Do Kuma, nitko me nije htio – nitko me nije poznavao
Alberto Al Pacino, američki kazališni i filmski glumac (New York, 25. IV. 1940.). Sin doseljenoga Sicilijanca, glumu učio u nekoliko škola, završno – usporedno s nastupima u off-Broadway predstavama – u Actors’ studiju. Potkraj 1960-ih za svoje kazališne kreacije dobio je nagrade Obie i Toni, a drugu, ne napuštajući kazalište, ponovno 1997. Na filmu debitirao 1969. Veliku popularnost stekao je ulogama nasljednika šefa mafije u gangsterskim filmovima F. F. Coppole Kum (The Godfather, 1972.) i Kum II (The Godfather II., 1974.). Karakterizacija toga lika osigurala mu je uloge u kriminalističkim filmovima (i prijestupnika i policajca): Serpico (1973.) i Pasje popodne (Dog Day Afternoon, 1975.) S. Lumeta, Lice s ožiljkom (Scarface, 1983.) i Carlitov način (Carlito’s Way, 1993.) B. De Palme, Dick Tracy (1990.) W. Beattyja, Kum III. (The Godfather III., 1990.) F. F. Coppole, Vrućina (Heat, 1995.) Michaela Manna, Nesanica (Insomnia, 2002.) Christophera Nolana, ali i – najčešće u tipu neurotična suvremenog antijunaka – u socijalno-psihološkim dramama, npr. Panika u parku droga (The Panic in Needle Park, 1971.) i Strašilo (Scarecrow, 1973.) Jerryja Schatzberga, Pravda za sve (… and Justice for All, 1979.) N. Jewisona, Glengarry Glen Ross (1992.) Jamesa Foleyja i Đavolji odvjetnik (The Devil’s Advocate, 1997.) Taylora Hackforda. Nakon sedam nominacija za Oscara, dobio ga je za ulogu slijepca u filmu Miris žene (Scent of a Woman, 1992.) Martina Bresta.
- Gospodine Pacino, kako se nosite s težinom vlastitih postignuća?
– Ne znam. Ne razmišljaš o tomu na taj način. Ne mislite o tim dijelovima kao o postignućima. Razmišljaš o ulogama koje igraš, slikama koje si napravio. Mislim, zamislite glumca kako govori, “Ne želim više nastaviti jer ne mogu bolje od posljednjeg filma koji sam snimio. Mogao bih i sada odustati.” To bismo nazvali odmaranjem na lovorikama, a pretpostavljam da to ne bi trebao raditi. Ja sam za to! Znaš, odmarajući se na lovorikama, dobiješ lijepu veliku provjeru, uzmeš drugu profesiju na… Ali iz nekog debelog razloga, stalno se želim vratiti i raditi ove stvari.
- Zato što želiš pokušati učiniti nešto novo?
– Da, ako nađem nešto čemu osjećam da mogu doprinijeti na neki način i osjećam se kao da sam u tomu, govorim nešto – što god to značilo. To znači da “držim kao što je to bilo ogledalo do prirode”, kako kaže Shakespeare. Ako izražavam nešto za što smatram da je način da iskoristim svoj talent i pomognem komunicirati ulogu, ljudsko biće u filmu, pokušat ću to učiniti. Ne ću reći riječ “mirovina” jer je to čudna riječ za umjetnika da kaže, “mirovina”.
- Umjetnik Christokaže da umjetnici ne odlaze u mirovinu, samo umiru.
– Ali postoje umjetnici koji su otišli u mirovinu. Poput Phillipa Rotha – snimio sam film njegove knjige The Humbling. Prestao je pisati i vrlo je sretan! Tako kaže. On odlazi i radi ono što radi. Mogu to razumjeti. To dobiva tako rutinski. Ako dobiješ scenarij, moraš pročitati scenarij, moraš naučiti scenarij. Moraš opet proći kroz taj proces. Dakle, tražite druge stvari, poput redatelja koji vas želi iskoristiti.
- Ali sigurno vas svi redatelji žele.
– Prije Kuma, prvog kuma, nitko me drugi nije želio. Ali Francis me htio! Samo me je htio, a ja to nisam razumio… Studiji me nisu htjeli, nitko me nije htio – nitko me nije poznavao. Mislim da kad je redatelj zainteresiran, imam tendenciju da se nagnem naprijed umjesto da se povučem. Tražiš rizik koji možeš preuzeti, izazov, činjenicu da padneš i ustaneš i nastaviš dalje.
- Zašto?
– Kada to radiš dovoljno dugo, želiš se držati otvorenim. Ne želite zatvoriti jer je ranjivost važna. Ne možeš dopustiti da ti koža postane predebela. Kao što Brecht kaže u toj sjajnoj predstavi koju je napisao, i u mladosti. S 22 godine napisao je U džungli gradova, a jedan od likova kaže: “Čovjekova koža je premršava za ovaj svijet.” Dakle, on vidi da raste deblje i deblje, sve dok konačno ne naleti na stvari i više ih ne osjeća.
- Žalite li zbog bilo kojeg filma koji ste snimili zbog želje da pomaknete vlastite granice?
– Ne žalim ni za čim. Osjećam da sam napravio ono što bih nazvao pogrješkama. Odabrao sam pogrješan film, ili nisam slijedio lik ili sam glumio nekoga i napravio neke odluke… Ali sve što radiš je dio tebe. I dobiješ nešto od toga. I mislim, ideja i uzbuđenje boravka u ovakvim situacijama i mjestima – to su više od sjećanja, informiraju vaš život. Tako da ne žalim ni za čim.
- Čak ni ne odbijaš Ratove zvijezda?
– Ratovi zvijezda. Da, to je bila moja prva velika grješka.
- A scenarij Terrencea Malicka?
– Da, davno Terry je htio da budem u filmu, i uvijek sam to želio… Postoji još jedna od mojih brojnih grješaka. Oni su u muzeju grješaka! Svi scenariji koje sam odbio!
- Biste li rekli da danas imate drugačiji pristup glumi nego prije?
– Da, zamišljao bih da znam. Inače ne bih mogao ovako dugo izdržati. Samo prolazimo kroz naše cikluse dok živimo i mislim da su godine o tomu. Mislim da smo ovdje – a onda nismo! Kad god odemo, odemo i ne znamo kada, bilo tko od nas. Dakle, prolazimo kroz cikluse.
- Uživaš li u ovom ciklusu svog života?
– Znaš, kad malo bolje razmisliš, je li čaša poluprazna ili napola puna? Tako je to za sve nas, stvarno. Ima dana kada stvarno uživam u tomu. Ali ima dana kada ne… Da sam slikar nitko me ne bi ispitivao o mojim godinama. “Ja slikam! Ja sam umjetnik!” Mrzim to govoriti. Ne volim to govoriti. To je jedna stvar koju sam rano naučio. Žena s kojom sam živio je rekla: “Što god da radiš, nemoj im reći da si umjetnik.” Rekao sam: “Znam! Ja ne znam!” (Smijeh) To ću izbjeći. I to izbjegavam već dugi niz godina. Recimo to ovako, mislim da sam umjetnik. Nadam se da jesam. Ali mislim da sam slikar, pitanja bi bila drugačija.
- Ali svi glumci imaju isti problem.
– Zbog vizualne stvari. To je zbog slike. To je zato što se moramo nositi s našim imidžom, iako igramo različite likove, slika je uvijek tu… Dakle, to je dio zašto postoji neka vrsta pretencioznosti u tomu da kažete da ste umjetnik, jer na kraju krajeva, vi ste filmska zvijezda. A i to nije u redu! I to je pretenciozno – ja sam filmska zvijezda! Pa što onda kažeš?
