Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Dragi moji Ruškovljani!

Zaista, lijepa i plodna je ta dolina između Bilogore i Moslavačke Gore

 

Draga Rodbino, Susjedi i Prijatelji!

Dragi Moji Ruškovljani!

Ponajprije lijepo pozdravljam sve Vas prisutne na ovoj značajnoj 20-desetoj obljetnici obnove naše male, ali lijepe kapelice, posvećene sv. Florijanu, sv. Vidu, i sv. Mihovilu. Želim Vam lijepi sunčani dan – tih i miran – kako samo u Ruškovcu može biti. Te tajanstvene životne čari našeg malog Ruškovca sam jednoć spomenuo Nikoli Modriću. Ugodno se provedite u molitvi i sjećanju na sve one koji više nisu s nama, a koji su puno pridonijeli obnovi naše drage kapelice. Tu ponajprije, sjetimo se moje drage Majke Slavice, koja je volila svoj Ruškovac i nasu malu kapelicu. Kristalno svijetlo njenog lustera će Vas uvijek podsjetiti na toplinu i njenu ljubav prema svojem rodnom selu i svojoj Domovini Hrvatskoj.

Ja sam nastavio njenim putem. Svojim intelektualnim radom pridonio sam da se naš Ruškovac spominje u najznačajnijim bibliografijama i leksikonima Amerike i Svijeta. To sam lijepo opisao u jednoj emisiji moga Radio Programa “Zvuci iz Hrvatske”, gdje sam predstavio svjetskim moćnicima, moje korijene, naš mali Ruškovac, u veselom ritmu glazbe i plesa našeg kraja. Posebno sam naglasio moje sjećanje iz djetinstva na iskonsku panoramu – divan pogled s našeg Gmanja na obroncima sela, gdje sam s djedom – japom Đurom – čuvao njegovu Šarovu. Japo sjedi u hladu ispod svoje stare trešnje, a misli ga vode daleko, daleko u carski Beč, gdje je kao mladi stasiti vojnik počasne garde znamenite 16 regimente austro-ugarskog carstva, svakodnevno pozdravljao i čuvao samog cara Franju Josipa.

Šarova je mirno pasla, a ja sam stajao pokraj Jape Đure, brojio i prepoznavao tornjeve bijelih crkava – od Ruškovca, Bereka, Ivanjske, Stare i Nove Ploščice, Nove Rače, Grđevca, Nevinaca, Gornjih Paljevina, pa sve do visokih tornjeva stolnih crkava grada Bjelovara – a ponekad, kad je nebo bilo čisto i bistro, sve do Bilogore.

Zaista, lijepa i plodna je ta dolina između Bilogore i Moslavačke Gore. U njoj zivi i radi vrijedan “kićeni svijet”. Tu  su “kajkavci”, “štokavci”-“križoki” i “đuroki” – koje dijeli rijeka Česma. Tu smo i mi i naš mali Ruškovac. Mi smo “kajkavci” i mi volimo naš “kaj”. Baš nas briga kako govore gospoda u Bjelovaru. Imamo i mi svoju “priču” – svoju memoriju.

Tko se ne bih sjećao naših tamburaša, naših bećara. Braju Miška (Sajla) na bugariji; kuma Dragancana, braju Matu – brigaša – Dokinog sina, i Rovaka na violini, uz pratnju kuma Mate Habijanca, Milana Šeba, i berdaša  Jambrušića iz Druma kod ciglane. Tu su i pjevači – pravi bećari – kum Petković, Vojković, Krkan i brajo Stevo, Miškov brat. Sinovi strine -“Babe Mare” – Đuka, Nikola i Vinko Jambrušić. Bilo je to veselo selo, a bogme i pametno i mudro. Rijetko je selo koje se može ponositi sa četiri doktora znanosti. Ima tu i drugih: arhitekata, umjetnika, učitelja, pa i političara – od seoskih starješina, općinskih vijećnika, pa do saborskog zastupnika – našeg dragog i uvijek spremnog za razgovor – Mate Starčevića. Bilo je tu i političkih analitičara – od mog ujaka Franje, trgovca Mate Devčića, Marka Modrića i mudrog Alije šustara. Dabome, Ruškovac je imao postolara koji je brižno krpao opanke, bokandže i lijepe cipele sa visokom petom naših lijepih snaša, kao što je bila moja ujna Marija Tičarić, đurokusa iz Stare Ploščice. 

Zato mi je drago da ste obnovili našu lijepu školu i odlučili otvoriti muzeum svoje memorije i sjećanja na naše mile i drage. Kako Ana Manc znade i ja želim dati svoj doprinos – uhramiti memoriju i sudbinu Miška, Slavice i Slavka Jambrušića. To mi je žarka želja. Molim dragog Boga da mi dade snage i izdržljivosti da se taj plemeniti projekt ostvari. Tu najveću zahvalu i priznanje treba dati Vama – dragi moji Ruškovljani. Vi, koji ste ostali na svojim ognjištima i sačuvali naš mali Ruškovac – naš identitet, naše plemenite korijene, običaje i sjećanje na sve ono dobro i zlo što smo proživjeli. I mi koji smo otišli u daleki tuđi svijet, još uvijek se vraćamo; nažalost, neki samo u mislima i sjećanju. Svi mi u dijaspori, ma gdje god bili, imamo dvije Domovine ali JEDNU DUŠU HRVATSKU!

Hvala Vama dragi moji Ruškovljani. Čuvajte naš Ruškovac, jer njegova bastina i stoljetna grana je “MALA AL JE FINA”.

Vaš Slavko.

Florijanovo 2023.

Slavko Jambrušić, 4720 Massachusetts Ave. Washington, DC 20016, SAD

Povezane objave

​Ljubljena, ispaćena zemljo

hrvatski-fokus

Nagrada Ljiljani Crnić

HF

Hrvatsku napustilo čak 30 tisuća ljudi

HF

U mome srcu darujem ti spas

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više