nije ni danas, a kamoli bi bio onda nekakvim ognjištem za kulturni preporod kojega slavenskoga naroda. To je jasno razabrao umni, ali samostalni učenik Vukov veliki Daničić, koji je sav svoj rad usredotočio u Biogradu (Beogradu) i Zagrebu i koji je prema Vukovu izključivu srbstvu postavio misao narodnog jedinstva Hrvata i Srba. I zato i u savremenoj Srbiji ima samo toliko modernih ljudi koliko ih se priznaje učenicima Daničićevim. Svi su drugi poklonici sredovječnoga partikularizma i romantizma i onda kada svrše visoke škole ne samo u Beču, Gradcu (Graz) i Pešti, nego i u Monakovu (München) i Berlinu, dapače i u Zürichu, Ženevi i Parizu.”
“Posegnuše naši Ilirci sretnom rukom za dalmatinskom i dubrovačkom klasičnom literaturom, koja ne jača samo hrvatske narodne svijesti… nego još nadaleko proširuju pogled na Slavenstvo i na stari kulturni sviet. Istina i ta je literatura posvema sredovječna i čisto aristokratska, ali se bez nje naše ponosito plemstvo ne bi možda nikad bilo osviestilo da u hrvatskom državnom saboru govori narodnim jezikom. Kadgod anime iztičemo da je 1845. u našem saboru Ivan pl. Kukuljević prvi progovorio hrvatski, treba da se vazda sjetimo da je prije toga (1844.) brigom tadašnej Matice Ilirske izišao Gundulićev “Osman” koji je dvostruko djelovao, zato jer ga je spjevao knez dubrovačke republike (netočno, bio je doduše knez u Konavlima op., T.T.), i to još prije dviesto godina.”
Radić iznosi mržnju Mađara i Talijana na bečki dvor, pa time i na papinstvo koje ga je podržavalo. Posebno su se bojali da bi Slaveni kao većinski u Austriji dobili podršku Vatikana. Ali naši Dalmatinci nisu ništa znali o Česima, niti su Zagorci marili za more, čime naivno objašnjava Radić dio priče o predaji Rijeke Mađarima.
“I tako su naši ljudi općeniti položaj prosuđivali ili poput aristokratskih mađarskih liberalaca ili kao talijanski framasonski urotnici.” “Grčkim je trgovcima je dakle pala sjekira u med poslije turske provale u Evropu, te njihova trgovina dopiraše i u Hrvatsku, gdje je riječ “grk” doskora značila “trgovac” (to se odnosi valjda na Cincare, op., T.T.) “Došao Žid(ov) u selo da bude “grk”.
“U najiztočnijem našem gradu, u Zemunu se još i danas svake treće nedjelje u pravoslavnoj crkvi služi grčka liturgija…” “Stariji Zagrepčani pamte grčku koloniju u Zagrebu još na početku 19. stoljeća. Tako su u Dugoj ulici bile trgovine: Demeter, Pelopidas, Malin, Apoka & Potaki, itd.
Crkvene knjige pravoslavne općine u Zagrebu vodile su se još na početku 19. stoljeća – grčkim jezikom.”
(Nastavak slijedi)
