Nije poznato da je Zaim Imamović snosio sankcije za svoj ratni angažman tijekom NDH, jer su podaci od 1941. do 1945. uglavnom nedostupni javnosti
Zaim Imamović (Mrkonjić Grad, 26. kolovoza 1920. – Sarajevo, 2. veljače 1994.), bosanskohercegovački izvođač sevdalinke. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, izvođača, skladatelja, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i izvođenju sevdalinke.
Rođen je u Mrkonjić Gradu, te nakon prve godine provedene tamo s roditeljima seli u Travnik i i nastanjuju se u periferiji Bojna. Tu je proveo petnaest godina, a 1936. seli u Sarajevo, no i dalje osjeća nostalgiju za Travnikom. U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD “Gajret”. Na probi MKUD “Gajret” vođa zbora Cvjetko Rihtman pristao je čuti Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u zboru nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.
Karijera
Njegova karijera započinje 10. travnja 1945. godine, kad je otvoreno Radio-Sarajevo. Prvi vokalni solisti koji su izveli pjesme na Radio-Sarajevu, u prvim minutama novoosnovanog radija, bili su Jozo Kristić koji je izveo Bilećanku kao svečanu koračnicu i Zaim Imamović koji je pjevao Romanijo visokoga visa.
Svojim glasom i osjećajem Imamović opija slušatelje. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje s emitiranjem programa i okuplja pjevače. U to vrijeme Zaim se predstavio s tri melodije po kojima smo ga zapamtili: Gledaj me draga, Mujo kuje konja po mjesecu i Konja vodim, pješke hodim. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Najviše je surađivao s tekstopiscima Jozom Penavom, Safetom Kafedžićem i Nikolom Škrbom. Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a usudjelovaoo je i na međunarodnom festivalu narodne glazbe u marokanskom gradu Merekešu kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije. Dana 6. travnja 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestotravanjskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije“. Zaim Imamović nije samo izvodio sevdalinke, on je svoje znanje o njima tumačio je i prenosio mnogobrojnim slušateljima. Od samog početka svoje karijere bio je pjevac osjećaja, a pjesnik duše. Svojim osebujnim tenorom znao je dočarati romantiku koja još postoji samo u sevdalinki, znao je kako publiku zbližiti s njom.
U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:
Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k’o biser sjajna, ponosna i mila.
Nakon njegove smrti izdana je knjiga pod naslovom Slovo o Zaimu, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari. 1. studenog 1997. izdana je i poštanska markica s likom Zaima Imamovića, koja je tiskana u tiražu od 50 000 primjeraka, a sedam godina kasnije, 2004. u izdanju izdavačke kuće Buybook, Sarajevo izlazi i knjiga Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama, koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.
Najpoznatije pjesme
- Mujo kuje konja po mjesecu
- Sve behara i sve cvate
- Evo ovu rumen ružu
- Zašto si me majko rodila
- Zvijezda tjera mjeseca
- Sedamdeset i dva dana
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je redovni pjevač na Hrvatskom krugovalu postaje Sarajevo, radiju koji je osnovala Nezavisna Država Hrvatska. “Radio je u NDH bio jedno od glavnih propagandnih sredstava države. S rasporeda su, sukladno državnoj politici, skinuta sva djela srpskih i židovskih skladatelja i izvoditelja, uvedene nove emisije (Ustaška riječ, Za dom spremni, Izdanja za pokrajinu, Laži srpske nauke), a na programu su bila i mnoga predavanja (o hrvatskom jeziku, književnim, povijesnim i gospodarskim pitanjima).” Nije poznato da je Zaim Imamović snosio sankcije za svoj ratni angažman, a zanimljivo je da su podaci o njegovom sudjelovanju u kulturnom životu Nezavisne Države Hrvatske uglavnom nedostupni javnosti, pa među biografskim tekstovima nalazimo kako mu je karijera započela u travnju 1945. godine. Ulica Zaima Imamovića nalazi se u naselju Sokolje u općini Novi Grad u Sarajevu, ali još vlada nedoumica je li dobila ime po legendarnom pjevaču ili legendarnom zapovjedniku Armije RBiH. Ulice se do preimenovanja zvala po Svetozaru Kosoriću, narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata. (v.h.)
