Možemo su šarlatani opće prakse koji su dokazali da Bandić nije bio blentava seljačina i da za vođenje velikog grada treba imati tehnokratskih znanja i sposobnosti kompromisa
Krenimo od naše stožerne strane koja je na čelu s karakternim dr. Franjom Tuđmanom ostvarila nezavisnost Hrvatske. Od čega se sastojao taj narodni pokret? Koliko se sjećam uz narodno članstvo u vrhu su prevladavali stari partijaši, pa i udbaši, iako moramo kazati da su mnogi od njih svoju vrlo lijepu i lagodnu egzistenciju žrtvovali za hrvatsku ideju 1968. i 1971. godine, ne samo gubeći funkcije i sinekure, već dospjevši čak i do zatvora.
Vremešni Josip Manolić je nadživio englesku kraljicu, Stipe Mesić rođeni političar istočnjačkoga tipa (kao čičica Goriot, lukavi i prevrtljivi Nikola Pašić i veliki vezir Iznogud); a o J. Kosor, A. S.-u, Vladimiru Šeksu, Iviću pl. Pašaliću, Dubi Šuici i ostalim velikanima stožerne nam stranke da ne govorim. Nešto je tu bilo i emigracije, Mudrinić sa havaji košuljama i Šušak, pa nešto malo crkvenjaka. (Rebić, Duka i don Baković koji je rano uvidio demografiju kao rak ranu Hrvatske.)
SDP je stranka koja je dala mutavog i lukavog Račana, te Zdravka Tomca koji je evoluirao od crvenoga ideologa i pisara Jakova Blaževića do poruka dostojnih biskupa u miru; a je li on nasadio nekad popularnog Budišu ili je Budiša sam izazvao politički harakiri nemamo “saznanja”. HNS je stranka tehnokrata i apatrida, što dosta govori i o pokojnoj Savki Dabčević-Kučar. Domovinski pokret je poboljšana verzija HDZ-a, ali uništila ih je korona i neki detalji u biografiji bistroga pjevca Miroslava Škore, koji je ozbiljno nastradao pod medijskim topništvom, i izgubio predsjedničke, gradonačelničke i stranačke izbore. Ima tu štofa, ali fali karizmatični vođa.
MOST je dobro odigrao, imali smo pod MOST-om i prvoga predsjednika vlade iz emigracije i stručnjaka nevezanoga uz stari režim, ali nije uspio od malene stranke postati velika. Zašto, o tom drugom prigodom, svakako srušiti benignoga Karamarka da dobijemo europejca A.P. nije uspjeh.
Male i srednje stranke dođu do određene razine, i tada se narod razočara, pronađe nove demagoge, ili se daju potkupiti i ucijeniti.
Ili uđu u koaliciju s HDZ-om ili SDP-om, pa ih ovi odbace kao iscijeđenu naranču. MOST je preživio žestoke udbaške napade, ali nije se omasovio.
“Možemo” su šarlatani opće prakse koji su dokazali da Bandić nije bio blentava seljačina i da za vođenje velikog grada treba imati tehnokratskih znanja i sposobnosti kompromisa. Afera sa Zambijom nam pokazuje trulost administracije, pravosuđa, nesposobnost vanjske politike, nedostatak bilo kakvoga plana i programa, u državi koju karakterizira i nedostatak vizije, pri čemu ekonomija, demografija, poljoprivreda, obrt odavno zamiru i prepušteni su stihiji, slučaju i odlukama EU-ove birokracije. Slično je s vojskom i školstvom. Ne ćemo kazati da je premijer APolitičan, APatrid, APavelićevac, APatičan, APis (zlatno tele), politički APaš, ali stoji da je APrirori u pravu, APolon, APologet, briselski AParatčik, APodiktičan, AP solutist u svojoj stranci. Nikako APPasionato (strasno, zanosno) kao Vidović Krišto, već anemično kao mutna Sava koja se ulijeva u Beograd.
Najljepši hrvatski dijalekt je onak korčulanski, a unutar njega blatski.
Politička zvijezda iz Blata senjor Bačić bi kazao sigurno umjesto Zambija Zombija. A da bismo imali ovakve političare stvarno trebamo biti zombiji. Gledam Viktora Orbána koji zna što hoće i kako to ostvariti, koji to jasno i otvoreno definira mađarske interese u politici, energetici, kulturi, demografiji, ekonomiji. On nije ničija pudlica već čovjek sa stavom i svjetonazorom, usto i realpolitičar.
Eljen Magyarorzag!
