Smeta me kada netko dobiva podršku hrvatske države, a krši pozitivne zakonske propise druge države
Razlozi zašto nisam mogao smisliti Jugoslaviju su vrlo jasni. Jednostranačka vlast, diktatura, ružne betonske zgradurine i nabijanje ljudi u velike gradove, loš urbanizam, poticanje “državnih umjetnika”, slabo upravljanje državnim dobrima, nepotizam, korupcija, turbofolk glazba, tzv. naivna umjetnost, negativna selekcija kadrova, osobito u politici i društvenim znanostima, rigidna ideologija, centralizam Beograda, armija sastavljena uglavnom od pravoslavnih časnika i još nazadnija od političkih vlasti, megalomanija na vanjskopolitičkom planu, izvjesna nekreativnost, bezidejnost…
Sada vidim da sam prema Tugoslaviji bio pretjerano kritičan, dok sam našu Hrvatsku opravdavao čak i kada to nije imalo nikakvoga smisla. Zapravo je veliki broj pojedinaca u kulturi, ekonomiji i politici samo promijenio dres, ne i mentalitet i ciljeve djelovanja. Možda je i Jugoslavija bila nekakav eksperiment, socijalistička država s osam naroda i tri vjere otvorena prema svijetu, koja kroz pokret nesvrstanih zapravo odgovara angloameričkim interesima, i koja je živjela na račun kredita, turizma i gastarbajtera.
S druge pak strane, Albanija je bila klasičan “bunker”, jedan narod sa tri ukinute religije i masonom drugom (shokom) Enverom Hoxhom na čelu, koji je pokopan usred Tirane u piramidi. Pa sam mislio, naivan kakav jesam, da će Europa utjecati na prestanak bespravne gradnje, prestanak nepotizma i korupcije… kad prisvijetla i presvitla lučonoša EU imenuje našu tetu Dubu Šuicu za demografiju i demokraciju, a do tada nepoznati neki A.P. se ustoličio poput zvijezde na čelo HDZ-a.
Kad smo kod svjetlosti Dritan znači Svjetlan, Ho Ši Min (onaj koji je prosvijetljen), a i izvjesni hotel i pas ovčar zvali su se Lux.
Doduše Europa je pokazala interes za rješavanje katastra i privatizaciju svega što je ostalo državno. Smrt jedne civilizacije može se prepoznati ne samo po ekonomskim pokazateljima, i po kulturnoj produkciji koliko po opadanju morala, opadanju nataliteta, birokratiziranosti i gubljenju unutarnje kohezije. Europa i SAD upravo i jesu na toj točki s koje povratka nema, na točki u kojoj američki poštari broje glasove na izborima, u kojoj radi jedne malo jače gripe zastaje život, ljudi se zatvaraju u kuće, vlada gerontokracija i ginekokracija, a u Crkvi pojavljuje po svjedočenju poljskoga svećenika Dariusza Oka (1960.) lavanda mafija, ne ona mafija koja trguje kukcima već homoseksualni lobi.
Da s Eurovizijom nešto nije u redu uvidio sam 1998. kada je izraelski transrodni pjevač Sharon Cohen odnio pobjedu nakon čudnog glasovanja Makedonije. Preskočit će još tri godine – 1994., 1996. i 1997. Pauza će očito dobro doći s obzirom na to da će pobijediti u Birminghamu 1998. godine. Nakon napetog glasovanja pobjedu odnosi Dana International, koja je pjevala pjesmu Diva. Mrtva trka za prvim mjestom vodila se između Izraela i Malte, a Makedonija je glasovala posljednja. Daju osam bodova Izraelu i svi su u sali očekivali 10 ili 12 bodova za Maltu. No, to se nije dogodilo. Ujedinjeno Kraljevstvo dobiva 10, a Hrvatska 12 te time Izrael osvaja svoju treću po redu pobjedu na ovom natjecanju. Naredne godine na domaćem će terenu osvojiti peto mjesto.
Zašto je Rijeka postala europska prijestolnica kulture ne znam, ali se i tu sjećam nekih neprirodnosti (ne mislim pritom na Frana Supila i Riječki novi kurs, tj. politiku novoga kursa). U Rijeci je Antun Mihanović napisao “Lijepu našu domovinu”, pa nije zaludu Rijeka i izabrana da gospoda iz Let 3 na Euroviziji (Eurosong) predstavljaju Hrvatsku. Ikonografija je tu koju je već davno hrabro stvarao Laibach u puno težim okolnostima rugajući se sovjetskom, nacističkom ali i jugototalitarizmu.
Koliko je duhovitiji bio engleski Monty python ili provokativniji u svojim stihovima Zagrepčanin Branimir Štulić. Ocvale ruže naše estrade propagiraju antirusku parodiju i proLGBTQ stav i vjerujem da će pubertetskim štosovima okruniti svoju karijeru prvim mjestom na Eurosongu, ili kako li se već zove. Nemojte pogrješno shvatiti da meni smetaju ljudi istospolne orijentacije, to je nečija privatna stvar. Uostalom homoseksualac Petar Iljič Čajkovski sa svojim (šč) Ščelkunčikom (Orešarom) je genij! Ali smeta me kada netko dobiva podršku hrvatske države, a krši pozitivne zakonske propise druge države, tj. kada prilično čudni svatovi usvajaju tamnoputu dječicu. Smeta me kad se reklamira devijacija.
Što je sa Crkvom u svem tom đumbusu? Crkva ne bi trebala biti poput slavne misice i govoriti za sve pojavnosti to je O.K., niti bi se trebala svima svidjeti i taktizirati da se nekome ne zamjeri. Ili postoji nauk u koji vjerujemo i kojega se pridržavamo kao orijentira u našem životu ili tonemo u džunglu relativizma. Čovjek može smatrati mjere koje su se vodile protiv gripe manje ili više uspješnima, ali oduzimati ljudima pravo na vlastito argumentirano mišljenje, vođenje hajke preko medija ili jednostrano i nepotpuno informiranje, kao i pritisci i ucjene trasa su prema totalitarizmu, uvježbavanju diktature. I gle čuda, gripa mutira, a cjepivo je manje korisno nego pivo. Slična se histerija događa u razgovorima o tzv. klimatskim promjenama, kao što je nekada “znanost” govorila o Drugomu svjetskom ratu na području Jugoslavije. Kad se nešto gradi na lošim temeljima kad tad se složi poput dominala.
Masoni nisu zadovoljni samo razarajući naciju, državu, obitelj, spol, identitet, privatno vlasništvo (malo i srednje); oni trebaju srušiti i tradicionalnu estetiku, čemu su služili npr. Piccasso, Sartre, Gy. Lucas, Marcuse, Adorno, Schönberg, Bauhaus…
Gledam nove Crkve u Novom Zagrebu, Splitu, Makarskoj kako odudaraju od tisućogodišnjega sklada, reda i organizacije, ljudske mjere. Dehumanizacija ima svoj način, a najveća perfidija jest uvjeriti čovjeka da je istinski slobodan i pretvoriti ga u robota rada i roba želja i željica.
Sve možemo! Možemo! Pametno! Hoćemo? Ali što i kako? Zlo i naopako.
