Malo današnje rusko i još manje bošnjačko carstvo suicid je Rusa u Ukrajini i Bošnjaka u Federaciji BiH
Sve je, opravdano, bliži se raspad Daytonskog zbirnog entiteta. Bošnjaci ubrzavaju njegov nestanak, i komadanje na nacionalne entitete kako bi svoj dio upisali u vlasništvo jedan kroz jedan. Uvidjevši, naime, da je nemoguće osvojiti i islamizirati cijelu nekadašnju beha zajednicu, jer politička situacija u svijetu nije na strani takve nacionalističko vjerski ekstremne politike, okreću se ograđivanju onog beha dijela kojeg su Muslimani u vjerskom beha ratu preporučivali vrhovnom zapovjedniku vjerske muslimanske Armije BiH “uzmi Alija pa makar k’o avlija”.
Raspad daytonskog zbirnog entiteta nije u interesu samo Bošnjaka, nego i Hrvata, i Srba i Međunarodne zajednice. Nasilno održavanje neodrživog velika je, i nepodnošljiva, cijena ne samo žrtava te tvorevine, Bošnjaka, Hrvata i Srba, nego i sami protektora koji ga čuvaju a osjećaju nemoć da ga očuvaju.
Od raspada daytonskog zbirnog entiteta, stoga, će imati koristi svi akteri njegove nasilne egzistencije. Svako podupiranje bošnjačkog nacionalističkog unitarizma, centralizma i vjerskog muslimanskog građanizma, nastavak je muslimanske imperijalne i kolonijalne politike prema malobrojnijim narodima zbirnog beha entiteta.
I kad ne prolazi ta retrogradna ruska politika u Ukrajini, a očito da ne prolazi čak uz više od stotinu tisuća, samo, ruskih žrtava, šta onda opravdava bošnjački imperijalni unitarizam, koji je u svom sadržaju i cilju nepriznavanje drugi i drugačijih, Srba i Hrvata, pravoslavaca i katolika isti kao i ruski. Klon ruske imperijalne politike.
Nema, naime, nikakve razlike između Putinovog nacionalizma oživljavanja Ruskog carstva, i bošnjačkog nacionalističko vjerskog centralizma koji je u službi povratka Osmanlijskog Carstva na osvojenim i okupiranim područjima i narodima. Kome je onda na političkoj svjetskoj sceni u interesu stati na stranu bošnjačkog ekstremizma i time otvoriti još jedan europski rat, rat između kršćana i muslimana. Tim više što ni onaj iz devedesetih godina Dvadesetog stoljeća nije u potpunosti utihnuo. Zvukovi oružja koji još odjekuju i potpiruju strasti nekažnjenih muslimanskih ratnih zločinaca teško će zašutjeti ako ima onih, a u bošnjačkom ratnom čelništvu ih ima, koji najradije slušaju njegovu glazbu, i pjesme mudžahedina, vehabija i isilovaca.
Ruska agresija na Ukrajinu dijelom je bila motivirana i bošnjačkom politikom jednog propalog carstva. I kad se to moglo na tom europskom dijelu u Bosni i Hercegovini, zašto to ne bi moglo i na drugom njenom mjestu u Ukrajini. Kao što nikada nije u Rusiji nestala nostalgija za imperijalno kolonijalnom politikom propalog carstva, tako isto i u BiH ne prestaje žal Bošnjaka za raspadom Osmanskog carstva, tim više što je ono i poraženo baš u Bosni i Hercegovini gdje je i bio početak njegova kraja.
Nostalgija je strašna i razarajuća bolest, ne samo nostalgičara nego i zajednice i okruženja oko sebe. Karakteristika svih tih nostalgičara je u činjenici da uvijek negiraju ili one koji žive u zajednici sa njima ili one u svom susjedstvu. To ih čini vrlo agresivnim i isključivim. Ne prihvaćaju argumente i kulturu dijaloga, oslanjaju se isključivo na vojnu snagu koju posjeduju, i na brojnost svoga naroda. Ništa, stoga, ili gotovo ništa ne uče od prošlosti, u kojoj su i propala carstva za kojima žale. Rusi za svojim Bošnjaci za turskim. Ne priznajući prošlost koja je, uvijek s pravom i razlogom, s karte svijeta izbrisala njihova carstva, i sami doživljavaju, prije ili kasnije sudbinu nestali imperija za kojima žale.
Naprosto ih udavi veliki politički zalogaj koji nastoje progutati, Rusi u Ukrajini, Bošnjaci u zbirnom beha entitetu. U velikom kolonijalno imperijalnom zalogaju kojim Rusija pokušava osvojiti Ukrajinu, i u kojem se davi više negoli što davi Ukrajince, i u bošnjačkom davljeničkom zalogaju Hrvata u Bosni i Hercegovini više nestaje i Bošnjaka i zbirnog beha entiteta, negoli Hrvata i njihove Republike Herceg Bosna.
Ne samo da ih glad za kolonijalizmom i osvajanjima čini ne sličnima nego istima, već i ne učenje od prošlosti raspada takvih krvoločnih carstava, vodi i jedne i druge nostalgičare, kao i njihove pokušaje oživljavanja genocidno konfesiocidnih imperija u trajnu propast i nestanak. U njihovu nestanku koji je siguran zasigurno će prije nestati i zagovornika i boraca koji ih vraćaju u sadašnjost, negoli ukrajinskih i hrvatskih žrtava na koje su se okomile istim zločinima kakvima su ih rusko u Ukrajini i osmanlijsko u fratarskoj BiH stoljećima ugnjetavali i genocidizirali.
Malo današnje rusko i još manje bošnjačko carstvo suicid je Rusa u Ukrajini i Bošnjaka Federaciji BiH. Dok je malo rusko carstvo u službi povratka velikog Ruskog carstva i kao takvo kod njegovih zagovornika se doživljava kao domoljubni čin, bošnjačko muslimansko carstvo u Federaciji BiH je izdajničko, i u korist današnje Turske kao naslijednice Osmanlija. Tom veleizdajničkom bošnjačkom politikom Bošnjaci se pokazuju slugom okupatora a time i samim okupatorima BiH. To je glavno oružje kojim se koriste u komadanju zbirnog beha entiteta, i povijesna hipoteka odgovornosti koju stavljaju na sebe i svoj narod. Teško je naći djelić beha prošlosti u kojoj su Muslimani, danas Bošnjaci bili za europsku ili bilo koju drugu Bosnu i Hercegovinu koja nije islamska, i koja nije nasljednica turskih okupatora i zlikovaca. Tog momenta nema u beha povijesti sve od nasilne pojave islama 1463. kada je uvjet preživljavanja kršćana bio prelazak na islam.
Od te krvave nadiruće 1463. godine islama na europske kršćane i kršćanstvo ne prestaje muslimanska okupacija Bosne i Hercegovine, i pokušaji njenog zadržavanja u islamskom svijetu Osmanlijskog carstva. Muslimanski pokušaji osvajanja Bosne i Hercegovine, i njeno dekristijaniziranje nije uzrok današnjeg teškog beha stanja, već posljedica te nostalgične bošnjačke politike prema Osmanlijama, i izdajničko amanetskog služenja turskom predsjedniku Erdoganu.
Dubok je korijen muslimanskog okupatorskog agresiranja na Hrvate katolike i osvajanja Bosne i Hercegovine. No, ono što još čudnijom čini tu agresivno okupatorsku bošnjačku politiku na katolike i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini je činjenica da niti oni a niti Turska, kojoj ropski služe, ne shvaćaju da se danas u fratarskoj Bosni ne živi 14. stoljeće, i vrijeme nezaustavljivog turskog genocidnog prodiranja u BiH i Europu. Živi se 21. stoljeće, i što Bošnjaci prije upoznaju vrijeme u kojem su, tim prije i nasušno potrebni mir toj izmučenoj i stoljećima krvavljenoj zemlji, najvećoj povijesnoj žrtvi islama i muslimana.
Oživljavanje turskog carstva u Bosni i Hercegovini, u suradnji sa aktualnim Bošnjacima kao potomcima Osmanlija kako se sami nacionalno izjašnjavaju posljedica je svjetskog nekažnjavanja Osmanlija za zločine genocida, crkvocida, djecocida, kulturocida, i kršćanocida.
