Tradicija Hrvatskog Državnog Sabora je svetinja našem narodu i tu svetinju – Sabor – su dužni braniti svi Hrvati bez razlike na njihova mišljenja
Moj govor sabornicima na Trećem Saboru HNV-a 1979. godine kao kandidata H. N. Otpora
Prilažem službenu sliku iz životopisa 91 kandidata za lll. Sabor Hrvatskog Narodnog Vijeća 1979. godine. Svaki od 91 kandidata trebao je dati svoj kratki životopis, pripadnost hrvatskoj političkoj organizaciji, športskoj, kulturnoj, društvenoj, crkvenoj i inoj ustanovi, da bi mogao biti primljen kao kandidat za lll. Sabor HNV. Usput se je tražilo od svakog kandidata da sastavi svoj govor koji će reći na zasjedanju lll. Sabora HNV, koji će se održati u Londonu, mjeseca siječnja 1980., u slučaju da bude izabran. Ja nisam bio izabran ali sam se bio pripremio za svaki slučaj. Ja ne znam šta su i da li su išta drugi kandidati napisali, ja znam što sam ja napisao i sačuvao kao jedan dio povijesti hrvatske političke emigracije punih 12 godina prije Obnove Druge Hrvatske Države RH. 1991.
Ako se dobro zagledate br. 14 MILE BOBAN Kandidat MO Toronto, Kanada. Ispod je sažeti opis kandidata.
Rođen je 1939. u Bobanovoj Dragi. U emigraciji se nalazi preko 20 godina djelujući rodoljubno. Pripadnik je H.N.Otpora i njegov Pročelnik za Sjevernu Ameriku. Uvjerenja je, da se sloboda i nezavisnost hrvatskog naroda može postići samo samoprijegorom i borbom svih državotvornih Hrvata bez obzira na politička gledišta, Smatra da naša borba nije ideološka, već narodna. Njegov je cilj izgrađivati most između iseljene i domovinske Hrvatske na koje će se susresti silom istjerana braća. Taj most mora biti most izmirenja, ujedinjenja i ljubavi.
Zatim možete vidje zakopčani 6 stranica napisanog pripremljenog govora kojeg bih pred svim Sabornicima bio rekao da sam bio izabran kao Sabornik za treći Sabor HNV.
Ako se neki čitatelj zainteresira saznati sadržaj tog govora kojeg je sadržav isključivo državotvorno hrvatski, spreman sam ga prepisati kao dio povijesti rada u organizaciji HNV u borbi za Hrvatsku Državu.
Mile Boban, Otporaš.
Poštovana i plemenita gospodo, cijenjeni sabornici H.N.V.-a!
Čast mi je pozdraviti Vas u ime svih članova H.N.V. koji su glasali za mene, u ime njihove obitelji i prijatelja, kao i u moje osobno ime i ime mojih prijatelja. Nisam došao ovdje promatrati saborovanje, već sudjelovati u odlukama i donositi odluke sa ostalim Sabornicima, te iznijeti moje mišljenje glede H.N.V. i budućeg rada u Saboru. Ja neću uljepšavati moj govor niti umarati uštirkanim frazeologijama Sabornike. Govorit ću pučki, iskreno i pošteno, kako dolikuje jednom Saborniku, kako bi me mogli svi jasno razumjeti. Zato bih Vas zamolio da me saslušate kao prijatelja, Sabornika i suradnika a ne kao povjerenika, te da mi ne plješćemo i pljesak dajete kao nekom iznajmljenom i plaćenom govorniku.
Možemo li mi danas mirne duše gledati u našu prošlost u kojoj smo uvijek, kao ratoboran narod i dobri borci, skupo plaćali sve bitke a gubili sve pobjede, krivnjom najviše naših vođa i političara. Znači da smo mi skupo ceh plaćali i kada smo dobivali bitke i kada smo gubili i ratove i pobjede. Kako nas, na našu sramotu i na našu žalost ista sudbina čeka, mi danas, sabornici Sabora H.N.V.-a u izbjeglištvu moramo trijezno ali i odvažno, muški, kako to dolikuje hrabrim sinovima Hrvatske, iznijeti pred cijelu svjetsku javnost, hrvatski narod u Domovini i članove i simpatizere H.N.V. naše pravo tko nas i kuda nas vodi. Onaj tko ne mora izravno biti iz naših hrvatskih redova…ali ono kako rezultira da smo uvijek na istome mjestu: u robstvu, bez države i slobode, u emigraciji i iseljeništvu. Mi moramo istupiti pred članove H.N.V. koji su nam demokratskim putem dali svoje povjerenje – kao što i putnici povjeruje svoje živote vozaču koji ih provozi kroz opasne i vijugave putove – da ih zastupamo i njihove želje sprovodimo u djelo i da smo spremni dati sve od sebe, ako želimo dobivati bitke i ratove, dobiti i državu i slobodu, kako bi naš narod mogao uživati u svojoj sreći i svojoj slobodi, za koju već tisućljećima ginu njegovi najpožrtvovaniji sinovi i kćeri.
Mi se, dragi Sabornici, moramo osloboditi onih diploma “vitežke časti” koje su nam davale razne strane zemlje, vladari i ideologije, kako bi nas što tvrđe sputali i uspavali u zatvorenost orahove ljuske. Kada govorim o diplomama “vitežke časti” mišljenja sam da ih ne treba nabrajati, jer je dovoljno spomenuti samo onu najglasovitiju PREDZIĐE KRŠĆANSTVA, koja je u mahove znala kroz našu povijest podvojiti Hrvate a kadkada i nadahnuti. I danas mi duboko osjećamo posljedice tih i takovih “vitežkih časti” koje su nas malo po malo prekalamile u antimilitarističko raspoloženje. Ali za to i zbog toga nemamo svoje ni države ni slobode, jer smo postali antimilitaristi.
Tradicija Hrvatskog Državnog Sabora je svetinja našem narodu i tu svetinju – Sabor – su dužni braniti svi Hrvati bez razlike na njihova mišljenja. Sabornici Hrvatskog Državnog Sabora moraju ugađati težnjama hrvatskog naroda i njegovih boraca i revolucionaraca, a ne kao hrvatski političari hrliti u zagrljaj i simpatije stranaca koji pomažu našeg neprijatelja i na taj način otežavaju našu osloboditeljsku i rodoljubnu borbu, što i te kako negativno i tegobno utječe i djeluje na naše borce i na slobodi i u tamnicama. Ako bi se netko sada pitao: gdje su nam borci i gdje su nam revolucionarci, odgovaram jasno i glasno: Budimo u pravom smislu Sabornici i državnici, pa ćete ubrzo vidjeti i uvjeriti se kako brzo niču i borci i revolucionarci, kao kaćuni i gljive iza jesenske kiše. A nemojte se začuditi ako ustvrdim da ih danas i ovdje ima od kojih se naši hrvatski borci i revolucionari moraju kriti.
Teško je biti u službi Hrvatske Države, a sto puta je lakše biti Hrvat u emigraciji bez rodoljubnih obveza i sto puta posrnuti na istom mjestu, nego realistički sagledati u našu današnju situaciju. Put do Hrvatske Države je dug i naporan i tu se ne trebamo zavaravati. I na tom putu mi trebamo tražiti saveznike najprije u Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Mostaru, Rijeci i u cijeloj Hrvatskoj, a tek onda dolaze drugi ili treći ili svi ostali koji nam hoće i žele pomoći.
A što ako sutra izbije treći svjetski rat ili ne mora do njega doći, kome će se obratiti zapadni saveznici ili čak istočni, a za sigurno će se obratiti onima od kojih će imati najviše i današnje tj. sadašnje i buduće koristi. Da li će se oni u takovim prilikama obratiti nama koji još ni iz daleka nismo organizirani, a pri tome ni države nemamo, ili će se obratiti onima koji su “prividno” dobro organizirani i maju državu priznatu kakvu takvu?, i koja njima danas imponira. Kada kažem imponira danas to ne znači da će im imponirati i sutra, ali za to i mi trebamo računati što bi nama imponiralo danas a što bi imponiralo sutra. To bi bila ta mogućnost za stvoriti državu u događajima rata, ali što ako do tih događaja ne dođe? Da li ćemo se za uvijek odreći hrvatstva, borbe, za vlastitom državom i pomoći hrvatskom narodu da se oslobodi tuđinskog tutorstva i tuđinske vlasti u svojoj vlastitoj zemlji? Mi Rusiju nećemo zato što je sovjetska, Tita nećemo zato što je u vezi sa zapadom koji štiti njegovu Jugoslaviju, a hrvatski komunisti imaju oružje i diplomaciju i kakvu takvu vlast u svojim rukama, a što nama ostaje ako nastavimo dosadašnjim metodama i taktikama, ostaje nam da se rastočimo po tuđem svijetu i asimiliramo u one narode među kojima živimo.
Mi, braćo Sabornici, moramo danas računati više nego ikada prije na naše jedinstvo duha, jer bez njega nema jedinstvene akcije a bez jedinstvene akcije nema ni Države. Ima ih danas ovdje među nama kao Sabornici Hrvatskog Sabora, koji su u prošlosti bili voljni razgovarati i pregovarati sa partizanima, među kojima je bio i znatan broj istaknutih Hrvata, a danas ti isti nisu spremni razgovarati sa hrvatskim sinovima koji misle da treba sve hrvatske državotvorne organizacije uključiti u hrvatsko jedinstvo, uključivši i hrvatske socijaliste, komuniste i proletere, ako ih još igdje ima. Onima koji su u prošlosti bili spremni razgovarati sa svima da bi mogli koristiti što više Hrvatskoj, danas im ne fali niti manjka rodoljublje, nego snaga da se dođe do zaključka, da nemaju snage. Teško je to njima i bolno, a nama drugima je još teže kada znamo i svjesni smo da je to tako, ali ipak moramo ići tim putem.
Jedan bivši hrvatski borac je rekao da je imperativna dužnost bivših boraca predati stijeg borbe mlađima, predati im našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline – a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST. Isti borac je rekao da nas ozbiljni ljudi žale a neprijatelji likuju, jer ne samo da starci vladaju za njihova života, nego i poslije njihove smrti nastave imenovani nasljednici, ili kako kaže naš narod “Čorbine čorbe čorba”.
Draga braćo, prijatelji i sabornici, nema plemenitijeg i odgovornijeg čina doli preuzimanje od svojih predhodnika stijeg borbe kojega su oni nezahvalno ali hrabro i ponositi nosili kroz ovih nekoliko prošlih desetljeća. Ni nama mlađima ne će biti tako lako kako pojedinci misle, ali mi moramo ići putem onih izabranih sinova Hrvatske koji su svojim primjerima pokazali i dokazali kako se Hrvatska voli i kako se za nju radi, bori i umire. Na njihovim idealima i njihovim žrtvama mi moramo graditi MOST HRVATSKOG JEDINSTVA, MOST HRVATSKOG MIRA koji MORA biti dovršetak, završetak i kraj svih bivših, sadašnjih i budućih želja i težnja hrvatskog naroda za vlastitom državom. I kada mi to postignemo tek tada možemo svrstavati one Hrvate koji su svojim djelima stvarali i gradili našu hrvatsku povijest, da ih se stavi ondje gdje im je zbilja i mjesto. I tek tada će se ispraviti sve krivo postavljene stvari, i tek tada će se dati zadovoljština onima kojima su se zasluge umanjivale, ili koji su postavljeni na krivo mjesto. A dotle mi moramo biti razumni, odgovorni i svjestni naše zadaće, da ne bi kasnije ispalo: eto sada si u nemilosti kod jednih pa udri po drugima, nije ti ga majka rodila. Tako se to ne radi i tako se u buduće ne smije raditi, ako želimo ostati dosljedni sami sebi i naše saborske dužnosti i odgovornosti.
Poštovana gospodo sabornici mnogi su danas uprli svoje znatiželjne oči u nas i naše saborovanje. Jedni da nas sutra izruguju, drugi da nas vlastitim manjkavostima umlate i dotuku, treći da nas svojim profesionalnim špekulacijama i intrigama iznutra razaraju, dok pošteni i iskreni Hrvati u domovini i u iseljeništvu s napetošću očekuju: ideje, razradu plana, pripreme za budući rad, postavljanje pravi stvari na prava mjesta, te spremanje i pripremanje preduvjeta za konačnu odluku: borba protiv Jugoslavije i borba za Hrvatsku Državu. Neka mi bude dozvoljeno spomenuti što je hrvatski general Drinjanin rekao još u lipnju 1968 “…Mi nismo pristaše nikakovih akcija koje imaju za cilj obnavljanje rata među Hrvatima, kažnjavanje starih grijeha i akcije osvete, obnavljanje vjerskog, narodnosnog rata između nas i srpskih manjina, bez obzira na prošlost, koju treba ne zatajiti nego osvijetliti, nepristrano suditi, zaboraviti i oprostiti i u najgorem slučaju prepustiti nezavisnim sudovima, Hrvatskom Saboru, povijesti i Bogu…Ali jesmo pristaše oružane borbe za jasan cilj: rušenje svake Jugoslavije i stvaranje Hrvatske Države. Vjerujemo da se to može postići, i spremni smo razgovarati o tome sa bilo kojim Hrvatom, bilo kojom organizacijom, tu (to jest ovdje u emigraciji, mo.) i u Domovini. Iz toga ne pravimo tajne i voljni smo, dosljedno tome, tu braniti taj naš stav, jer svaki drugi vodi samoubojstvu naših nada za bolju budućnost…” Dakle, kako vidite, braćo Sabornici, kako jedan bivši hrvatski borac i general se poziva na Hrvatski Sabor kao najveće tijelo u hrvatskoj državotvornoj ideji.
Zar mi nemamo čast biti izabrani opunomoćenici hrvatskog naroda u tom najvišem tijelu hrvatskih odluka – Sabor? Ja znam da su mnogi ako ne i svi – Sabornici žrtvovali mnogo truda da budu demokratskim putem izabrani u Sabor, ali želim biti iskren i reći da nisu mnogi koji bi se htjeli žrtvovati da budu žrtve Sabora (recimo kao pok. Bruno Bušić) u provođenju saborskih zaključaka, već samo da istaknu sebe, svoje ime i opet sebe te svoju skupinu ako ju uopće posjeduje, a ostalo neka drugi tegle. Zar to nije promašaj cilja i svrhe?
Da se ne bi neki povrijedili činjenica govori da se je Vijeće povećalo od prošlih izbora samo za 362 člana. Znači svi trideset Sabornika i sa njima ustav i konstitucija H.N.Vijeća nisu uspjeli učlaniti cijelog jednog člana u godini od 365 dana. Ali su zato znali proizvesti jednu polarizaciju, koja svakako ima svoje mjesto i u H.N.V. kao i u cijelom iseljeništvu. Pa dobro! Što je tu znamo da je tu. Ali kako sada preći preko svih tih jazova? i nastaviti onim putem u koji članovi H.N.V.-a jedino vjeruje, a to je put rada, put uspjeha i na vanjskom i unutarnjem polju, put snošljivosti i strpljivosti, put rezultata i iznad svega put odgovornosti. Ako se sve ovo uzme u obzir i svaki Sabornik bude vršio svoju saborsku dužnost po ustavu i konstituciji H.N.V., uspjesi i rezultati neće izostati. Ja sam spreman preuzeti na sebe trideseti dio saborske odgovornosti za slijedeće dvije godine i svetčano ovdje izjavljujem da neću imati rodoljubne hrabrosti se kandidirati na slijedećim izborima za četvrti Sabor H.N.V. ukoliko ne ispunim minimum minimuma od 50 posto težnja onih članova koji su mi iskreno – bez ikakovih naturivanja i rezerve – dali svoje glasove. Ako svako od nas Sabornika imadne toliko snage ovdje to izjaviti i obećati kao što smo imali dovoljno snage utrčati u izbore, onda uspjeh od minimum minimuma od 50 posto ne će izostati. Znači da bi se H.N.V trebalo povećati za 3.481 člana i za 46 kandidata više nego je to bilo ovoga puta. Ako samo ovo postignemo uz niz drugih uspjeha, onda možemo reći da smo zbilja dostojni predstavljati sami sebe u Saboru i one članove koji su glasali za nas: i da se nismo bavili uštirkanom politikom.
Svi mi i svaki od nas voli govoriti u ime hrvatstva i neke još uvijek nepostojeće sloge. Zašto mi to ne bi pustili na miru, jer je normalno da Hrvat i kada ne govori o hrvatstvu je Hrvat, i to prirodni i rođeni Hrvat a ne neki hibridni. Zato bi bilo kamo kud korisnije, pametnije i razboritije govoriti o ideji, taktici i načinu rada. To bi više zanimalo hrvatsko općinstvo od jalovih natezanja i dokazivanja tko je iskreniji i bolji Hrvat. Mi znamo svi da smo Hrvati, ali na našu žalost ne znamo sve što mi kao Sabornici trebamo i moramo raditi i koliko smo dužni žrtvovati za našu zajedničku hrvatsku.
Ovaj Sabor bi morao ozbiljno raspravljati o mnogim nadopunama, izmjenama i promjenama u budućem administrativnom djelovanju H.N.V. U prvom redu treba se donijeti zakoni načelne naravi o postavljanju kandidata za Sabor kao i samo provođenje izbora. U ustavu i konstituciji H.N.V. mi smo svi jednako zaštićeni i ravnopravno zastupani. Na papiru to izgleda pravilno a na terenu sasvim neravnopravno. Mi ako želimo biti u svemu ravnopravni, tada moramo biti i ravnopravni partneri. Kako mi možemo govoriti o nekoj jednakosti i ravnopravnosti, ako saberemo terenske rezultate vidjeti ćemo veliku kontinentalnu razliku u doprinosu H.N.Vjieću. A kada se važne odluke donose onda baš oni koji najmanje proporcionalno doprinesu, imaju glavnu i zadnju riječ radi njihovih nadovezivajućih članova.
Mi živimo u onim zemljama u kojima je demokratski sistem uhodan i u kojima je mnogo istaknuti sinova svih zvanja, ali unatoč njihove popularnosti ne dolazi u obzir da bi mogli pripadati onome najodgovornijem tijelu, gdje se najglavnije odluke jednog naroda donose. Kako bi danas izgledalo da popularnog šakača Muhamed lija predlože za predsjednika S.A.D., ili poznatog svjetskog nogometaša Pele-a za Brazilijanskog kardinala, zato što je poznat i što je dobar katolik. Bez sumnje da bi dobili dosta glasova i čak možda pobijedili poznate političare, ne poradi toga da bi oni znali postaviti stvari na svoje mjesto, nego poradi toga što mnogi glasači nisu bili svjestni važnosti odluka koje bi trebao izabrani davati. Ista stvar se dešava u našem sadašnjem Saboru. Već po treći puta biramo ljude raznih zvanja u Sabor gdje se nekada moraju donositi hitne i odvažne odluke, a takovih Sabornici ih ne mogu donijeti, jer se protivi izvježbanoj intelektualnoj naravi.
Ja kao Sabornik bih predložio Saboru da se ubuduće donese zakon koji ograničuje kandidaturu svim onim osobama koje bi mogle svojim položajima utjecati na prilike i općinstvo te sve to iskorišćavati u svoje osobne političke svrhe i politički turizam. Svega smo toga svjedoci ovih zadnjih mjeseci.
– Predlažem Saboru da se sustav glasovanja potpuno izmjeni. Predlažem da se istiskaju omotnice i glasovnice u onolikoj količini koliko ima H.N.N. članova, te da se svakom MO pošalje onoliko glasovnica i omotnica koliko članova ima pravo glasovati.
– Predlažem Saboru da se izbori održe isti dan i po mogućnosti uskladiti vrijeme tako da se ne imadne vremena zvati razna mjesta i davati podatke i rezultate izbora, da drugi mogu mijenjati svoje glasačke namjere u korist naturivanja i napećanja.
– Predlažem Saboru da se dužnostnici Sabora H.N.V. kontroliraju u njihovim administrativnim odnosima sa članovima i svim drugim strankama izvan H.N.V., u korespondenciji napose, jer se je dešavalo mnogo puta da jedan dužnostnik H.N.V.-a uopće nije odgovorio na dopis ili naziv.
– Predlažem Saboru da se takvog dužnostnika smijene sa njegova položaja ako bi se dokazalo da nije na vrijeme odgovorio na poštu, pozive i ako bi se to ponovilo više od tri puta. Takovi dužnostnici bi trebali dobiti od H.N.V. svjedodžbu lijenosti!
I sada je to na nama da saborujemo, vijećamo, razgovaramo, dogovaramo se, razpravljamo, upotpunjujemo jedan drugoga, ali ono što zaključimo neka bude zajednička odluka, zajednička savjest, zajednička akcija i zajednička odgovornost.
Izložio sam ono što sam smatrao da je glas onih koji su glasali za mene, a uvjerenja sam da i mnogi drugi misle isto tako. Dao sam nekoliko ideja i nekoliko misli, pa bi bilo dobro, da o njima svi razmislimo, kako izgraditi preduvjete, ekipu, tim, aparat, te dotjerati cara do duvara, to jest osloboditi našu Hrvatsku i stati na granice povjestne Hrvatske koju će čuvati Hrvatska Vojska kao što Anđeli Nebeski čuvaju Raj, a iznutra paziti da Hrvatska mogne vječno živjeti.
Kandidat za treći Sabor H.N.V.-a koji nije imao prilike pobijediti, Mile Boban.
