Suživot čovika i Boga, na forskom škoju osobitim senzibilitetom bilježe okulari Paula Bunčuge
Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin od 27. do 31. ožujka 2023. priređuje 3. Dane pasionske kulture, manifestaciju posvećenu duhovnim i pasionskim temama u književnosti, glazbi i likovnoj umjetnosti. Tom prigodom je u ponedjeljak, 27. ožujka 2023. u Galeriji JUK Zvonimir otvorena izložba fotografija „Za Križen“ autora Paula Bunčuge iz Jelse na otoku Hvaru.
Fotograf Paulo Bunčuga na izložbi „Za Križen“ donosi djelić atmosfere tradicionalne hvarske pučke pobožnosti o čijoj ne samo religioznoj, nego i kulturnoj baštini svjedoči i činjenica da je uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.
Za samu procesiju se ne zna vrijeme kada se je počela održavati, no prvi pisani dokument o tome datira pod nadnevkom 16. veljače 1658. gdje se u aktima vizitacije biskupa Milania, koji se čuvaju u hvarskom arhivu, govori o procesiji koja je kako piše u dokumentu „stari običaj u Jelsi“ te se postojanje same procesije zasigurno pomiče unatrag barem za jedno stoljeće, na sredinu XVI. st. Kroz stoljeća procesija je bila nadopunjavana i skraćivana što se tiče liturgije, napjeva, putova i sl., ali procesija „Za Križen“ koju kao takvu danas i poznajemo zasigurno se nije mijenjala već dugo vremena. Započinje na Veliki Četvrtak uvečer kada iz mjesta Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj, Vrboska i Jelsa procesije kreću na svoj put, u smjeru kazaljke na satu, te tako tokom noći posjete sve okolne župe koje sudjeluju u ovom hodočašću. Sama procesija traje oko 8 sati i duga je oko 22 km, a završava dolaskom u matičnu župu oko 7 ujutro. Glavna osoba svake procesije je križonoša, koji sam bira pratnju, a križonoša se bira svake godine iznova. Iako se trenutno u svim mjestima zna nekoliko godina unaprijed tko će biti križonoša, u Jelsi popis križonoša seže čak do 2054. godine.
Ljubo Stipišić Delmata o izložbi je napisao: Ni Paulo Bunčuga, mladi meštar fotografije, nije mogao ostati izvan snage škojarske zanesenosti: i Križen, i Raspetin, i Procesijon; ni unkraj Križonoše, ni Kantadura, ni Puka molitvenog, ni Nebesnika umoljenih. Mladi Bunčuga je pratio scene tradicije i povremene objave univerzalnih natuknica u takvoj tradiciji. Stoga će se i Križ pojavljivati kao duhovna percepcija s četiri kraka koja se pružaju na četiri strane svijeta, s donjim težištem u fundamentu zemlje i gornjim u okomici Neba u kojem je objavljena i Muka i Uskrsnuće, nepravda i nagrada svakom pravedniku, posebice umornom Bogu, da bi nam On ostavio energiju inicijacije, drvo Života, Stablo nad stablima koje procesijama nosimo i prenosimo. I tu je stalno oprisućeni Krist: sinteza kozmičkih natuknica, ovozemna središnjica, doticaj s Apsolutnom zbiljom, a to može biti samo suživljenik s Istinom… „Ja i Otac Jedno smo…” Eto, to mjesto najveće koncentrirane energije, a koje nas otkupljuje na život vječni, naš Puk u osmerosatnim procesijama pronosi od mjesta do mjesta ( 6 mjesta po geografskoj elipsi: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbovska), kako bi to neograničeno Središte povezalo Božje s čovječjim, Božanstveno s kolektivnim, putove i vinograde sa zvjezdanim predjelima; kako bi se Procesija s virtualnog plana prezrcalila na kozmogonijske razine. Tako i crkve i poja, križonoše i pivači, i puk i crkovinari, dio su neosviještenog praritma, a koji hoće doseći i virom i kantom, molitvom i hodom noćnim, da bi zaokružili onu ishodišnu točku križa; da bi do povratka u zoru, u svoju ishodišnu crkvu – svjedočili o iskustvu umiranja i Uskrsnuća… Suživot čovika i Boga, na forskom škoju osobitim senzibilitetom bilježe okulari Paula Bunčuge.
