Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ante Ciliga – istarski sin, velikan hrvatske i europske političke misli

Najznačajnija i najutjecajnija ličnost modernoga hrvatskog društva XX. stoljeća

 

Govor u Puli na ‘Konferenciji Ante Ciliga život i rad’ 23.-24. veljače 2023. godine

Ante Ciliga, jedna je od najslikovitijih i najkontroverznijih ličnosti  20. stoljeća, ovog dijela Europe, a i šire. Prošao je nesvakidašnji put od revolucionara do emigranta. Od sudionika mađarske revolucije 1919. preko vođe Proštinske bune protiv talijanskih fašista 1921. godine, Labinske republike i jugoslavenskih komunističkih novina „Borbe“, partijski sekretar Hrvatske i Slavonije, doktor filozofije, profesor na univerzitetu u Lenjingradu, čovjek Kominterne u Beču i Berlinu, zatočenik u Sibiru, trockist u Parizu, logoraš u Jasenovcu, politički djelatnik u NDH, urednik i suradnik nekoliko časopisa „Spremnost“, „Hrvatski narod“, „Nova Hrvatska…, autor nekoliko knjiga, emigrant u Italiji i Francuskoj.

Ciliga je rođen 1898. u istarskom selu Šegotići u župi svete Marije Magdalene Krnica nedaleko Pule. Župu su utemeljili prebjezi iz Dalmacije 1520. koje je tamo doveo svećenik Ivan Buršić. Župa je tada imala oko 2000 žitelja, župnik je bio Dimitrije Ćurković. Susjednom je kapelanijom Mutvoran kratko upravljao Antonio Santini, kasniji riječki i tršćanski biskup. Ondje je učio hrvatski jezik i valjda kalio osjećaj pravičnosti, jer će protiv talijanskoga fašizma razgovarati sa samim Benitom Mussolinijem i braniti Židove pred papom Pijom XI.

Ciligina je ostavština pohranjena u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Napisana je na približno 35.000 stranica i sadrži nešto više od 1300 rukopisa, 2800 Ciliginih pisama, 5400 pisama poslanih Ciligi i brojne druge dokumente.

Ostavštinu čine dokumenti pisani na dvanaest jezika: hrvatski, francuski, talijanski, ruski, njemački, engleski, španjolski, esperanto, grčki, bugarski, srpski i slovenski, a pisani su latinicom, zatim ruskom, srpskom i bugarskom ćirilicom te grčkim pismom. I sada bi ga jedan Armando Černjul htio staviti u svoj kalup vrijednosti ispranog komunističkog mozga!? Nemoguće, neusporedivo!

Černjul je već u svojim ranijim napisima napadao Ciligu, pa i prof. Bertošu i istarske partijske funkcionare zato što su ga išli posjetiti u Rim. Černjul sav ponosan što je podignuo prašinu, jer je njemu „pravovjernom titoisti“ nepojmljivo da se Ciligu „rehabilitira“. A poznato je da je Tito mrzio Ciligu, on mu je bio noćna mora, pa  sukladno tomu i titoisti Černjulu. Opširno je pisao o tomu Petar Strčić u tekstu iz 1988. godine „Prilog za biografiju Ante Cilige“.

Iz ovog citata jasno se vidi potpuna ideološka zaslijepljenost jugo-komunističkom ideologijom, koja je još bila u punoj snazi 1988. godine, kada je Strčić pisao tekst: „Od sada će se moći davati sve jasnija slika čovjeka koji se i u vrlo visokim godinama života (rođen je zaista daleke 1898. godine!) još uvijek kreće po zapadnom, neprijateljskom, emigrantskom putu i troši ostatke svoga nekadašnjeg publicističkog dara, a time i svoje posljednje životne snage, u jalovoj antijugoslavenskoj odnosno antihrvatskoj i antisocijalističkoj aktivnosti.“ Jalovoj? A tri godine poslije Jugoslavije više nema!

Ciliga je uhićen u Lenjingradu u svibnju 1930. godine. Sve do prosinca 1935. godine proveo je po zatvorima i gulazima Staljinova režima. Izvukao se preko Talijanskog veleposlanstva u Moskvi, jer je bio talijanski državljanin, pošto je Istra tada bila pod Italijom. Iz SSSR-a je deportiran u Poljsku, ali se neko vrijeme skrasio u Parizu.  Ciliga se prijavio pariškoj policiji kao novinar i dopisnik »Letopisa Matice srpske« u Novom Sadu, što mu je uspio srediti Mijo Mirković, alias Mate Balota, koji je u to vrijeme živio u izgnanstvu u Vojvodini, kamo je odselilo dosta Istrana u prvom egzodusu hrvatskog stanovništva iz Istre, koji je bio izazvan Mussolinijevim fašizmom i talijanizacijom.

U Parizu je Ciliga napisao i objavio 1938. godine, knjigu o svom zatočeništvu u staljinovim logorima u Sibiru, gulazima, „U zemlji velike laži“, što je izazvalo veliku nevjericu i iznenađenje. Pariško izdanje knjige prevedeno je na mnoge jezike, pa i na japanski, to je jedna od najprevođenijih hrvatskih knjiga.

Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi. Drugi autori u Crnoj knjizi komunizma govore o 100 milijuna ubijenih žrtava komunizma u cijelom svijetu.

Izmučen, Ciliga se odlučio na borbu na život ili smrt. Iz protesta prerezao si je žile. Dokazivao je da je talijanski državljanin što mu je pomoglo da je konačno 3. prosinca 1935. bio prognan iz Rusije. Ali je bio upozoren da ne piše negativno o Rusiji i da bude oprezan da ga ruski agenti ne izbace iz jurećega vlaka. Svagdje su ga pratili sovjetski NKVD i jugoslavenska UDBA.

U opsežnoj knjizi Ciliga se ne koristi teškim izrazima, ne dramatizira bez potrebe, već povjesničarskim jezikom, odmjereno i hladno, opisuje sumornu sovjetsku stvarnost i razotkriva komunistički režim koji je pokupio sve negativnosti feudalizma, kapitalizma, pa i robovlasništva (Dehumaniziran, čovjek je postao rob Partije. Partija je odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u državi.)

Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima. Takvu praksu opravdava Pavelićevim političkim računima i tvrdi da on u držanju prema Židovima nije vodio rasnom mistikom poput Hitlera. Taj podatak iskoristio je dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima, što se nije svidjelo Izraelcima.

Ni pad komunizma, ni protok vremena nekim ljudima nije pomogao da shvate njegov zločinački i totalitarni karakter. A Ciligin slobodarski um bio je protivnik svih totalitarizama. „Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga“ pisao je Ciliga u sjećanju na godinu dana koje je proveo u ustaškom logoru Jasenovac, ratne 1942. godine.

Nije se duže vezao za nijednu ideologiju, pa je tako slobodnog i beskompromisnog  duha u vječnoj borba za onim što je držao pravednim, bio aktivnim sudionikom tih velikih događaja. Nikada nije šutio već se uvijek glasno borio za svoje ideale i za istinu u koju je vjerovao. O onima koji su šutjeli, a trebali su govoriti, zapisao je sljedeće:“ Strašnu uvrjedu pa i prezir prema hrvatskom narodu pokazuju oni naši vodeći političari koji šute da iznesu pred javnost svoje djelo, rezultate i izvještaj o svomu djelovanju…“ Nikada nije pokušao osnovati stranku, upravo suprotno – smatrao je da nisu ostvareni preduvjeti za osnivanje  stranke u iseljeništvu. Jedino za što se zalagao bilo je političko jedinstvo svih hrvatskih opcija u iseljeništvu i stvaranje slobodne Hrvatske.

Po pitanju Istre Ciliga ulazi u polemiku s prof. dr. Mijom Mirkovićem (Mate Balota), ekonomistom i književnikom, dotadašnjim prisnim prijateljem. Taj vrlo oštar konflikt, nastao je u vezi s različitim stajalištima o situaciji u Istri pod talijanskom fašističkom okupacijom  i djelovanju Istrana članova KPJ na novoj, Titovoj liniji Partije. Mirković je smatrao da je Istra talijanizirana i za Hrvatsku izgubljena, čemu se Ciliga oštro suprotstavio. Što se pokazalo točnim, ali ne zaslugom Komunističke partije, nego istarskog svećenstva na čelu sa mons. Božom Milanovićem. To je ustvari uzrokom  kao što je napisao Petar Strčić: „Ciliga ubrzo i zauvijek izgubio do tada sigurnu bazu i velik ugled među Istranima; čini se da je to bilo presudno i za njegov položaj u Jugoslaviji uopće“.

Nije točno među svim Istranima, samo ustrajnim titoistima, a ne hrvatskim domoljubima. Po završetku Drugoga svjetskog rata postao je i žestoki kritičar Titova režima, uspoređujući ga sa Staljinovim. U eseju “Tito nije uspio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji” (objavljen u zborniku simpozija “Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost”, održanom u Chicagu 1955. godine) iznosi ocjene: “Kao što je Staljinova Moskva naslijedila imperijalizam cara, tako je Titov Beograd naslijedio imperijalizam Pašića i kralja Aleksandra.”; dokazuje da je “u stvari, Beograd želio i još želi steći imperijalističku jednakost s Moskvom: Titov režim prihvatio je dominaciju velikoruskoga imperijalizma nad narodima SSSR-a, te je za sebe želio priznavanje dominacije velikosrpskog imperijalizma nad narodima Jugoslavije i Balkana“; na drugom mjestu u eseju on napominje da Srbi “ne posjeduju one brojčane, geografske, ekonomske, tehničke, kulturne ili političke prednosti koje … Rusi imaju nad narodima SSSR-a. Srbi i neupućeni koji u Titovoj Jugoslaviji vide ‘mali SSSR’ ne uočavaju dovoljno dobro slabost te države.“

Ta socijalistička revolucija, nije dovela do proklamirane jednakosti u društvu. Opet se nasuprot radništvu i seljaštvu stvorila bogata, povlaštena politička partijska kasta, koja je samo zamijenila kapitaliste. I još gore, kapitalisti su izrabljivali čovjekov rad, a Komunistička partija je odlučivala o kompletnom čovjekovom životu ili smrti. Čovjek je postao rob Partije. Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka. Partija ga je smjela ubiti duhovno i tjelesno, ako je skrenuo sa njenog puta.

Titoisti se ne mogu pomiriti s time da je dr. Franjo Tuđman poslao u Rim zrakoplov po već bolesnog i skoro slijepog, ostarjelog Ciligu. Evo što i dan danas Armando Černjul o tome piše: „Otkako je živio u Rimu od 1956., nije dolazio u Jugoslaviju jer se bojao da će ga osuditi na zatvorsku kaznu. Tek uspostavom neovisne i samostalne RH preko svojih prijatelja iz HDZ-a koji su se vratili iz emigracije, došao je u Zagreb gdje je živio do smrti – 21. listopada 1992. u 94. godini. Nije mi poznato je li u tom kratkom razdoblju posjetio rodno selo Šegotiće, ali to vjerojatno znaju piskarala i skribomani E.Z. i L.B. (Edo Zenzerović i Lili Benčik), a možda zna Miroslav Bertoša koji je u međuvremenu postao sveučilišni profesor i umirovljenik. Za grad Pulu, Istru i Hrvatsku posebno je razočaravajuće i sramotno da je u Puli osnovana Udruga “Dr. Ante Ciliga”, čiji je predsjednik bivši HSP-ovac i HDZ-ovac Ninoslav Mogorović, nepopravljivi ultradesničar i ljubimac djela Ante Cilige. U prljavi politikantski posao vezano za dr. Ante Ciligu umiješao se desničarski tjednik Istarski glas u Labinu koji je 1999. godine objavio feljton u više od pedeset nastavaka, točnije odlomke iz Ciligine knjige “Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.) koji su mu učinili veliku propagandu propalom političara“.

Zamislite „prljav politikantski posao“? Zbog čega prljav? Zbog istine? A „posebno je razočaravajuće i sramotno je da je u Puli osnovana udruga dr. Ante Ciliga“, piše Černjul. A tek kako će  razočaravajuća biti Konferencija o dr. Anti Ciligi? Da je za Černjula razočaravajuća, to mu vjerujem i razumijem, ali sramotno doista nije, već ponosno. Ponosimo se što je Istra dala svijetu jednog tako svestranog, pronicavog i briljantnog  novinara, političara i intelelektualca.

Samo opaska nelogičnosti u zaglupljenosti: „Ciliga se bojao da će ga osuditi na zatvorsku kaznu, a on je prošao ruske gulage i Jasenovac?“ Zar je potreban komentar? Sjetih se Bombaškog procesa 1928. godine kada je Tito izjavio: „Ja se ne ćutim krivim i ako priznajem ono, za što me tuži Državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije.“ Armando Černjul ne prihvaća da više na važi sud njegove Partije, jer Tita, te partije i te države više nema!

Po povratku u domovinu planirao je Ciliga nastaviti svoje djelovanje. Imao je planova za još nekoliko života, ali 21. listopada 1992. godine umire u Zagrebu gdje je i pokopan na gradskom groblju Mirogoj. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.«

Lili Benčik

Povezane objave

Kći Poglavnika

HF

Milorad Pupovac, SPC i Crna Magija!

HF

AFORIZMI – Stožeraj

HF

Umro akademik Mirko Vidović

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više